Zoran FerićPravi Dan mrtvih u Hercegovini nije, izgleda, onaj Svih svetih, kad većina ljudi odlazi na groblja i pali svijeće svojim preminulima, nego dan izbora. Kad mrtvi izlaze iz svojih grobova, odlaze na birališta, miješaju se sa živima, pozdravljaju, mašu, namiguju, kopaju nos i usput zaokružuju brojeve ispred imena na glasačkim listićima. Pa se tako Mande iz Gabele, rođena 1919., umrla 1999., sretne s Anđom iz Mostara, rođenom 1923., umrlom 2003., i onda se razdragane starice zagrle i izljube, dva se desetljeća nisu vidjele, a još su i neki rod, kao što je većina ljudi u ovom krajevima povezana rodovski. Sreći nema kraja, samo plaču i ljube se. Ne vjeruju svojim dalekovidnim očima kako im je Bog dao ovu mogućnost da, iako mrtve, malo izađu, prošeću, sretnu se sa svojima, upitaju susjeda za zdravlje. Vidi se da ih ljudi nisu zaboravili, da narodno sjećanje seže i preko nečijega života. I onda ih oblije taj osjećaj zahvalnosti poput ugodnog toplog vala u njihovim starim mrtvim tijelima i da bi izrazile tu zahvalnost, zahvalnost za lijep nedjeljni dan, otiđu starice zajedno na izbore i glasuju onako kako već cijela Hercegovina godinama glasuje. I misli: “Zna se! U pravu smo.” Tako one stignu na glasačko mjesto, drhture im ruke, uzmu glasački listić a budući da su nepismene, ljubazan gospodin iz biračkog odbora, glatko obrijan i mirišljav, s kravatom, kao da je upravo s mise izašao, pokaže im koju brojku treba zaokružiti. I one zaokružuju. A onda na biračkom popisu netko zaokružuje njihova imena. Opća idila zaokruživanja, kao da stotine i tisuće ljudi službenim penkalama crta male omče. Tko će time biti obješen, također se zna, ali se ne govori. Sve se to obavlja u šutnji i sve se nekako podrazumijeva. Jer nema snažnije stvari od jedinstva narodnoga, a pogotovo nema jače stvari od jedinstva živih i mrtvih.

Ljudi koji iskopaju svoje preminule i postave ih u red pred glasačke kutije kao da su im se posrali na grobove i to još razmazali lopaticom Podigne nadgrobnu ploču i vikne: 'Jure, idi na glasovanje!' A Jure odgovara: 'Ne mogu, raspa sam se!' Ali: 'Jure, ne seri, Hrvatska te treba!'I to jedinstvo čini istinsku narodnu snagu. Stoga su ljudi u tim krajevima itekako svjesni potrebe izgrađivanja toga jedinstva koje proizlazi iz narodnoga identiteta, vjerske pripadnosti i tradicionalnoga morala koji jasno propisuje da cilj bez ostatka opravdava sredstvo a da sredstva mogu biti svakakva. Stoga nije teško zamisliti i takvu situaciju u kojoj bi glasovanje i za mrtve na neki način u Hercegovini postalo moralna obaveza. Možemo zamisliti i specijalne delegacije od po tri čovjeka kako obilaze groblja u onome kamenjaru, zaviruju pod nadgrobne ploče i upozoravaju preminule na njihovu moralnu, nacionalnu i građansku obavezu. Otvore masivnu mramornu ploču i jedan od njih vikne: “Jure, idi na glasovanje!” A Jure, umjesto: “Evo mene, poglavniče!”, iz zemlje viče: “Ne mogu na izbore, raspa sam se!” Onda onaj gore vikne: “Jure, ne seri, Hrvatska te treba!” I na te riječi, iako nevoljko, Jure se diže iz groba, zaogrne kaput da mu se ne vide kosti koje djelomično izviruju, pa marš na glasovanje. Brecht je napisao stravičnu pjesmu o poginulom vojniku kojega su iskopali, skrpali u bolnici i onda poslali na front da još jednom pogine za domovinu. Tako i ovi hercegovački mrtvaci za domovinu dva puta glasuju, a činjenicu da taj pothvat domovini možda i šteti, onako mrtvi ne mogu akceptirati. Ovu farsičnu bosanskohercegovačku situaciju na neki je način predvidio i opisao Josip Mlakić u svom izvrsnom romanu o ratu u Bosni. Roman se zove ”Živi i mrtvi” a moto mu je Andrićeva rečenica: “Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo.” Tekst govori upravo o tom velikom jedinstvu živih i mrtvih.

Međutim, uz te velike riječi kao što su narodno jedinstvo, domovina ili vjera u ovoj aktualnoj hercegovačkoj priči o mrtvacima ima i jedno malo moralno pitanje. Što je s mirom i dostojanstvom mrtvih? Kakvi su to ljudi koji su u stanju figurativno iskopati svoje preminule i postaviti ih u red pred glasačkom kutijom? Ako se mene pita, to je gore nego da su im se posrali na grobove i onda to još razmazali onom lopaticom za mazanje kreme na tortama. Korištenje mrtvaca u izborne svrhe gadna je prijevara i dokazuje da se vlast želi po svaku cijenu. I varanjem, i manipulacijom, i kriminalom. Možemo li takvoj vlasti vjerovati? Osim toga, jedino što je ostalo mrtvima jest njihovo dostojanstvo i njihov dobar glas. Živi im sada to uzimaju i nabacuju se njihovim kostima za svoje maligne vulgarnopolitičke ciljeve. Logika je jednostavna: u zemlji u kojoj mrtvi glasuju, živi se pretvaraju u zombije.

Pitanje koje je uvijek aktualno, otkako se od početka 90-ih u Hrvatskoj izlazi na izbore, jesu glasovi hercegovačke dijaspore. Jedan grafit je početkom 90-ih bio vrlo popularan u Zagrebu:”Vratite nam Srbe, evo vam Hercegovci!” Bio je to simptom snažnog antihercegovačkog raspoloženja koje je, među ostalim, permanentno generirala i hercegovačka izborna farsa. Žive ljude koji žive u Hrvatskoj a ne u Bosni i Hercegovini razdire osjećaj nemoći jer vide da im sudbinu kroje oni koji uopće ne žive u ovoj zemlji, ne plaćaju porez, nemaju adekvatan uvid u to kako je ovdje i koji su doista temeljni problemi hrvatskih građana. Rukovode ih neke uopćene projekcije, mitovi o Juri i Bobanu, idilična slika domovine ili vlastita korist. Vrlo često vlastita korist. Međutim, valja se nadati da u tome ima i nešto dobro. Gogoljevska farsa s mrtvim glasačima u Hercegovini u velikom je stilu stavila na dnevni red i izborne prijevare koje su se, očito, ondje događale svih ovih godina, ali, što je još važnije, i sam sistem glasovanja. Bilo bi normalno, štoviše nužno, da se sada, poslije izbora, odmah zakonski onemogući glasovanje za hrvatsku vlast onima koji u Hrvatskoj ne žive i koji kao glasači participiraju u svojoj državi, a u Hrvatskoj funkcioniraju isključivo kao HDZ-ova glasačka mašina programirana za nadglasavanje u finišu i sumnjive izborne pobjede. Štoviše, čini mi se logičnim da se upravo vrh HDZ-a i premijer Sanader oštro distanciraju od takvih radnji žele li zadržati kredibilitet kod prilično velikog broja građana koji s tom strankom dijele konzervativne stavove, ali se ne mogu pomiriti s tim da glasuju za istu političku opciju kao i lažni hercegovački mrtvaci. I, na kraju, uopće nije čudno što se Gospa ukazala baš u Hercegovini. Svima je jasno da je upravo ondje najpotrebnija.