Angela Merkel (ilustracija)Jednom mi je rečeno da na televiziji nikad ne možeš izgubiti novac podcjenjujući inteligenciju publike. Čini se da se gđa Merkel obilato nadahnula tim zrncem mudrosti. Njezina verzija glasi da u europskoj politici ne možeš izgubiti glasove podcjenjujući biračko tijelo. Samo im treba uvijek iznovaponavljati istu stvar, poduprijeti to besciljnom politikom koja baca gomile novca u nepovrat i, kad stvari krenu nizbrdo, poslati im račun.

Povod za gornje bijesne retke bile su dvije istovrsne izjave o Grčkoj i o ESM-u (Europski mehanizam za stabilnost). One, dakako, nisu nepovezane. Gđa Merkel načinila je jasan, nedvosmislen zaokret od svoje strategije u posljednjih šest mjeseci: nema više prikrivenih ili otvorenih prijetnji da će Grčka biti izgurana iz eurozone. Sada bi ponovo „grčki izlazak predstavljao ozbiljnu opasnost za ostatak eurozone". Što se promijenilo? Tri stvari:

Ništa nije popravljeno

Prvo, grčki parlament na prijevaru je naveden na odobrenje plana otkupa Mk2; jedina svrha uvođenja g. Papademosa u Maximou (ured premijera u Ateni) je ispunjena. Drugo, grčki birači također su bili izloženi dovoljnom teroru da izaberu koalicijsku vladu sastavljenu od dviju velikih stranaka (činjenica da su od njih ostale tek prazne ljušture gđi Merkel je očito nevažna) koje će nastaviti stavljati svoje potpise na svaki dokument koji im se faksira. Treće, njezini vlastiti izgledi za ponovni izbor čine se prilično dobrima, zahvaljujući propustu SPD-a da ugrabi priliku za zagovaranje europskih politika koje bi popravile eurozonu bez izdavanja novca njemačkih poreznih obveznika za beskrajne otkupe.

Naravno, ništa u Grčkoj nije popravljeno. Jedino „postignuće" je glatko dovršenje najvećeg i najodvratnijeg prijenosa duga s pleća bankrotiranih bankara na pleća europskih poreznih obveznika, a na račun zadržavanja Grčke u sve vrtoglavijoj spirali deflacije duga. „Stvorili su pustinju i nazvali je mir" - takva je to vrsta uspjeha. U međuvremenu, Španjolska je duboko ugazila u potpuno istu spiralu. Jednostavno rečeno: dinamika krize neometano se nastavlja i apsolutno joj ništa ne stoji na putu. Novac koji ESB tiska i prosljeđuje italo-španjolskim bankama prvenstveno igra tek ulogu ublaživača koji je u stvari štetan za pacijentovo zdravlje jer prikriva gangrenu koja raste ispod površine.

Uvreda za inteligenciju

A što gđa Merkel ima za ponuditi kao protuotrov? Otužan odgovor glasi: spremnost da raspravlja o mogućnosti da se Europskom mehanizmu za stabilnost možda eventualno dopusti zadržavanje miraza od 500 milijardi eura, tj. da se od njega ne oduzima 250 milijardi eura već namijenjenih palim državama-članicama (Grčkoj, Irskoj i Portugalu). Nije li to ipak nešto? Bojim se da nije. To je gore od ničega. To je uvreda za našu inteligenciju. Prvo, ESM godinama neće dobiti svoj miraz od 500 milijardi eura - samo će 80 milijardi eura biti dostupno unaprijed. Drugo, spomenute svote sićušne su u usporedbi s gigantom koji se približava (španjolski i talijanski dug). Treće, cijela struktura i logika ESM-EFSF-a loše je opremljena za borbu s krizom: dok god Europa nastavlja rješavati problem zemlju po zemlju, strpljivo čekajući da se stihija pomakne na mjesto koje još nije posjetila (i u međuvremenu silom na sve strane provodeći štednju koja uništava rast), nemamo razloga nadati se ikakvim dokazima da je gđa Merkel u pravu. Nije i zna da nije. Nevolja je u tome što gđa Merkel također ima obilje empirijskih dokaza da se njezina strategija posve lijepo isplati na političkom terenu kojim ona i dalje želi dominirati.

Neuspješni bijeg od distopije

U svijetu televizije cinizam se pokazao opravdanim. Publika je nagradila one koji su nastojali profitirati podcjenjujući gledatelje. Na kraju je publika mogla kriviti jedino sebe. Hoće li europska politika završiti slično? Hoće li birači nastaviti nagrađivati one koji, poput gđe Merkel, podcjenjuju njihovu inteligenciju? Zasad se čini da hoće. No za razliku od idiotske kutije, čije programe svi možemo isključiti daljinskim upravljačem, Europa je naš dom. Nikakav daljinski upravljač neće nam pomoći u bijegu od distopije prouzročene našom sposobnošću nagrađivanja onih koji podcjenjuju naše analitičke moći.

Yanis Varoufakis je profesor ekonomske teorije na Sveučilištu u Ateni

Tekst je prenesen sa stranice http://yanisvaroufakis.eu

Prevela Diana Robaš