Objavljeno u Nacionalu br. 481, 2005-02-01

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

'Bal nad balovima' uz guščja jetra i pokondirene tikve

Na umornu dušu nacije – koja se zadnjih dana intelektualno i emotivno slomila oko dramatične spoznaje da je jedan mladi čovjek i Hrvat imenom Niko Kranjčar svoj drugi ili treći milijun eura odlučio uzeti u Hajduku a ne negdje drugdje – kao melem je legla vijest da je upravo Zagreb (jedan od tri grada na svijetu, um Gottes Willen!) dobio od Beča licencu za održavanje Opernballa po staroaustrijskome modelu. Bila je to prilika kakva se pruža jednom u tisuću godina, i realizirana je trijumfalno. Ne zna se košta li nešto ta licenca, i što ona zapravo znači, ali vrijednost joj je – nesumnjivo – neprocjenjiva. Na austrougarskoj razini napokon nismo više kočijaši; unaprijedili smo se u prvorazredne konzumente i ceremonijalmeštre kiča.

Zagrebačka groteska

Događaj ima i pretpovijest. Autoru ovih redaka radosno je zaigralo srce kad je prije stanovitog vremena, godinu dana ili tako nešto, u novinama ugledao slike Sanadera i Žužula sa suprugama kako zastupaju naciju na bečkome – originalnome! – Opernballu. Onako stasiti, u crnim frakovima i crvenim lentama preko njih, svjesni težine i digniteta situacije, ozbiljni ali na jedan posebno svečan način usporediv jedino s izrazom lica učenika kod primanja u pionire, premijer i ministar dostojno su tada predstavili Hrvatsku koja umije gubiti vrijeme, jer posjeduje novac koji joj to omogućuje. Tuđman je sa svojim legendarnim lentama ostavio duhovni spomenik trajniji od mjedi. Moglo se odmah pretpostaviti da će stvar dobiti adekvatan lokalni nastavak; izazov masovnoga produciranja na plesnome podiju u frakovima – pa makar se aktivisti u valceru snalazili kao nilski konj u hulahupkama – prevelik je da bi mu se dokoni Zagreb mogao oduprijeti. I tako je uz pomoć propagandne donacije telefonske službe upriličena – prema jednome nadahnutome naslovu u dnevnim novinama – “noć u kojoj je Zagreb postao Beč”. Ni manje ni više.
Ephraim Kishon, najveći svjetski humorist, umro je na dan kad je Zagreb postao Beč, i koincidencija nosi određenu simboliku. Čak ni srce tog profesionalnog smijača bez premca nije izdržalo univerzalnu silinu zagrebačke groteske. Moguće je da je gospodin Kishon umro od smijeha, kad je čuo za Opernball. Ne događa se svaki dan da se nešto – pa bilo to i Zagreb – preko noći pretvori u Beč. Neki su, međutim, događaj shvatili ozbiljno, i od njega odustali. Naslućujući da najava cirkusa u HNK ne odjekuje pretjerano dobro kod populacije koja nema novaca za bakanalije, pripadnici hrvatske političke kaste u većini su odlučili stvar ignorirati, čime je Opernball uveliko izgubio na društvenoj komediografiji.

Pretvaranje besmislica u senzacije

Pojavila se, kako pišu novine, samo Željka Antunović iz SDP-a, koja sebe – bez minimuma utemeljenosti, doduše – već godinama voli doživljavati kao nacionalnu zvijezdu i salonsku figuru prvoga reda. Iz Amerike se teleportirao i Boris Mikšić, koji je – u Tuđmanovom stilu – od Jakova Sedlara, provalnika u garaže, upravo naručio film o samome sebi, i u čijoj će nametljivoj nazočnosti na sceni nacija pouzdano uživati u godinama koje dolaze. I to je sve; uz pet ambasadora s viškom slobodnoga vremena, ostatak kamaraderije činili su lovaši i snobovi bez političkih ambicija i sinekura, koji su nas u Beč pretvorili magičnom činjenicom svoje anonimne pojave.
Guščja jetra, kavijar, losos, rakovi, frakovi, ples kadeta, strip starleta, uz njih i krinoline, ledoline, primadone, primadonovi i primati, šampanjac, čobanac, tokajac, delanac, vino, rakija, omladina, akcija, Radetzky-marš, pokojni Strauss, živ Dragutin Tadijanović, duh Leposave Krleže, sve to pripada kazališno-rekreativnoj ikonografiji koja se nesumnjivo može racionalno objasniti iz perspektive reklamne kampanje neke firme. Reklamoautorima razna čuda padaju na pamet. Nejasno je, međutim, odakle toliki medijski interes za jednu potpuno beznačajnu propagandnu priredbu, i odakle potreba da se toj snobovskoj izmišljotini daje status nacionalnoga događaja prvoga reda. Na drugoj strani, čuđenje je izlišno: najveći dio hrvatskih medija godinama se bavi prije svega trivijalnostima i pretvaranjem besmislica u događaje i senzacije. Opernball je na tom planu kulminacija prizemnog doživljaja svijeta kakav u hrvatskim medijima dominira.

Arivisti loše plešu valcer

Toliko o medijskoj pozadini festivala, a za nijansu su zanimljiviji njegovi sociopsihološki aspekti, odnosno registrirana potreba brojnih “uzvanika, kulturnih i javnih djelatnika” da potroše novac producirajući se javnim plesanjem valcera o kojem – kako se u televizijskome insertu vidjelo – uglavnom nemaju pojma. Snobovi i arivisti su, po nekim shvaćanjima, jedan od bizarnih “motora civilizacije”, utoliko što su sa svojom organskom težnjom prema javnome prenavljanju, tj. potrebom da budu nazočni na bilo čemu, u stanju i marginalne događaje pretvoriti u modu i društveni trend. Preko njih, smatraju pojedini promatrači, društvo pulsira i živi. Autor ovoga teksta ponešto je skeptičan prema takvim naprednim doživljajima arivizma. Pokondirene tikve* kakve su udarile intonaciju Opernballu u HNK, odnosno “pretvaranju Zagreba u Beč”, za njega su u društvenome smislu značajne – isključivo i prije svega – kao komediografska činjenica, skup sretnih jebivjetara* koji su umislili da su plemstvo i kojima se narod smije.

STUPAC TJEDNA: GRANIĆ I ĐAPIĆ

Nakon što je najurio Slavena Leticu, Anto Đapić je novoga Leticu potražio u Mati Graniću. Umjereni politički komunikator s akademskim pedigreom, koji poznaje svijet i kojega svijet poznaje, to je ono što HSP-u treba da postane ozbiljna konkurencija na sceni, smatra Đapić. Posebno kad se uzme u obzir da HDZ i SDP stvaraju veliku koaliciju, u kojoj su svi podjednako umjereni i europski orijentirani. Ideja nije bez vraga. Mate Granić još uvijek ima određenoga političkoga šarma i energije, u HDZ i SDP ne može, i HSP mu je nekakav kanal za povratak na scenu. Kao što je i on HSP-u varijanta puta u visoko društvo, znatno bolja od pročitanoga blefera Letice.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika