Srećko JurdanaPostoji civilizacijski običaj da novoizabranome predsjedniku države u neposrednoj reakciji na izbore konkurencija prva čestita na pobjedi, i da tek potom nastavi razvijati vlastitu analizu izbornoga procesa. Ivo Sanader je u svojoj impromptu* televizijskoj izjavi najprije vrlo opširno čestitao samome sebi, to jest HDZ-u, a Mesića je – kao marginalnu figuru – ostavio za kasne sate. “Iz rezultata se ne može izvlačiti ništa drugo nego to da je HDZ najjača stranka u Republici Hrvatskoj”, suvereno je zaključio premijer, opisujući usput Jadranku Kosor kao “najuspješniju hrvatsku političarku, koja je nadmašila i Savku Dabčević-Kučar i Vesnu Pusić i Željku Antunović”. Ni više, ni manje. Navedena premijerova izjava zapravo je fascinantna, ne samo po demonstraciji neljubaznosti prema Stipi Mesiću, nego i po očitome krivotvorenju činjenica kakvo je možda dostojno Sanaderove ultrapragmatičnosti, ali pouzdano je nedostojno visoke razine njegovoga intelekta.

Dekadencija, a ne trijumf

Ako se iz ishoda predsjedničkih izbora izvlače nekakvi zaključci o statusu HDZ-a, prije se može govoriti o njegovoj dekadenciji negoli o trijumfu. HDZ-ova kandidatkinja s mukom se probila u drugi krug, uglavnom zahvaljujući činjenici da su u Hercegovini za nju masovno glasali i mrtvaci. Premda se u programskome i osobnome smislu pokazao kao neozbiljan senzacionalist, Boris Mikšić je s formalne strane dokazano bio u pravu kad se žalio na izborne manipulacije. Cjelokupan paradoks “dijaspore” izbio je na površinu poput lave. Bosansko-hercegovačko arbitriranje u hrvatskome političkome sustavu pokazuje se kao farsa bez premca. Da nema tih Hrvata izvan Hrvatske koji na izborima u većini nepogrešivo nastupaju kao branitelji bilo kakvih rezidua tuđmanizma, i pritom se – prema potrebi i mogućnostima – koriste i prljavim metodama, Jadranka Kosor dobila bi trideset četiri posto glasova samo u djevojačkome snu.

Hercegovačko biračko tijelo

Izbori za predsjednika pokazali su da je HDZ organski zavisan od svojih inozemnih simpatizera, a Vladimir Šeks – koji se u svome komentaru prema Mesiću pokazao još mnogo neljubazniji od Sanadera – naznačio je tu činjenicu u energičnome stavu da stranka nema namjeru inicirati promjenu pravila i uskratiti pravo glasa ljudima koji ne žive, ne rade i ne plaćaju porez u Hrvatskoj, bez obzira na to što je kod te “inokosne” populacije izborna procedura u prvome krugu izmakla svakoj kontroli. Toliko što se tiče HDZ-a i njegovoga “stabilnoga biračkoga tijela”.
Sama Jadranka Kosor, u isto vrijeme, problem je za sebe i po sebi. Dovoditi je u kontekst sa Savkom Dabčević-Kučar i čak je proglasiti kvalitetnijom od nje, to može izvesti samo unikatni šaljivdžija ili čovjek kojem je borba za vlast počela narušavati osnovne distinktivne kriterije. Inozemne agencije i mediji s pravom su kod gospođe Kosor registrirali nedostatak osobnosti, stava, programa, stila i ideja, i nema te propagande – pa makar koštala desetke milijuna državnih kuna – kojom se taj elementarni nedostatak može kompenzirati. Stipe Mesić je u televizijskim sučeljavanjima djelovao ponešto umorno, nemotivirano i – po opažanju briljantnoga analitičara dr. Ivana Šibera – lišen svoga uobičajenoga “političkoga erosa”, ali još uvijek je publici nudio znatno više duha, supstance i sadržaja od svoje idejno limitirane konkurentice koja je pokušavala preživjeti na diskretnoj varijanti scenske sredovječne koketnosti i floskulama o dobrim ljudima i prirodnim ljepotama.

Trn u Sanaderovoj peti

Takvu kandidatkinju Sanader i društvo pokušavaju i post festum promovirati u hrvatsku nacionalnu junakinju, ali sviračima je trud uzaludan. Slovenski list Večer predočio je vrlo preciznu definiciju hrvatskih predsjedničkih izbora: “Pravu političku karizmu nemaju ni Mesić ni Jadranka Kosor, ali u kandidatkinji HDZ-a birači su vidjeli beskrvnog aparatčika, dok je Mesić prihvatljiv neutralnima i onima koji su skloni populizmu, a ima i nešto boje i okusa. Izbori su pokazali da HDZ-ovoj vladi opada potpora javnosti, što nije čudno jer prošlo je vrijeme kad se u Hrvatskoj moglo vladati na osnovi velikih riječi.” Uglavnom: za HDZ je prilično tužna činjenica da Sanader kao protukandidata Mesiću nije mogao pronaći nekog respektabilnog intelektualca, neko razmjerno svježe i autoritativno lice na sceni, ali radi se na jednoj strani o pitanju odnosa snaga u stranci, i na drugoj o Sanaderovom zaziranju od potencijalne konkurencije. Čovjeku ne pada na pamet da ugrožava vlastiti liderski položaj, odnosno vlastitu karizmu, razvijajući tuđu. Bezopasnije je Jadranku Kosor proglasiti za genija.
Što se gospodina Mesića tiče, on je iznimno dobro poznata figura od koje publika ni u drugome mandatu ne treba očekivati nikakve senzacionalne poteze i pomake. Može se pretpostaviti, međutim, da će djelovati kao trn u petama Sanadera i Šeksa koji su mu se – ne bez razloga – zamjerili tijekom kampanje. Pratit će svaki njihov korak i na njega reagirati maksimalno eksploatirajući svoje ovlasti, što je već preliminarno pokazao na slučaju sumnjive kupnje kamiona u MORH-u. Osim toga, Mesićev reizbor dobro odjekuje na inozemnome planu. Predsjednik uživa ugled reformatora tuđmanizma i građanski orijentiranoga antinacionalista, i strani promatrači s razlogom zaključuju da će njegov ostanak na položaju znatno učvrstiti hrvatske izglede za priključenje Europskoj uniji. Mesić je danas manje reformator a više konvencionalni liberal, ali i konvencionalnost je u politici vrlo često vrlina.

STUPAC TJEDNA: PROMJENE IZBORNIH PRAVILA

Predsjednik Sabora Vladimir Šeks u novinama je nedavno obznanio stav prema kojem bi država trebala znatno zaoštriti uvjete za predsjedničke kandidature. Nešto slično zagovarao je, prije Šeksa, i autor ovih redaka u prošlom broju Nacionala. Šeks se založio za kriterij od dvadeset pet do trideset tisuća potpisa potpore umjesto sadašnjih deset, i za ukidanje medijske (televizijske) obaveze da se svakome kandidatu osigura podjednak prostor za prezentaciju. Nesumnjivo, uzastopno pojavljivanje brojnih beznačajnih ridikula među kandidatima proizvodi uvjerenje da tome treba stati na kraj. Ideja se može samo podržati.
Nažalost, gospodin Šeks – kako smo već istaknuli – zbog stranačkih interesa ne predlaže i ukidanje prava glasovanja za “dijasporu”, iako se tu radi o savršenome neprirodnome načelu (da u izboru vlasti sudjeluju ljudi koji ne žive pod njezinom jurisdikcijom). Osjećaj za normu kod njega ima dva lica: povećat ćemo cenzus (da se ne ponovi slučaj Mikšić), ali zadržat ćemo strance (da se ponovi slučaj Kosor).