Na hrvatskoj javnoj sceni iznova se zadnjih dana proizvodi atmosfera straha od moguće odgode početka pregovora s Europskom unijom zbog slučaja Ante Gotovine. Situacija je, dakako, zamorna: identičan obrazac ponavlja se već mjesecima i godinama. Ne znamo gdje je Gotovina, kaže vlast. Znate gdje je Gotovina, kaže Carla Del Ponte, ali ne želite ga privesti. I krug se ovdje zatvara. Pojedini lokalni novinari čvrsto drže štangu* gospođi Del Ponte i skupini njezinih specijalnih diplomatskih partnera kojima, otvoreno rečeno, nije suviše mrsko Hrvatsku vidjeti u stanju trajne ucijenjenosti i koji gospodina Gotovinu u tom kontekstu eksploatiraju kao trajno sredstvo pritiska. Kao argument u prilog neumoljivome stavu Carle Del Ponte – da Hrvatska namjerno opstruira Gotovinino izručenje – pojedini profesionalni proizvođači afera, uvijek solidarni s gospođom, izvukli su – među ostalim – izjave Jadranke Kosor i Stipe Mesića tijekom predizborne kampanje (“Da ga vidim, ne bih ga prepoznala”, “Pozvao bih ga na kavu”), i počeli se nad njima skandalizirati. Kako ćemo u Europu, ako nam tako govore predsjednički kandidati?

Između Haaga i hrvatske javnosti

Izjave o kojima je riječ nisu, dakako, posebno promišljene i diplomatski nijansirane. Predsjednik države i njegova izazivačica obavezni su braniti princip legaliteta, sažet u pojednostavnjenoj tezi da se Gotovina mora pojaviti pred Haaškim sudom, bez obzira na sve okolnosti. Na drugoj strani, Ante Gotovina je za mnoge hrvatske građane veliki junak rata za nezavisnost kojega – po njihovom mišljenju – Haag proziva samo zbog etičkoga relativiziranja tog rata, a ujedno je i žrtva Tuđmanovog režima koji mu nije dopustio preliminarni razgovor s tužiteljima u statusu osumnjičenika i iznošenje činjenica koje mu govore u prilog. Prevedeno na jezik političke pragmatike, to znači da će se pretendenti na položaj predsjednika o njegovom slučaju izražavati uvijeno, kako ne bi zbog istjerivanja haaške pravde definitivno izgubili simpatije njegovih simpatizera.

Kriteriji po kojima netko dolazi na vlast nisu, međutim, jednaki kriterijima obnašanja vlasti kao takve. Mesić kao predsjednik čvrsto stoji na poziciji da se Gotovina može obraniti jedino u Haagu, osim ako mu sam Haag ne iziđe ususret i dopusti obranu u Hrvatskoj, što je malo vjerojatno. Sanader je u svojoj predizbornoj retorici – kao kandidat za premijera – bio gorljivi Gotovinin zagovornik, ponekad čak deklarirani protivnik izručivanja bilo koga s hrvatske strane u Haag. Na položaju premijera izručio bi Gotovinu bez oklijevanja, shvaćajući da je nacionalni interes kako ga je definirala njegova Vlada u suglasju s oporbom – radi se o ulasku u Europsku uniju – nadređen interesu pojedinca, bez obzira na njegovu ratnu karizmu.

Paralizirani desničari

Avaj, kad je o Gotovini riječ Sanader može poduzeti isključivo simbolične inicijative. Hrvatske tajne službe Gotovinu nisu u stanju locirati, policija ga nije u stanju uhititi, Gotovina se – prema svim dostupnim informacijama – ne skriva u Hrvatskoj, i jedino što Vladi preostaje, to su povremene racije na generalove prijatelje i hipotetičke jatake, i suptilni pritisci na jedinoga novinara (Ivu Pukanića) koji je u izbjeglištvu s njim uspio razgovarati za javnost, i koji, razumljivo, nije u poziciji da govori o bilo kakvim logističkim detaljima vezanim uz taj razgovor. Intervju s Gotovinom u Nacionalu nije samo otvorio kanale za pregovore generala i Haaga, nažalost neiskorištene, nego je i trajno paralizirao agresivan desničarski pokret u Hrvatskoj na čelu s Ivićem Pašalićem, koji se pred svojom publikom lažno predstavljao kao jedini zaštitnik Gotovininog lika, djela i interesa. Pokazalo se da sam Gotovina u sve te desničare koji se goropadno pozivaju na njegovo ime nema nimalo povjerenja.

Na drugoj strani, ni međunarodna zajednica nije pretjerano homogena kad se radi o stavovima prema Hrvatskoj iz perspektive slučaja Gotovina. Del Ponte i neke druge sile hrvatsku Vladu preferiraju možda vidjeti na koljenima, ali njihova poluga – koliko god izvana djelovala impresivno – u strukturi je razmjerno mekana. Europska unija postigla je, nakon dugih diskusija, consensus* o datumu početku pregovora s Hrvatskom, i taj consensus* u biti je nepromjenjiva činjenica. Da se on zbog bilo kakvoga razloga poništi, potreban je novi consensus* zemalja članica, a situacija govori da njega ne bi bilo nimalo jednostavno ostvariti.

Gotovina i Sanaderova europska ambicija

Ollie Rehn, na primjer, odašilje u ime Europske unije neka upozorenja Hrvatskoj koja kod Vlade izazivaju uznemirenost. Razumljivu, nesumnjivo: Sanader u povijesti želi ostati zabilježen kao premijer koji je Hrvatsku uveo u Europsku uniju, i bilo kakve prepreke na tom putu stvaraju mu osjećaj mučnine. I Gotovinu bi – da može – u sekundi isporučio Haagu. U isto vrijeme, njemački ambasador (Juergen Staks) ističe kako po shvaćanju njegove zemlje “Hrvatska već stopostotno surađuje s Haagom”, dodajući kako bi “izručenje Gotovine bilo stodvadesetpostotna suradnja”. Europa je očito podijeljena: za Njemačku, Francusku, Austriju, među ostalim velike investitore na hrvatskom tlu, slučaj Gotovina pripada više pod policijsku, a ne toliko političku nadležnost. Za neke druge, on i dalje ostaje hrvatsko prvorazredno političko opterećenje.

Zajednički jezik na tom predmetu Europa će, međutim, pronaći vrlo teško; može se predvidjeti da će – unatoč nekim novinskim napuhavanjima problema – situacija do daljnjega ostati ambivalentna, i da vrlo vjerojatno neće utjecati na sudbinski datum početka pregovora.

STUPAC TJEDNA: BANDIĆ I BESPRAVNA IZGRADNJA

Jašući na valu popularnosti koju je pojačao izgradnjom sljemenske skijaške staze, Milan Bandić naglo je odlučio svrstati se i na čelo pokreta za legalizaciju bespravne izgradnje kuća. “Prvi ću krenuti na bagere, ako se krene u rušenje”, izjavio je u stilu Che Guevare koji se ideološki udružio s Rojsom. Bandićev rezon je utilitaran: populacija bespravnih graditelja u Zagrebu, kao i u ostatku Hrvatske, izuzetno je brojna, i s takvim stavovima njihovi glasovi su njegovi.

Iz Bandićeve perspektive vulgarnoga pridobivanja glasača sporedna je stvar činjenica da se on sa svojom akcijom “legalizacije” urbanističkoga divljaštva otvoreno suprotstavlja zakonu, da ide na ruku građevinskoj mafiji, da se preko te akcije zauzima za definitivno poseljačivanje* Zagreba i uništavanje njegovoga urbanoga identiteta, da u apsurdan položaj dovodi sve one kojima su kuće već srušene, i da izvrgava sprdnji napore Marine Matulović-Dropulić da u hrvatske prostore – temeljito ruinirane barbarskim podizanjem kuća gdje kome padne na pamet – uvede nekakav red.

Inicijativa je nečuvena, ali tipična za Bandića, uvijek punog raznovrsnih iznenađenja koja mu osiguravaju neprestano pojavljivanje u medijima. Postat ću opet zagrebački gradonačelnik pa makar morao uništiti izgled Zagreba i okolice bespravnom izgradnjom, glasi njegov najnoviji neronovski motto*.