Zadnja dva mjeseca identična priča bila je udarna vijest na većini internetskih portala koji se bave IT tehnologijama, ali i mainstream medija. Ukratko, svi ti članci pozivali su korisnike interneta, odnosno vlasnike Google računa da obrišu povijest pretraživanja na Googleu i isključe tu opciju prije nego što "googleri" iz Mountain Viewa uvedu nova pravila zaštite privatnosti. Nova pravila koja su na snagu stupila 1. ožujka omogućila su, među ostalim, Googleu da koristi povijest pretraživanja i te podatke kombinira s drugim podacima koje je prikupio preko svojih drugih usluga - Gmaila, Google+, kako bi korisnicima pružio personalizirane rezultate pretrage.

Ovo nije prvi put da Google pokušava doći do podataka koji prikazuju afinitete korisnika, a ovo je samo bila kap koja je prelila čašu. Internetsko istraživanje provedeno malo prije uvođenja novih pravila pokazalo je da 75 posto korisnika ne želi da Google prati i čuva povijest pretraživanja, a 66 posto ne želi da Google pomoću prikupljenih podataka prikazuje personalizirane rezultate pretrage.

Googleovo zadiranje u privatnost nije novost, ali kako ističe Mat Honan u članku na blogu Gizmodo, novost je to što korisnici gube povjerenje u Google, odnosno ne žele da Google čuva i iskorištava podatke o tome što vole jesti, kamo žele putovati i slično.
Pitanje koje se provlači kroz Honanov članak glasi: kako to da je Google zanemario jedan od svojih osnovnih etičkih postulata koje je zasnivao na povjerenju i na putu je da postane jednom od brojnih "zlih" korporacija kojima su vlastiti ciljevi i profit važniji od želja korisnika? Za usporedbu sa "zlim" korporacijama kriv je sam Google koji je upotrebljavao slogan "Don't be evil", odnosno "Ne budi zao", misleći na druge kompanije koje su često iskorištavale povjerenje svojih korisnika.
Iako je i Google svjestan ozbiljne krize povjerenja, Honan tvrdi da Google nema izbora ako želi preživjeti u post-PC i post-web svijetu.

Objašnjava da korisnici više nisu zadovoljni samo točnim rezultatima pretrage, nego žele da rezultati koje izbacuje tražilica budu personalizirani i utoliko relevantniji. Kao primjer tipa podataka kakve treba Google navodi se Facebook, koji raspolaže podacima o kojima Google tek može sanjati. Budući da mu Facebookovi podaci nisu dostupni, Google je na tržište izbacio usluge poput društvene mreže Google+ i drugih aplikacija putem kojih prikuplja sve podatke do kojih može doći, bez obzira žele li to korisnici ili ne. Na tom putu prema podacima su korisnici, ali i udruge koje Google prozivaju zbog zadiranja u privatnost pa se pitaju koji je idući korak u prikupljanju podataka koji Googleu doslovce (poslovni) život znače.

IT stručnjak Jon Mitchell s bloga ReadWriteWeb smatra da je tehnološka zajednica ipak preburno reagirala na promjene koje je uveo Google. Tvrdi da korisnici sami moraju odlučiti žele li doista da podaci budu privatni. Mitchell tvrdi da je pretraživanje koje prikazuje relevantne rezultate, a to korisnici u krajnjoj liniji i žele, jedino moguće ako se Googleu i ustupe podaci koje on traži. Ako želimo da nam Google preporuči restoran u skladu s našim mogućnostima i potrebama, moramo mu dati podatke od toga gdje smo već jeli, odnosno gdje smo dobro jeli, gdje se trenutačno nalazimo, pa možda i podatke o kupovnoj moći.

Ako zaista želimo dobru uslugu, dio stručnjaka smatra da i dalje trebamo vjerovati Googleu i biti spremni odreći se dijela privatnosti.
Pritom je jedan od argumenata u korist odricanja dijela privatnosti taj da Google zapravo radi ono što sami radimo već godinama. Korisnici Facebooka već godinama dobrovoljno i bez prisile "lajkaju" ono što im se sviđa, pišu i postavljaju fotografije s putovanja i putem GPS-a u svojim mobilnim telefonima u stvarnom vremenu svima javljaju svoju trenutačnu lokaciju.

Stručnjaci za internetsku privatnost smatraju da su veći problem brojni izvještaji prema kojima tvrtke sve češće od kandidata za posao traže da im predaju lozinke za pristup svojim Facebook profilima. Tvrtke svoje zahtjeve pravdaju procedurom u kojoj žele doznati sve o osobnosti kandidata. Poslodavci su dosad pregledavali profile i dostupne informacije o zaposlenicima, zbog čega je većina korisnika svoje profile uredila tako da budu privatni i da ne budu dostupni nikom osim njihovim prijateljima. Zbog toga poslodavci sada žele direktan pristup njihovim profilima, a onaj tko odbije dati svoju lozinku, vjerojatno neće proći u uži krug kandidata. Pravni stručnjaci objašnjavaju da, iako takva praksa kandidatima za posao omogućuje dobru osnovu za tužbu, sve je veća mogućnost da će ona postati uobičajena u intervjuima za radna mjesta. Nemali broj kandidata radije će dati lozinku, nego u današnje krizno vrijeme ostati bez posla ako to odbiju.

I Facebook se uključio u raspravu i savjetovao je svojim korisnicima da nikad ne bi trebali dijeliti svoju lozinku. Pritom navodi da im je dao alate kojima će kontrolirati tko može vidjeti njihove podatke, a da s razlogom dijeljenje lozinke smatra "prijestupom". Odgovorni u Facebooku najavili su da su spremni i na tužbe protiv znatiželjnih poslodavaca ne bi li tako dokazali da ozbiljno drže do privatnosti svojih korisnika.
Ali ne treba se zavaravati. Ni Facebook nije odaslao to upozorenje iz pravno-etičkih razloga ili zato što želi zaštititi privatnost. U toj su tvrtki svjesni da bi, ako takvi incidenti postanu praksa, mogli ostati bez velikog broja korisnika koji im donose milijarde dolara godišnje.