IlustracijaDugogodišnji kolumnist New York Timesa i dvostruki dobitnik Pulitzerove nagrade Nicholas D. Kristof opovrgava postojanje stručne rasprave o mogućem ovogodišnjem izraelskom napadu na Iran. Kristof uspoređuje tu navodnu raspravu s onom o globalnom zatopljenju - "vjerodostojni stručnjaci prevladavaju samo na jednoj strani". To su mu potvrdili i brojni sugovornici čije riječi citira u članku.

Anne-Marie Slaughter, profesorica na Princetonu i bivša dužnosnica State Departmenta, kaže da ne poznaje "ni jednog stručnjaka za sigurnost koji preporučuje vojni udar u ovom trenutku". W. Patrick Lang, bivši šef odsjeka za bliskoistočna pitanja u Obrambenoj obavještajnoj agenciji, rekao je da izvan radikalnih neokonzervativnih krugova vlada "jednoglasno mišljenje da je to loša ideja". Michèle Flournoy, bivša službenica Ministarstva obrane, potvrdila je da većina stručnjaka smatra vojni udar preuranjenim. U trenutku kada je Iran izložen sve težim sankcijama, sada usmjerenima i protiv njihove središnje banke i izvoza nafte, "jednoglasno je mišljenje da bismo im trebali dati vremena da prodjeluju".

Civili, regionalni rat...

Unatoč zabrinutosti američkih dužnosnika oko iranskog nuklearnog programa, Kristof smatra da razlog tome nije moguća uporaba nuklearnog oružja - Iran je svojedobno već pokazao nespremnost da upotrijebi kemijsko oružje razvijeno u obrambene svrhe u ratu s Irakom - već strah od njegova širenja na ostale zemlje poput Saudijske Arabije, Turske i Egipta. Navodi pet glavnih stručnih argumenata protiv vojnog napada na Iran.

"Prvo, on bi unazadio iranski program za svega jednu do tri godine, nakon čega bi se on vjerojatno nastavio u većoj tajnosti i uz veću domaću podršku nego ikada."

Drugo, udar bi se morao sastojati od više pojedinačnih napada na razne točke s ciljem eliminacije znanstvenika koji rade na programu, pri čemu bi neizbježno stradali i civili. To bi pak izazvalo bijes prema Izraelu i SAD-u koji bi se brzo proširio s muslimanskog stanovništva u Iranu i okolici na cijeli svijet, doprinoseći raspadu saveza koji inzistira na sankcijama protiv Irana.

Treće, mogao bi uslijediti "regionalni rat na Bliskom istoku" u koji bi bio uvučen i SAD. Naime, "Iran bi mogao organizirati napade na američke ciljeve širom svijeta" i napade putem posrednika na američke vojnike u Afganistanu.

Kratkovidni Izrael

Četvrto, "opskrba naftom u cijelom Perzijskom zaljevu mogla bi biti prekinuta, što bi prouzročilo rast cijena nafte i plina i naštetilo globalnoj ekonomiji".

Peto, iranski nuklearni program već je dovoljno usporen manje rizičnim mjerama poput sankcija i sabotaža (npr. računalni virus Stuxnet) te nema razloga da se s njima ne nastavi i u budućnosti.

Kristof ostavlja mjesta mogućnosti da je u krivu, navodeći izraelske napade na iračke i sirijske pogone 1981. i 2007. godine koji su znatno unazadili tamošnje nuklearne programe, ne povukavši za sobom nikakvu ozbiljniju odmazdu. Ali Iran bi se mogao pokazati kao iznimka: njegov je program odviše "raspršen i zaštićen", rat po svojoj prirodi nepredvidljiv, a Izrael notorno "kratkovidan u svojim intervencijama". Kristof podsjeća da je napad na Libanon 1982. pomogao usponu Hezbollaha, a jednako je štetna bila i potpora Hamasu u pojasu Gaze. Također, uporna ratobornost izraelskog premijera Benjamina Netanyahua mogla bi, kako upozorava Slaughter, izazvati Irance da iz prkosa nastave s nuklearnim naoružavanjem umjesto da ih od njega odvrate.

Konsenzus, a ne debata

Upućeni procjenjuju da je vjerojatnost napada Izraela na iranska nuklearna postrojenja otprilike 50:50, no nitko ne može sa sigurnošću predvidjeti bi li zatim došlo do rata i koje bi bile posljedice po ekonomiju. Jedino što je sigurno, zaključuje Kristof, je da "osim Netanyahuove svite i šačice huškača, svatko imalo stručan misli da bi vojni udar u ovom trenutku bio katastrofalno loša ideja. To nije debata, to je konsenzus".