Kanadski književnik i povjesničar Michael Ignatieff analizira u tekstu za The New York Review of Books američko uvjerenje u vlastitu iznimnost i njegove posljedice na međunarodnu politiku. Kao polazište mu služi knjiga Davida Scheffera "Sve nestale duše: Osobna povijest tribunala za ratne zločine" objavljena krajem prošle godine. Scheffer je bio savjetnik Madeleine Albright za ratne zločine dok je ona bila veleposlanica SAD-a pri UN-u od 1993. do 1997. godine. Kada je za vrijeme drugog mandata Billa Clintona postala državna tajnica, Scheffer je postao prvi američki veleposlanik za pitanja ratnih zločina. Sudjelovao je u osnivanju kaznenih tribunala za zločine u Ruandi, bivšoj Jugoslaviji, Sierra Leoneu i Kambodži, kao i Međunarodnog kaznenog suda u Haagu, što je sveukupno predstavljalo "najvažniji napredak u međunarodnom kaznenom pravu nakon Nürnberga".

Test domoljublja

Ignatieff započinje analizu općenitim uvodom u kojem ponavljanje floskule o američkoj iznimnosti naziva obvezatnim "testom domoljublja u američkoj politici", pogotovo danas kada je zemlja u opasnosti da uslijed ekonomske krize i uspona Kine izgubi svoj vodeći položaj u globalnom poretku. U intervjuu za Financial Times iz 2009. godine, Barack Obama je na pitanje vjeruje li u američku iznimnost dao nedovoljno odlučan odgovor, što je republikancima Mittu Romneyju i Newtu Gingrichu poslužilo kao sjajna prilika da još glasnije naviještaju "svoje uvjerenje u američku jedinstvenu i predodređenu ulogu svjetskog vođe". Daleko od toga da bude tek prazna retorika, taj "ekscepcionalizam" itekako utječe na američku političku praksu, osobito onu vezanu uz međunarodno pravo.

Svaka velesila, nastavlja Ignatieff, očekivano je sklona podržati međunarodne zakone koji ograničavaju moć njezinih suparnika, ali ne i njezinu vlastitu. SAD po tome nije izuzetak, ali jest po svom "kombiniranju standardnog realizma velesile s ekstravagantnim idealizmom o izbaviteljskoj ulozi zemlje u stvaranju međunarodnog poretka". Referirajući se na zbornik radova "Američki ekscepcionalizam i ljudska prava" (2005.) koji je sam uredio, Ignatieff podsjeća da je SAD još od Franklina D. Roosevelta, utemeljenja Ujedinjenih naroda i sudskih procesa u Nürnbergu "promicao univerzalne pravne norme i institucije za njihovu provedbu, nastojeći istodobno milom ili silom izuzeti američke građane, osobito vojnike, iz njihove praktične primjene".

Zahtjevi i prepreke SAD-a

Taj jedinstveni američki paradoks tema je i Schefferove knjige kako je shvaća Ignatieff. Iscrpni prikaz nastajanja međunarodnih sudova za ratne zločine, napisan od strane čovjeka koji je u svemu tome osobno sudjelovao, "Sve nestale duše" "bijesna je knjiga često ogorčenog čovjeka uhvaćenog u sredini" između promicanja američkih ideala međunarodnog prava i objašnjavanja stranim suradnicima zašto se isti na SAD ne bi trebali odnositi i zašto im "SAD ne može dostaviti dokaze potrebne za osuđivanje osumnjičenika za ratne zločine". Scheffer piše o svojim beskonačnim bitkama s birokracijom, jednako napornima u Washingtonu kao i u UN-u, no tvrdi da je unatoč svemu samo jednom poželio odustati, privremeno izgubivši povjerenje Madeleine Albright. Nije to učinio u uvjerenju "da je bolje uspostaviti nesavršene institucije međunarodnog prava nego odustati".

Međunarodni tribunali za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (1993.) i Ruandi (1994.) uspostavljeni su rezolucijama UN-a na poticaj SAD-a koji je za njih osigurao i četvrtinu novčanih sredstava. Tužitelj Richard Goldstone i njegova nasljednica Louise Arbour, međutim, od samog su se početka susretali s preprekama koje im je postavio upravo SAD: odbijanjem Pentagona da pošalje trupe u Bosnu sa zadatkom uhićenja ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića te odbijanjem Clintonova ureda da im preda dokaze potrebne za podizanje optužnice. Ured za pravne poslove UN-a također im je maksimalno otežao posao otegnutim birokratskim procedurama.

Ometanje pravde

Francuska je odigrala sličnu ulogu i u Ruandi i u Bosni, podržavajući na riječima rad tribunala, no propustivši uhititi osumnjičenike u svojim zaštićenim zonama u objema zemljama. Francuski bojnik Herve Gourmelon 1997. je, "vjerojatno po nečijem nalogu, otišao toliko daleko da Karadžiću oda planove za uhićenje, omogućivši mu izbjegavanje racije provedene s ciljem njegova izručenja tribunalu u Haagu".

U ometanju pravde među velesilama je ipak prednjačio SAD, točnije Pentagon, CIA i Obrambena obavještajna agencija koji su tribunalu "opetovano odbijali predati zapise američke obavještajne službe i satelitske snimke", često s nehajnim prezirom odbacujući zahtjeve tužiteljstva i inzistirajući na besmislenim detaljima. Scheffer navodi riječi nižih časnika u Bosni koji su se šalili da njihovim nadređenima za izdavanje naloga za uhićenje prvo treba dostaviti "triput provjereni broj crepova na krovu osumnjičenoga".

Među malobrojnim saveznicima koje je Scheffer stekao u svojim nastojanjima bio je i direktor CIA-e George Tenet koji je Haag polako ali sigurno opskrbio satelitskim snimkama "na kojima se vidi kako Srbi pokušavaju sakriti masovne grobnice nakon pokolja u Srebrenici 1995." Iste godine američki diplomat Richard Holbrook uskratio je pomilovanje ratnim zločincima tijekom potpisivanja Daytonskog sporazuma, omogućivši tako tribunalu nastavak rada.

Krivci za otezanje uhićenja

Do kraja Schefferova mandata 2001. godine ukupno 50 osoba izručeno je tribunalima, a čelnik ruandske vlade Jean Kambanda osuđen je za genocid. Glavni balkanski krvnici, međutim, još uvijek su bili na slobodi, što Scheffer pripisuje dvostrukoj igri "istih NATO-vih sila koje su dovele do kraja balkanskih ratova". Iako su optužnice protiv njih podignute još 1995., Karadžić i Mladić dovedeni su pred sud tek 2008., odnosno 2011. godine. Scheffer donosi i precizan popis osoba koje smatra odgovornima za takvo otezanje: "ministri obrane William Perry i William Cohen, zapovjednici Združenog stožera John Shalikashvili i John Shelton, generali vojske Ed Shensiki i George Joulwan, admiral Leighton Warren 'Snuffy' Smith, direktor CIA-e John Deutch i francuski general Bernard Janvier".

U ljeto 1997. Scheffer je predvodio američki pregovarački tim na konferenciji UN-a u Rimu koja je urodila uspostavom trajnog Međunarodnog kaznenog suda. Prije toga je, međutim, trebalo nagovoriti američku administraciju da odobri potpisivanje Rimskog statuta. U to vrijeme Bijelu kuću je potresala Clintonova afera s Monicom Lewinsky koja je, Schefferovim riječima, "teško naštetila američkim nacionalnim interesima". Odlučujući sastanak o konferenciji dogodio se u salonu Bijele kuće poznatom kao Map Room s prevarenom suprugom Hillary Clinton, koja je izrazila razumijevanje za Schefferov predstojeći "težak posao" u Rimu. On je to - ispravno, kako se ispostavilo - shvatio kao najavu predsjednikove potpore Pentagonu koji je inzistirao na jamstvu "da se nijedan američki vojnik nikada neće naći ni pred kakvim međunarodnim sudom".

Nedodirljivost američkih počinitelja zločina

Odvjetnici u Pentagonu nisu se dali uvjeriti da SAD već ima mnoštvo jamstava koja štite njegove globalne vojne interese. Međunarodni sud bio bi ovlašten djelovati samo u slučaju kada nacionalni sudovi ne bi mogli ili htjeli procesuirati zločine protiv čovječanstva. "SAD je mogao uložiti veto na svako upućivanje na sud iz Vijeća sigurnosti." Sporazumi o statusu snaga (SOFA) potpisani s preko stotinu zemalja jamčili su siguran povratak u domovinu američkim vojnicima optuženima na inozemnim sudovima. No, Pentagon je uza sve to zatražio i da američki državljani budu izuzeti iz nadležnosti suda ukoliko SAD odbije potpisati statut, zaprijetivši da će u slučaju neposluha povući svoje trupe iz Europe. Kao rezultat toga američko izaslanstvo u Rimu na čelu sa Schefferom našlo se u nemilosti, a Clintonovo konačno potpisivanje statuta potkraj njegova mandata Bushova je administracija poništila već 2002. "Sud koji su zahtijevali američki predsjednici, koji su podržali američki međunarodni odvjetnici i kongresne rezolucije, nastao je unatoč odlučnom američkom protivljenju."

Predsjednik Međunarodnog suda, južnokorejski sudac Song Sang-hyun, u svom nedavnom predavanju pod naslovom "Od kazne do prevencije: Osvrti na budućnost međunarodnog kaznenog prava" iznosi stajalište da je sud u godinama nakon Busha ponovo zadobio američko povjerenje, a dokaz za to vidi u prošlogodišnjem nalogu Vijeća sigurnosti da se Moamer Gadafi pošalje na suđenje. No, postavlja se pitanje je li haaška optužnica "odigrala ulogu, namjerno ili ne, u pretvaranju libijske operacije iz prvotne UN-ove zadaće zaštite civila u posvemašnju 'promjenu režima'". Izvješće AP-a od 21. veljače govori o potpunoj neučinkovitosti prijelazne vlade, tvrdeći da pravu vlast u zemlji drže stotine rascjepkanih paravojnih skupina, nekadašnjih boraca protiv Gadafijeve vojske. Također, ruski i kineski veto na rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a onemogućili su podizanje optužnice protiv sirijskog predsjednika Bashara al-Assada te je upitno je li potpora velesila Međunarodnom sudu onoliko jaka koliko njegov predsjednik kaže da jest.

Je li se trud isplatio?

Ignatieff u završnom dijelu teksta dolazi do pomalo pesimistične spoznaje da se, unatoč početnim idealima o univerzalnoj pravdi, Međunarodni sud pokazao "jednako toliko zatočenikom međunarodne politike kao što je nacionalna pravda zatočenica nacionalne politike", ako ne i više. Želi li održati svoju neovisnost, sud će morati dokazati svoju vjerodostojnost ozbiljnim rješavanjem slučajeva koje mu upute "nacije-države i Vijeće sigurnosti", u čemu od početka svog djelovanja 2003. godine nije bio previše uspješan. Trenutno mu glavninu slučajeva čine zločini u afričkim zemljama, poput optužnice protiv sudanskog predsjednika Omara al-Bashira koji uživa veliku popularnost na kontinentu unatoč stalnom teroru koji vrši nad stanovništvom novoosnovane države Južni Sudan. Iako nova glavna tužiteljica Fatou Bensouda iz Gambije brani tezu o učinkovitosti suda kao sredstva odvraćanja, čini se da je slučajevi poput Sirije i Sudana demantiraju. Zločini, naposljetku, imaju vlastitu logiku i svrhu, "zadržavanje moći svim raspoloživim sredstvima - a pravda je često odviše apstraktna i općenita da bi omela tu logiku".

Zasad Međunarodni sud prvenstveno služi dovođenju pred lice pravde "zločinaca iz poraženih država", a svoj ideal neće dostići dok se god velesile odupiru dovođenju vlastitih građana pred haaške suce. Nijedna od članica Vijeća sigurnosti s pravom veta - SAD, Rusija, Kina, Francuska i Velika Britanija - nije to voljna učiniti te Ignatieff poziva SAD da, ukoliko uistinu želi dokazati svoju iznimnost, prekine tu kukavičku praksu i usudi se nekog Amerikanca predati Međunarodnom sudu.

Vraćajući se na kraju Schefferu, Ignatieff se osvrće na dvojbu koja se provlači cijelom njegovom knjigom - je li se sav trud oko uspostave Međunarodnog suda uopće isplatio. Ukupna cijena pet tribunala od 1993. do 2009. godine iznosila je 3,43 milijarde dolara - "približna cijena dvaju nevidljivih bombardera" - a donesena je ukupno 131 osuđujuća presuda. No, od brojeva je mnogo važnija činjenica da u zemljama u čiju su korist osnovani prvi tribunali - Bosni, Ruandi, Sierra Leoneu i Kambodži - više nema strahota, da se u njih vratio mir i da su ljudi nastavili sa životom. Jedan od razloga za to, zaključuje Ignatieff, možda je i činjenica da je pravda barem u nekim slučajevima zadovoljena te "David Scheffer može biti ponosan na ono što je pokušao učiniti".