Ilko ČulićTerry Callier – ‘Lookin’ Out’ (Universal / Aquarius)

Kad se krene u nabrajanje još uvijek aktivnih veterana iz 60-ih, Terry Callier lako može ostati zaboravljen pokraj velikana kao što su Stonesi, Dylan ili Brian Wilson. No ako se pretresu i njihovi posljednji albumi, rijetko će se koji 60-godišnjak pokazati vitalnijim od chicaškog soul-folk-jazz kantautora vođenog željom da na “Lookin’ Out” napokon pohvata sve konce neočekivanog come backa, pokrenutog prije desetak godina iz Londona. Nakon neuspješnog singla “I Don’t Want To See Myself” iz 1982. Callier se naglo povukao sa scene, posvetio se poslu kompjutorskog programera, diplomirao sociologiju i samo za svoj gušt nastavio pisati pjesme. Početkom 90-ih iz kolotečine ga je izbacio telefonski poziv Eddieja Pillara iz kuće Acid Jazz, koji je tražio odobrenje za reizdanje “I Don’t Want To See Myself”. Callier se neko vrijeme držao podalje od kulta što su ga oko njegova imena gradili engleski trendsetteri, no čim se 1997. pojavio u Londonu, bio je zatrpan primamljivim ponudama. Beth Orton pozvala ga je na snimanje EP-ja “Best Bit”, Urban Species ugostili su ga na albumu “Blanket”, a Gilles Peterson ponudio mu je ugovor s “Talkin’ Loud”. Povratnički albumi “Timepeace” i “Lifetime”, uokvireni fascinantnim koncertnim dokumentarcem “Alive”, znatno su proširili krug njegovih sljedbenika, međutim najambiciozniji studijski projekt realiziran kroz preklanjski LP “Speak Your Peace” nije ispunio ni polovicu plana. Producenti Jean-Paul Maunick (Incognito) i Marc Mac (4 Hero) povukli su Calliera prema soul mainstreamu kome nikad nije pripadao. Srećom, ova pogrešna procjena izazvala je mnogo kraći zastoj od pehova koji su ga pratili na početku karijere.

S nepunih 18 godina snimio je nastupni singl za legendarni Chess Records i odmah dobio poziv za američku turneju u društvu Ette James i Muddyja Watersa, ali je promociju tinejdžerske soul senzacije zaustavila brižna majka koja je sina ipak najprije poslala na koledž. Poslije je, pod utjecajem Dylana i Coltranea, napravio vrlo posebnu folk-jazz fuziju, no materijal za ploču “The New Folk Sound Of Terry Callier” ostao je kod njegova producenta koji se tek nakon tri godine vratio iz posjeta meksičkim Indijancima. Premda je u 70-ima imao više sreće, objavio nekoliko jakih albuma i došao do ugovora s Elektrom, Callier je i tada bio daleko od prilike kakva mu se pružila na “Lookin’ Out”. Prvi put kao producent, s impozantnim iskustvom prikupljenim u više od četiri desetljeća, snimio je album kakav današnje R&B zvijezde, pa čak i razvikana Norah Jones, mogu samo sanjati. Sedamnaest snimki besprijekorno raspoređenih na raskrižju tradicionalnog bluesa, jazza i soula pretežno su kantautorski radovi, podebljani s tri asistencije klavijaturista Chrisa Kibblea i nekoliko obrada. “And I Love Her” posuđena je od Beatlesa, a “What About Me” skinuta s istoimenog albuma Quicksilver Messenger Servicea, ali u Callierovoj interpretaciji to više nisu vremešni rock klasici, nego pjesme koje se izvrsnu slažu s njegovim novim radovima poput “Midnite Mile” i “Blues For Billie Holiday”. Ako vam se čini da ste se oko Nove godine predozirali nabrijanom i treštavom party mjuzom, “Lookin’ Out” je pravi izbor za lagano spuštanje.

The Killers – ‘Hot Fuss’ (Island / Aquarius)

Koliko god je Franz Ferdinand zaokupljen post-punk zvukom iz ranih 80-ih, tek je recentni uspjeh Killersa pokazao do čega može dovesti bezrezervno prihvaćanje svega što bi se danas dalo identificirati kao britanski new wave, i to kroz teleskop postavljen u Las Vegasu. Na “Hot Fuss” miješaju se jaki utjecaji The Cure, Simple Mindsa, Smithsa, ali i svojedobno ozloglašenih Duran Duran. Za mlađahnu “retro-eighties” publiku unutra ima mnogo više darova od zaraznog refrena pjesme “Somebody Told Me”, no to bi mogao biti mnogo najvažniji adut kod zahtjevnijih slušatelja koji će ostatak albuma tretirati kao još jednu dobro zapakiranu reprizu.

Lazyboy – ‘Lazyboy TV’ (Universal Denmark / Aquarius)

Downtempo projekt Lazyboy pokrenut je u Kopenhagenu, ali nešto više od 50 minuta glazbe na CD-u i četiri videospota upakirana u bonus DVD-u najmanje upućuju na njegovo skandinavsko podrijetlo. Producenti Johnny Douglas i Soren Rasted složili su vrlo efektnu kombinaciju post-house elektronike i live instrumenata, s tri ženska R&B vokala i mnoštvom “spoken word” ulomaka iz programa njihove virtualne televizije za ljenjivce. Danski Lazyboy više atmosferom nego zvučnom slikom podsjeća na Lemon Jelly s albuma “Lost Horizons”, a u manjoj mjeri i na bolji dio radova Faithlessa u off projektu Dusted.

Razni izvođači – ‘Cafe Del Mar – 25th Aniversary’ (Cafe Del Mar Music)

Uz 25. obljetnicu otvaranja kluba koji su Jose Padilla i Bruno Lepretre pretvorili u najfrekventniji poligon za testiranje chill out glazbe nikako nije pristajala retrospektiva starih hitova. S Ibize je naručeno 16 novih snimki, a na internetskom natječaju izabrano ih je još 29.
Malo oštrija selekcija i odustajanje od glomaznog trostrukog CD-a sigurno bi dali bolje rezultate, no iz ovih 235 minuta ipak se može izvući dosta zanimljivog materijala. Na listi najnovijih Cafe Del Mar favorita nalazi se i hrvatska posada Damir Ludvig – Goran Štetić (Astralis) s dopadljivom ambijentalnom kompozicijom “Reflection”.

zvjezdice:
Terry Callier – 4
The Killers – 3
Lazyboy – 4
Cafe Del Mar – 3