Objavljeno u Nacionalu br. 478, 2005-01-11

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Hebrang i Žužul, svaki u svoj nespokoj

Srećko JurdanaSrećko JurdanaGospodin Hebrang, ministar zdravstva u ostavci, u medijima je zadnjih dana iznimno iscrpno opisao prirodu svoje bolesti i terapiju kakva je protiv nje primijenjena, pokušavajući time opravdati svoj odlazak na liječenje u Innsbruck koji je kod građana odjeknuo uglavnom negativno. “Adenokarcinom je probio kapsulu prostate, operacija je bila vrlo teška i morala se ponoviti, izgubio sam mnogo krvi, idem na zračenje. . .” Na neki način, radi se o presedanu. Teško je dosjetiti se kad je neki političar na ovim prostorima tako otvoreno progovorio o svome zdravstvenome stanju. Hebrangov idol Gojko Šušak, na primjer, medijima je dao neke indikacije o svome raku pluća znatno nakon odlaska na liječenje u Washington, i tek pošto su neki od njih već objavili njegovu dijagnozu. Franjo Tuđman pokušavao je sakriti bolest kao zmija noge doslovno do zadnjeg trenutka života, iako je evidentno kopnio.

Šuškovo i Tuđmanovo umiranje

Bili su to žalosni dani za hrvatsku medicinsku i političku etiku. Tuđman je u bolnici umirao tjednima i nalazio se u potpuno inkomunikabilnome stanju, a njegovi bliski suradnici (Mateša, Šeks itd.) širili su opsjene kako su s njim razgovarali, kako će uskoro osobno raspisati izbore, kako oporba zlonamjerno pokapa živoga čovjeka i tome slično. I Andrija Hebrang jahao je tada na istome valu straha od komatoznoga poglavara. Od najranije faze bolesti bilo mu je potpuno poznato Tuđmanovo stanje, ali šutio je, lagao, obmanjivao, pravio se lud, da bi tek nekoliko godina nakon Tuđmanove smrti dao nižerazrednu alibi-izjavu kako su Tuđmanu stradali “upravo oni centri u mozgu” koji upravljaju racionalnim misaonim procesima. Smisao izjave bio je u naknadnome amnestiranju poglavara za njegove postupke. O. K. Sve su to asocijacije na prošla vremena koje pobuđuje aktualna Hebrangova zdravstveno-politička situacija.

Žužulova makroekonomija

Nakon iskrene elaboracije svoga karcinoma prostate, Hebrang nesumnjivo zaslužuje dozu suosjećanja. Nije mu lako. Operacija je samo djelomično uklonila tumor, i može se pretpostaviti da se on doista više ne osjeća sposobnim ili posebno motiviranim za obavljanje ministarskih poslova. Zanemarimo li medicinske aspekte problema, Sanaderu Hebrangov odlazak vjerojatno politički konvenira. Premijer se za javnost ponaša kao da Hebranga namjerava nagovarati na ostanak (“nisam tražio ostavku, razgovarat ćemo”), ali jasno mu je da se s njegovim povlačenjem – pa makar mu bolest bila neposredan uzrok – zapravo lišava jedne stranačke neugode. Hebrang je nepopularna autokratska figura, kruti nacionalist koji se teško mogao uklopiti u Sanaderovu politiku nijansiranoga izgrađivanja nacionalnoga consensusa*. Na drugoj strani, trebalo mu je ministarskim položajem honorirati zasluge za Sanaderov uspon do vrha, i tu se premijer zatjecao u prilično kompleksnoj situaciji: Hebrang na sebe vuče animozitete prema HDZ-u, ali osjećaj lojalnosti Sanaderu nije dopuštao da ga se jednim potezom riješi. Usput rečeno, Sanader je u lojalnosti prema svojim ljudima znatno dosljedniji od Mesića.

Intervencijom sudbine Hebrang je, međutim, iznenada prinuđen na odlazak i bez premijerovog izjašnjavanja. Za njega osobno situacija svakako nije idealna, ali image* Sanaderove Vlade u javnosti nesumnjivo je bolji bez njega, negoli s njim. Zahvaljujući činjenici da je publici odlučio iskreno predočiti bitne aspekte svoje bolesti, Hebrang političku scenu napušta s nešto više simpatija prema svome liku i djelu nego što ih je dobivao tijekom karijere, i to je uglavnom sve što mu se u ovome trenutku može ponuditi kao naputak za memoare. Kad je o Miomiru Žužulu riječ, situacija je obrnuta. Njegova ostavka proizvod je akumuliranih sukoba interesa, pohlepe i bjesomučne trke za novcem kakva je nespojiva s ugledom ozbiljnijega političara. Besramna lobiranja za strane firme, porezi, sitne prijevare, tvornice, vile, cijela jedna privatna makroekonomija* koja se u desetak godina “borbe za Hrvatsku” razvila iz provincijalnoga mikrosvijeta, sve je to publici počelo organski ići na jetra, i njegov je odlazak dočekan s neskrivenim olakšanjem u HDZ-u i izvan njega.

Račanove moralne prodike

Dakako, na Žužulovu eliminaciju iz Vlade utjecao je i slab rezultat Jadranke Kosor, njezino provlačenje u drugi krug na jedvite jade uz pomoć glasača iz Bosne i Hercegovine, koje je Sanadera uvjerilo da stranku mora orijentirati prema poštenjačinama*, bez obzira na to što su takvi u njoj uglavnom imaginaran pojam. Nakon ostavke, Žužul je doživio sveopću medijsku egzekuciju. Novine svih profila i opredjeljenja bez iznimke su mu izvukle svaki sporan detalj iz njegove paralelne karijere lovaša, lobista, poduzetnika i čovjeka s interesima koji je politički utjecaj agresivno koristio za povećanje vlastitoga bankovnoga konta. S takvom popudbinom*, Žužul je Sanadera oslobodio svoje opterećujuće malenkosti i otišao u svoj nespokoj, u kojem mu jedinu utjehu pružaju milijuni dolara na računu.

Račan se u komentaru nešto zgražao, umanjivao značenje ostavke i tvrdio kako je ”Žužul trebao otići još prije”. Dakako; no zar je upravo Račan onaj bez grijeha koji svakome može držati moralne prodike? Postoji li itko koga je on smijenio ili istjerao pred lice pravde zbog udruživanja politike s pohlepom?

STUPAC TJEDNA: RIDIKUL MIKŠIĆ I IZBORNI PARADOKSI

Jedan ljubljanski list napisao je kako je Borisu Mikšiću bilo potrebno svega četrdeset osam sati da prevali put od senzacije do klauna, i to je svakako precizna definicija političke karijere lažljivca s Trešnjevke. Umjesto uloge predsjedničkoga kandidata, Mikšić se pokazao podobniji za ulogu Budaletine Taleta. Za sobom je povukao nekakvu desničarsku rulju, jednog patološkog mitomana i njegove kliničke prijatelje koji su u Borisovo ime pokušali provesti “puč”, a proveli bi ga i u bilo čije drugo ime samo da im se ukaže prilika.

Nastupima na televiziji pokazao je da nije u stanju sastaviti dvije suvisle političke rečenice, ali imao je unatoč tome drskosti da Hrvatsku na svome primjeru usporedi s Ukrajinom, i najavi nekakvu “borbu do zadnje kapi krvi” za svoja nerealizirana predsjednička prava. Paradoks situacije u tome je što je taj maligni bezveznjak u jednom trenutku imao realnu šansu da se probije u drugi krug, i dođe u položaj da dramatično ugrozi Mesića. Tko mu je dao tu šansu? Hrvatski aljkavi izborni sustav, po kojem se doslovno bilo tko može kandidirati za šefa države. Kriterij od deset tisuća potpisa krajnje je jednostavno prevladati manipulacijama, nitko tu ništa posebno ne provjerava, a tko jednom uđe u cirkus, taj uredno dobiva svoje medijske prilike kao da je prorok, iako u stvarnosti može biti polupismeni bandit i prevarant. Aktualni predsjednički izbori definitivno pokazuju da se u izbornoj proceduri stvari moraju radikalno promijeniti, jer po sadašnjem sustavu funkcija predsjednika može se krajnje jednostavno pretvoriti u parodiju, što je dokazano na slučaju Mikšić.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika