Objavljeno u Nacionalu br. 855, 2012-04-03

Autor: Renato Baretić

Spirala nelikvidnosti

Stotine milijuna kuna otišlo je u vjetar jer država nije htjela odgovorno kontrolirati novac što su joj ga rijetki uredni platiše povjerili na raspolaganje za opću dobrobit. Dok god ona bude potkradala nas, i mi ćemo nju. I nema tu lijeka, osim ustrajavanja na uzajamnoj odgovornosti

Sedamnaest hrvatskih bolnica duguje četirima hrvatskim veledrogerijama skoro milijardu hrvatskih kuna za davno isporučene lijekove kojima hrvatski liječnici ozdravljuju hrvatske pacijente, zdravstveno zbrinute preko Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Uobičajena odgoda plaćanja (bolesno perverzna, ako mene pitate!) u tom je poslu oko 365 dana, najčešće se protegne i do 500, ali među ovih sedamnaest bolnica ima i onih koje isporučenu robu nisu isplatile i preko 1100 hrvatskih dana. Veledrogeristi su sad stoga zaprijetili bojkotom isporuke lijekova i potrošnog materijala, odnosno drastičnim reduciranjem isporuke na isključivo najnužnije bolničke potrepštine. Ministar zdravlja, jedan od "trostojića" u Milanovićevu kabinetu (i, po recentnoj anketi, najpopularniji među svim kolegama) odmah je reagirao i najavio dogovor o rješavanju tog duga, u suradnji s ministrom financija (prema istoj anketi - jednim od najmanje popularnih članova iste vlade).


Zašto bolnice tako dugo nisu plaćale kupljene lijekove (među kojima je, jamačno, brojnima dosad već i istekao rok trajanja)? Pitate li njih, vjerojatno će vam reći - zato što nam HZZO nije redovito uplaćivao. Pitate li HZZO zašto je bio tako aljkav, zacijelo će vam odgovoriti - zato što poslodavci neuredno uplaćuju svoje obveze zdravstvenog osiguranja za uposlenike. Pitate li poslodavce zašto su bili tako neuredni, jamačno će vam kazati - zato što se nismo uspjeli naplatiti od naših kupaca, a htjeli smo svojim radnicima uplatiti barem neto plaće jer smo za popizdit duševni. Pitate li te njihove kupce zašto su toliko kasnili s plaćanjem isporučenih dobara i obavljenih usluga, nema šanse da vam odgovore išta osim - pa i nama naši kupci debelo kasne s plaćanjem. Pitate li i te njihove kupce, branit će se činjenicom da kasne zato što najprije trebaju namiriti državu, PDV-om unaprijed, a tek onda sve ostalo, ako išta ostane.

I tako ukrug, kao da se nitko od njih ili njihovih nikad neće razboljeti, ili kao da svi imaju dovoljno para da tu nekakvu boljkicu, rakić ili takvo što, ako se slučajno pojavi, riješe u kakvoj privatnoj klinici. A nemaju ga, naravno, jer novca nema nigdje i teško da će itko šleperom smrznutih lignji u kocki ili namještajem za dječju sobu moći kompenzirati operaciju...

Istog dana kad i vijest o pobuni veledrogerista osvanula je i ona o rapidnom propadanju mljekarskog stočarstva. Jedna naša televizija s nacionalnom koncesijom objavila je (i u svojoj udarnoj informativnoj emisiji, i na pripadajućem joj portalu) strahotan podatak: 2007. u Hrvatskoj je bilo 50.000 farmi krava muzara, a danas, samo pet godina kasnije, postoji ih tek 13 tisuća. Hej, da čujete kako se 37 tisuća mljekarskih farmi u samo pet godina ugasilo u cijeloj Europskoj uniji ili, ne znam, Rusiji, Americi, ma i Aziji, ozbiljno biste se zamislili, zar ne? Trideset i sedam tisuća propalih farmi, alo, pa to bi imalo biti katastrofom kontinentalnih razmjera, ako ne i globalnih! Srećom, tu je internet, na kojemu je uz malo guglanja lako naći službeni podatak: prosječni kapacitet europske farme muznih krava je 17,8 a hrvatske - 2,9 grla, odnosno vimena. Takve su vam te naše farme, nismo mi Hrvati nikakvi megalomani, božesačuvaj!

U toj kobnoj recesijskoj petoljetki, znači, najmanje je 107.300 odraslih goveđih ženki dobilo najmanje jedan godišnji državni poticaj, da bi potom bile eliminirane iz službene statistike. Ne znam iznos tih poticaja i ne da mi se sad još i njega tražiti po internetu, ali i bez te egzaktne brojke slutim da je silna količina kuna što su ipak nekako bile prikupljene u Šukerov i Dalićkin proračun (ili užicane preko državnih zaduženja) otišle u žmuklersko krmivo za Pisavu, Šarulju i Rumenk (ovoj posljednjoj fali zadnje slovo jer je ona samo onih 0,9 posto treće statističke krave na hrvatskoj mljekarskoj "farmi", nije cijela) u vrijeme kad su i uvoz mlijeka i cijene mlijeka u trgovinama bubrili kao da su se nažderali vlažne djeteline.

Kakve veze, možda se sad pitate, sedamnaest hrvatskih bolnica koje i po tri godine ne plaćaju isporučene lijekove ima sa stotinjak tisuća muzne govečadi od koje više nema mlijeka? Ne znam ni ja, iskreno govoreći, ni jednu poveznicu među njima, osim činjenice da je na stotine i stotine milijuna kuna, mojih i vaših (a govorimo samo o zadnjih pet godina, i samo o bolničkoj farmaceutici i "farmama" s kravom i pol!) otišlo u vjetar i balegu zato što država nije znala ili (vjerojatnije) nije htjela odgovorno kontrolirati novac što su ga joj rijetki uredni platiše povjerili na raspolaganje za opću dobrobit. Propuštala je na vrijeme od svih nas naplatiti ono što je njezino, propuštala je svima nama financirati ono što nam pripada i što je naše, propuštala je kontrolirati na što se točno troši ono što je ipak naplatila i platila. Dopuštala je svakome male financijske nestašluke, kako bi se ona mogla baviti većima. Država je na početku i na kraju spirale opće nelikvidnosti, njezino se ponašanje preslikava na cijelo društvo, u dobru i u zlu. Dok god ona bude potkradala nas, i mi ćemo nju. I nema tu lijeka, osim uvjerljivog ustrajavanja na uzajamnoj odgovornosti, ne samo financijskoj.

Vezane vijesti

Banana u državi

Banana u državi

Zamišljam očaj onih likova koji su otišli u Poljsku da bi se tamo pijani tukli, pijani švercali bengalke na stadione, pijani ih tamo bacali na teren… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika