Objavljeno u Nacionalu br. 480, 2005-01-25

Autor: Damir Radić

FILM

Grčka tragedija o abortusu

'Vera Drake' ima bitnu društvenu relevantnost u vrijeme kad se u Hrvatskoj Crkva dala na okupljanje podjednako reakcionarno orijentiranih kršćanskih denominacija u prilog zabrane pobačaja

U aktualnim raspravama o abortusu, koje obično vode dvije oštro sukobljene strane uglavnom podliježući polemičkom sljepilu, rijetko se može čuti kako je riječ o iznimno slojevitom i delikatnom problemu gdje se, kao u grčkoj tragediji, sukobljavaju dva principa od kojih svaki s dobrim razlozima ustraje na vlastitoj valjanosti: pravo žene na slobodu raspolaganja vlastitim tijelom i pravo začetog bića na život. Oba su načela temeljna i visokomoralna, te uslojena time što je riječ o dva živa bića u jednom (žena i plod njezine utrobe), što jedno od tih bića jest samostalna i cjelovita osoba (žena), a drugo nije (plod), međutim iako nije, ono u sebi već ima zapisane genetske potencijale buduće osobe. Laka rješenja stoga nisu moguća, čega je bio svjestan vodeći britanski sineast današnjice Mike Leigh (“Razgolićeni” / “Naked”, “Tajne i laži” / “Secrets and Lies”), opravdavši visok ugled svojim zadnjim, venecijanskim Zlatnim lavom nagrađenim filmom “Vera Drake”, premda to nipošto nije film samo o abortusu, čak se može reći da abortus nije ni njegova primarna tema.

Vera u slobodno vrijeme izvodi ilegalne pobačaje: ona to čini bez ikakve naknade, uvjerena da djevojkama pomaže osloboditi se 'nevolje'Radnja filma zbiva se 1950. u Londonu, u kojem pet godina nakon završetka rata još vlada nestašica osnovnih prehrambenih namirnica, no za film je važnije da je seksualna prosvjećenost i ženska emancipacija dobrih 15-ak godina daleko. To je vrijeme kad su žene, nakon velikog ratnog angažmana “za opću stvar”, ponovo vraćene u kuhinju, vrijeme komotnog muškog seksualnog ponašanja koje osim nebrige o kontracepciji uključuje i “pravo” mladića da “svoju” djevojku prisili na snošaj, i dakako vrijeme kad je abortus, osim u posebnim slučajevima, ilegalan i kad se isti ti komotni muškarci nad njime zgražaju. Međutim, nije svuda tako. U nižestaleškoj obitelji Drake vlada idila: sitna i mila sredovječna ženica Vera vrijedna je domaćica i uz to radišna pospremačica u imućnim obiteljima, njezin blagi muž, koji radi kao automehaničar kod mlađeg i društveno prodornijeg brata, svjestan je da mu je žena “blago”, a vole je i djeca, samouvjereni sin krojač kojem se nadaje dobra društvena perspektiva, te malo pomaknuta, ekstremno plaha kći kojoj Vera pronalazi ljubavnog sudruga u podjednako pomaknutom i dobroćudnom radniku iz susjedstva. Nitko u obitelji, međutim, ne zna da Vera u slobodno vrijeme izvodi ilegalne pobačaje. Ona to čini bez ikakve naknade, uvjerena da sirotim djevojkama, a katkad i zrelim ženama, pomaže osloboditi se “nevolje”. Vera nikad ne koristi riječ abortus, a na kasnije policijsko pitanje je li, osim pumpice i sapunaste vode, koristila pomagala poput pletaćih igala, zgroženo odmahuje glavom jer takav joj je izravno agresivan atak na plod nepojmljiv. Vera Drake anđeosko je stvorenje koje ne čini uvijek anđeoska djela, ali ih čini u najboljoj namjeri, u čemu je srodna dirljivim heroinama Larsa von Triera.

Paralelno s oskudnim sobicama u kojima Vera izvodi svoju rabotu nesvjesna mogućih pogubnih posljedica po “djevojke u nevolji”, Mike Leigh neko vrijeme prati slučaj kćeri imućnog člana ministarstva, kako bi pokazao da su djevojke iz “boljih obitelji” svoju “nevolju” mogle riješiti posve legalno, u ugodnim bolničkim uvjetima i uz kvalitetnu medicinsku skrb, samo ako su prethodno uvjerile psihijatra da mentalno nisu spremne za majčinstvo i ako su platile cijenu bolničkog aranžmana od 150 funti, za razliku od dvije funte koliko su Verinoj beskrupuloznoj posrednici plaćale djevojke iz nižih slojeva (o čemu sama Vera ništa nije znala). Leighov stav je jasan: on se ne opredjeljuje za pobačaj ili protiv njega, nego uvjerljivo pokazuje čime rezultira njegova zabrana u seksualno needuciranom i neemancipiranom društvu koje zna kažnjavati posljedice, ali ne zna ili ne želi dokučiti uzroke i poraditi na njihovoj eliminaciji. Stoga je “Vera Drake”, iako se nominalno bavi vremenom od prije 50-ak godina, iznimno aktualan film koji trezveno, bez dociranja ili moraliziranja, detektira stanje stvari: umna skučenost vladajućih elita i njihovih sljedbenika u sprezi sa siromaštvom rezultira ljudskom bijedom. Svaki pokušaj dokidanja seksualnog prosvjećenja i oslobođenja, osobito žena, svaki pokušaj jačanja patrijarhalnih vrijednosti, svako negiranje čovjekove (seksualne) prirode završava u nehumanosti. U vrijeme kad Vatikan kao jedan od glavnih oslonaca patrijarhalnog projekta vidi u proširenju Europske unije priliku osnaženja fundamentalističke katoličke osovine Irska – Poljska – Malta, pa se u skladu s tim namjerama npr. u Hrvatskoj Crkva dala na okupljanje podjednako reakcionarno orijentiranih kršćanskih denominacija, muslimana i židova (potonja vjerska zajednica naposljetku je ipak odustala od skupne inicijative) kako bi zajednički istupili u prilog zabrane pobačaja, istodobno zastupajući nenaravnu koncepciju seksualne prakse i stigmatizirajući kontracepcijska sredstva, u ovo vrijeme dakle film kakav je “Vera Drake” ima bitnu društvenu relevantnost jer uvjerljivo pokazuje gdje su stvarni izvori problema i implicitno podsjeća što se događa kad se apstraktni društveni projekti, koje god provenijencije bili, nameću ljudskoj prirodi u želji da je, modelirajući je po svojoj mjeri, izmijene.

Rekoh na početku da “Vera Drake” nije primarno film o problematici abortusa. Ona je ponajprije film o obitelji i iskušavanju dubinske međusobne vjernosti njezinih članova. Opet kao u grčkoj tragediji, doći će do sukoba prirodnog načela ljubavi s načelima društvenog morala i državnog zakona. Vera je svjesno kršila zakon u ime višeg načela pomoći bližnjima u kršćanskom smislu i koliko god ju je šokiralo saznanje da je jedna od njezinih “pacijentica” skoro umrla, nije zažalila zbog svoje “pomoći” sve do samog kraja, kad je u zatvorskom razgovoru s drugim ženama osuđenima zbog vršenja abortusa prvi put shvatila da je smrt nerijetka posljedica nestručno izvođenih pobačaja. Važniji je međutim odnos njezinih stvarno najbližih prema njoj. Suprug ne podržava ono što je činila, ali unatoč tomu čvrsto staje uz nju (njihov odnos iznimno je dirljiv, prava apoteoza nevine ljubavi), jednako kao i kći i njezin zaručnik (čija je ljubav također dirljivo nevina), a šokirani je sin (samouvjeren i ponešto razmetljiv u odnosu spram djevojaka) prezre (doduše ne trajno). Sin je dakle izdajnik – slično biblijskom Abrahamu, prihvatio je, psihoanalitički rečeno, zahtjev superega, autoriteta ovdje oličenog u društvenom moralu i državnom zakonu, pri čemu nije slučajno da je on društveni aspirant kojem budućnost po svemu sudeći nudi više mjesto u socijalnoj hijerarhiji. Naime Leigh, oduvijek privržen ljudima nižih staleža, i u ovom filmu očito simpatizira i na blago pomaknut način gotovo idealizira sve istaknutije likove radničkog backgrounda, a pripadnike viših (građanskih) slojeva uglavnom prikazuje kao hladne, distancirane, egoistične. Simplifikacija nije potpuna jer brat Verina muža također je blag i dobar čovjek iako na društvenoj ljestvici stoji znatno bolje od bratove obitelji, no već njegova, dosta mlađa i relativno atraktivna (te seksualno zahtjevna), žena prava je snobovska kučka. Ovako izražena klasna podjela na dobre i nedobre ili neutralne likove, te sumnjičavost ili otvoreno negativan stav spram društvenih aspiranata jest određena mana filma, iako ne suviše primjetna, a u nekoj drugoj prilici bilo bi zanimljivo razmotriti i suprotstavljanje nevinih ljubavi pripadnika društvenog prizemlja i seksualne nesuzdržanosti viših katova, jer u neku ruku oprečno ranije izrečenom u ovom tekstu, moglo bi se uvjerljivo dokazivati da Leigh zapravo afirmira (kršćansku) koncepciju nevine ljubavi naspram seksualnog hedonizma i da možda upravo u njoj traži rješenje ili dio rješenja problematike pobačaja.

“Vera Drake” tipičan je leighovski film krcat živopisnim likovima u kojem se spajaju opori realizam i nerijetke natruhe (teatra) apsurda (Leigh je u tom smislu blizak Haroldu Pinteru), film koji izbjegava staviti eksplicitnu društvenu kritiku u prvi plan, ali je ona u najmanju ruku jasno sadržana u podtekstu. Pretjerano širenje pripovjednog fokusa radi ilustracije društvene zbilje odnosno samostalnog profiliranja pobočnih likova, zbog čega ponešto trpi fascinantan lik Vere u briljantnoj izvedbi Imelde Staunton, kao i spomenuta klasna evaluacija likova, nedostaci su koji mu priječe najviše domete, no gledajući u cjelini, zasigurno je riječ o jednom od filmova koji će obilježiti ovogodišnju hrvatsku kinosezonu.

Vera Drake, brit.-franc.-novozel. drama, 2004.
R: Mike Leigh Gl: Imelda Staunton, Phil Davis, Adrian Scarborough

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika