Prošloga tjedna događalo se u našem medijskom prostoru svašta. Sudeći po zastupljenosti u novinama, Niko Kranjčar bio je nešto važniji od 6 milijuna mrtvih Židova i komemoracije iz Auschwitza. To je i logično jer Niko je mlad i perspektivan igrač, pred njim je budućnost, a nitko od Židova ugušenih u Auschwitzu nije imao baš svijetlu perspektivu ni kad se rodio. Osim toga, nitko od tih Židova nije prešao iz Dinama u Hajduk. Ljudi ovako postavljaju svoje prioritete zato što im je već dosta prošlosti. Kažu: “Tko jebe prošlost. Okrenimo se budućnosti!” I onda se okreću budućnosti da bi što efikasnije zaboravili tu prošlost i onda je ponovili. Jer mora se priznati da bi ljudska povijest bila dosadna bez Auschwitza. Naime, kad Auschwitz ne bi bio provodni motiv povijesti, mogli bismo, ne daj bože, pomisliti da s ljudskom rasom nešto ne štima. To što se svaki put iznova čudimo logorima smrti nije samo urođeni optimizam, to je terapijska sklonost zaboravu i eklatantno nepoznavanje povijesti. Genocid je sastavni dio naše prošlosti još od prapovijesnih dana i sva je sreća da je izmišljeno ropstvo pa su neki narodi dobili priliku opstati. Tendencija da se zgazi i satre narod ili rasa čvrsto je vezana za čovjeka još otkako je iskoristio prvu toljagu da svog susjeda lupi po glavi i uzme mu srneći but. Pa, ako dobro pogledamo, vidjet ćemo da je Auschwitza bilo i prije Auschwitza, a ima ga, bome, i poslije. Mladić je poklao Srebrenicu, Šljivančanin i Mrkšić su desetkovali Vukovar. Pitanje je samo metodičnosti, opremljenosti i postrojenja. Da je u Srebrenici bilo 6 milijuna Muslimana i da ih je mogao likvidirati, Mladić bi to vjerojatno i učinio. Međutim, usprkos ovom nogometno-logorskom spektaklu, glavni junak u medijima prošloga tjedna zasigurno je ipak bio snijeg. Snježno nevrijeme u cijeloj zemlji poprimilo je razmjere biblijske katastrofe. Kao da nas Bog želi sve zatrpati zajedno s našim paradoksima, s Nikom Kranjčarom, s komemoracijama i zaboravom, s političkim koalicijama, mrtvim biračima, lokalnim izborima i kipićima Gospe Međugorske koji plaču i znoje se. Snijeg je na trenutak sve to pokrio. I, mogu reći da je to bio jedan uzbudljiv trenutak jer smo se supruga i ja baš za najžešće vijavice našli na Maloj Kapeli. I u toj vožnji koja je od Zadra do Zagreba trajala sedam i pol sati, kao da su se na čudan način spajali idila i horor. Satima smo se polagano vozili kroz zametenu Liku i šutjeli. Moja žena prepustila se svojim mislima i gledala kroz prozor, a meni je na pamet stalno padao Michael Furey, mladić koji je u Joyceovoj priči “Mrtvi” umro od upale pluća. Toga mladića voljela je jednom davno, još dok je bila djevojka, junakinja priče Gretta. A onda ga se nenadano sjetila u hotelskoj sobi dok se s mužem spremala na spavanje. Emocije su bile toliko jake da je zaplakala a tragična priča o zaljubljenom i nasmrt bolesnom Michaelu Fureyju ganula je i njenog muža koji je dugo gledao kroz prozor i nakon što je Gretta zaspala. Kraj ove priče jedan mi je od ljepših u literaturi. To je možda zbog snijega.

Tko jebe prošlost. Okrenimo se budućnosti. I okrećemo se budućnosti kako bismo što djelotvornije zaboravili tu prošlost i onda je ponovili Kad mećava prođe, nema većeg gušta nego gledati je na televiziji, dok se kada puni toplom vodom, a pokraj nje stoje butelja crnog i dvije čaše “Ponovo je počeo padati snijeg. Pospano je promatrao pahuljice, srebrnaste i tamne, kako su koso padale u svjetlost svjetiljke. Došlo je vrijeme da pođe na put na zapad. Da, novine su točno pisale, snijeg je pao u čitavoj Irskoj. Padao je na svaki djelić mračne središnje ravnice, na brežuljke bez drveća, na Bog of Allen i još dalje zapadno u tamne buntovne valove Shannona. Padao je također na svaki djelić pustog groblja kraj crkve na brežuljku gdje je bio pokopan Michael Furey. Pritiskivao je gustim nanosima nakrivljene križeve i nadgrobne spomenike, napadao je na šiljke malih željeznih vrata i na ogoljelo trnje. I dok je slušao kako pahuljice lepršaju kroz svemir, njegova je duša polako gubila svijest, a snijeg je lagano padao na sve žive i mrtve, lagano, kao što dolazi posljednji kraj.”

Iako žena i ja nismo bili u hotelskoj sobi, nego u automobilu, sve me je to jako podsjećalo na kraj ove priče. Njen zamišljeni pogled u daljinu, koji se možda trudio pogledati i u prošlost. I tko zna što je tamo našao, kakvog Michaela Furyja o kojemu mi nikada nije pričala, kao što nije pričala ni Gretta svome mužu. O kome je moja žena razmišljala dok su tone i tone snijega padale na Liku pretvarajući čitav pejzaž u nešto slično izgužvanoj posteljini? Odjednom smo se našli pred nekakvom konačnošću o kojoj nikada ne mislimo u običnim situacijama putovanja kad sve lijepo ide svojim tokom. Recimo, uzmeš karticu na početku autoputa, prođeš nekoliko tunela, vijadukata, jednu planinu i jednu podužu ravnicu, onda platiš, zapravo dosta platiš, i onda si kod kuće. Sada smo se bili prisiljeni sukobiti sa strašnom snagom stihije kojoj naše zimske gume, grijači, tekućina za pranje stakla, svjetla ni brisači nisu mogli ništa. Brisači su bili zaleđeni, šajba je bila zaleđena, čak je i zadnje staklo s grijačem bilo neprozirno od leda. A onda je na to napadao još i snijeg. Mogao sam vidjeti samo kroz malu trakicu pri dnu vjetrobrana kamo je udarao topli zrak. Samo je još to bilo prozirno. Gume su proklizavale, retrovizori su bili neupotrebljivi, a mi smo i dalje šutjeli kao da se u toj situaciji i na toj planini, Maloj Kapeli, nema više ništa reći i kao da ne možemo jedno drugome pružiti riječi utjehe jer snijeg lagano pada na sve žive i mrtve, lagano, kao što dolazi posljednji kraj. Morali smo biti spremni ostati u toj planini i provesti noć u automobilu. Bez hrane i pića, bez pokrivača i samo s nadom da se motor neće pokvariti. Jer, ako se pokvari, završit ćemo kao dva tužna snjegovića.

Tek u takvim situacijama čovjek postaje svjestan koliko su krhki aparati i mehanizmi civilizacije na koje se svakodnevno oslanja i koje shvaća kao nešto normalno i neizostavno. Normalno je da auto ide, normalno je da onaj tko je krenuo i stigne na odredište, normalno je da nam pomažu struja, voda i nafta, normalno je da imamo gdje kupiti hranu, normalno je da radi centralno grijanje. Kad sve to prekrije snijeg, kao što je prekrio i naše javne poslove i privatne relacije, ostajemo sami i izgubljeni. Dovoljna je jača mećava da nas sve skupa izbaci nekamo u prazan prostor, u svemir kao i one pahulje o kojima u priči razmišlja Grettin muž Gabriel. A kad sve to prođe, nema većeg gušta nego gledati mećavu na televiziji, dok se kada puni toplom vodom, a pokraj nje stoje butelja crnog i dvije čaše.