Rusi su ušli u Auschwitz 27. siječnja 1945. Ne postoji svjetski medij koji ovih dana nije objavio bar pet fotografija kostura u prugastoj odjeći. Šezdeseta je obljetnica, okrugle brojke uvijek su značajnije, zato je Auschwitz danas veća tema nego lani. Ipak, medijima nije lako. Sve su te kosti najmanje šezdeset puta detaljno prožvakane. Što novo reći? Kad su Rusi ušli, našli su brda ljudske kose, naočala, proteza, cipela, 348.820 muških odijela, 836.255 ženskih haljina… Ipak, koga može ostaviti hladnim priča Ruth Elias, zatvorenice br. 73643 koja je u logor ušla trudna, a onda rodila. Prišla joj je liječnica i čvrsto obavila grudi tako da nije mogla dojiti. Jedna je logorašica objasnila mladoj mami da doktor Mengele na taj način želi ispitati koliko beba može živjeti bez hrane. Beba je nekoliko dana vrištala, a onda ju je mlada majka ubila. “Da, gospodine Mengele, vi ste me pretvorili u čedomorku. Ubila sam svoje dijete.” To su riječi Židovke Ruth. Ovu tužnu priču objavljuje njemački Focus. U nekim sam našim novinama naišla na dražesnu anegdoticu. Prije šezdeset godina papa je odbio pokrstiti dečkića Židova, mali Židovi moraju rasti kao Židovi, ne kao katolici, mislio je hrabri budući papa i tako se suprotstavio Vatikanu. Dečkiću koji je danas 65-godišnji Njujorčanin trebalo je šezdeset godina da se sjeti pričice iz djetinjstva. Svi vole okrugle brojke. Ovih dana britanski tabloidi vrište, Harry The Nazi. Siroti princ, kome pamet nikad nije bila jača strana, na nekakvom se balu pojavio s nacističkim znakom na rukavu i tako uvrijedio sav miroljubivi svijet, Židove posebno?! Na istom balu bio je i njegov brat, budući engleski kralj, maskiran u lava. Mediji su naglasili da mu je kostim bio uzak pa su svi mogli uočiti kako je budući kralj “obdaren”. Kužite, novinari su spojili SS košulju, Auschwitz, veliki kurac mladog princa, holokaust, Židove…

lead 1 Što budućnost nosi crnkinji Tanicki iz Fort Wayna, država Indiana, koja s bebom živi u drvenoj baraci bez struje i vode? Moj ju je sin vidio lead 2 Kao da ogromna većina čovječanstva nije bezimena masa židova i cigana čiji je život jezivo, bosonogo koračanje prema krematorijuLjudi se dijele na izmanipulirane majmune i manipulatore. Izmanipulirani majmuni, u ogromnoj smo većini, iz godine u godinu čitaju o Auschwitzu i zgražaju se nad zvjerskom prirodom gadnih esesovaca, a manipulatori, pokazujući fotografije šezdeset godina starih kostura, skreću pažnju javnosti od svijeta u kojem živimo. Zašto toliko gledamo u Auschwitz? Da se zlo više nikad ne ponovi? A kako svijet danas izgleda? Hitler je umro? Logori su nestali? Bijede nema? Ljudska prava caruju? Mlade majke rađaju u fenomenalnim uvjetima i u blaženom miru doje svoje bebe? Primjerice, albanske mame koje svakodnevno pokušavaju sklepanim splavima taknuti talijansku obalu? Afričke mame koje sise zaražene sidom uvaljuju u usta beba zaraženih sidom? Zašto se broj ubijenih u Auschwitzu ne uspoređuje s brojem sidom ubijenih u Africi? Plin nije jednako HIV? Živi li sirotinja u Indiji danas bolje nego što su Židovi živjeli u njemačkim koncentracijskim logorima? Tko nam može objasniti razliku između Hitlera kad je krenuo u svoj rat i Busha koji ovih dana kreće u još jedan svoj? Znamo koliko je Hitler pobio ljudi. Broje li se žrtve američkih poslijeratnih vođa? Tko je pobrojio mrtve u Afganistanu, Iraku, tko će sutra brojiti pobijene u Iranu? A to je, u posljednje vrijeme, samo jedan od pohoda Amera na Kuglu. Rusi. Tko broji plinom udavljene Čečene? Svi znamo sve o Židovima u njemačkim logorima. Jesu li Židovi nešto naučili? A Palestinci? Nijemci koji se godinama valjaju u pepelu na temu logora i Židova sladostrasno uživajući u ulozi pokajnika, danas se surovo obračunavaju s gastarbajterima. Što rade Romima, može se vidjeti samo u otkačenom dokumentarcu Želimira Žilnika za koga zna nekoliko otkačenjaka. Koga briga za sudbinu njemačkih Roma, suze se moraju roniti samo nad Ciganima udavljenim prije šezdeset godina. Gospodari svijeta misle da su današnji kosturi bića koja žive na krivoj strani svijeta, dakle žrtve su više sile, ili se ne znaju nositi sa životom, dakle, sami su krivi. Svaki Auschwitzov rođendan poručuje, moderni svijet je bolji, Hitler je mrtav, esesovaca nema, nešto smo naučili. Auschwitz, Auschwitz, Auschwitz… A koliko su plaćena dječica koja izrađuju tenisice koje nosim? Zašto je Sarajevo onoliko krvarilo? Kakav je dan u životu kineskog seljaka? Što misli Amerikanka kojoj su u Iraku ubili sina? Kako provodi život rob u nekom od današnjih američkih koncentracijskih logora? Kako se Iračani osjećaju u američkoj slobodi? Što budućnost nosi crnkinji Tanicki iz Fort Wayna, država Indiana, koja s bebom živi u drvenoj baraci bez struje i vode? Moj ju je sin vidio. Njen i naš gospodar urla: svatko zaslužuje biti slobodan, Amerika govori svijetu, nećemo tolerirati vaše ugnjetavače! Zašto Bush najprije ne riješi Tanickin problem? O čemu sanja hrvatska radnica koja radi u talijanskoj tvornici odjeće u hrvatskom gradu?

Kužite, mi svake godine u ovo vrijeme lijemo suze nad sirotim Židovima i Ciganima i Slavenima, kao da su ubijanja, klanja, trovanja i izgladnjivanja prošlost stara 60 godina, kao da ogromna većina čovječanstva nije bezimena masa židova i cigana čiji je život jezivo, bosonogo koračanje prema krematoriju. Njihova tužna sudbina ne dira u srce sve svjetske kraljice elizabete i sve busheve koji će se 27. siječnja sastati u Logoru Svih Logora i po šezdeseti put narugati mrtvim Židovima i živim židovima. Auschwitz? Treba zaboraviti Auschwitz! On nas samo podsjeća na tužnu istinu, židovima sloboda stiže samo u priči.