U povijesti američke kinematografije obično se navode dva filma kao presudna u njezinu definitivnom prijelazu iz klasičnog u moderno razdoblje. Oba su nastala iste, 1967. godine, oba su režirali potomci ruskih Židova koji su se prethodno afirmirali kao broadwayski redatelji, oba su bila snažno u dosluhu s tadašnjim (modernističkim i kontrakulturnim) duhom vremena i oba su instantno stekla kultni status. Riječ je o filmovima “Bonnie i Clyde” (“Bonnie and Clyde”) Arthura Penna i “Diplomac” (“The Graduate”) Mikea Nicholsa. Mnogo je godina prošlo od tada, a vrijeme je Pennu bilo sklonije nego Nicholsu: danas on u filmofilmskim krugovima uživa znatno veći ugled jer njegov je filmski opus kreativno ujednačeniji i intrigantniji, a i kao osoba posjeduje veću karizmu. No za razliku od Penna koji je prestao režirati, devet godina mlađi Nichols redovno snima; štoviše, njegov zadnji uradak “Bliski odnosi” zadobio je pozornost na kakvu jedan hollywoodski 73-godišnji filmaš rijetko može računati ako nije u kategoriji Clinta Eastwooda, a Nichols ipak nije taj kalibar.

'Bliski odnosi' jasan su izdanak tradicije problematiziranja erotskih manipulacija čiji je temeljac postavio Choderlos de Laclos“Bliski odnosi” adaptacija su kazališnog hita Britanca Patricka Marbera o međusobnom erotskom prožimanju dvaju ljubavnih parova obilježenih razornom iskrenošću u vezi vlastitih ljubavno-seksualnih stanja i osjećaja, pri čemu se na oštrici (satiričke) kritike našao samozadovoljni, samozavaravajući i manipulativni “čovjek današnjice”, istodobno proračunat, dezorijentiran, ranjiv, a ponekad i beskrupulozan, u svakom slučaju neodgovoran spram tuđih emocija. Ovakva tematika Nicholsu je bliska, bavio se njome u svojim ranim filmovima, debitantskom “Tko se boji Virginije Woolf?” (“Who’s Afraid of Virginia Woolf?”), adaptaciji istoimena komada Edwarda Albeeja, te “Seksualnom saznanju” (“Carnal Knowledge”); popularni internetski kritičar James Berardinelli zaključio je stoga kako Nichols s “Bliskim susretima” zatvara sumornu trilogiju koja nema puno dobrih stvari reći o ljudskom stanju. U filmskoj verziji sjajna Natalie Portman, koja tako nadahnjujuće nije izgledala još od vremena kad je kao pubertetska djevojčica debitirala u Bessonovu “Leonu”, utjelovljuje mladu newyoršku striptizetu Alice koja dolazi u London i na prvi se pogled zaljubi u novinara Dana (odlični Jude Law). Godinu ili dvije poslije (radnja filma proteže se kroz četiri godine, ali česte su elipse bez preciznog naznačavanja protoka vremena jer narativna je koncepcija, zanimljivom začudnošću pokazujući svoje kazališne korijene, isključivo svedena na “highlightse” problematiziranih ljubavnih odnosa) Dan je književni aspirant koji se na prvi pogled zaljubi u američku fotografkinju Annu (samozatajna i funkcionalna Julia Roberts), no iako je naklonost uzajamna, ona ga odbija kad shvati da je u vezi s Alice. Želeći napakostiti Anni, Dan odlazi na internetski chat i predstavljajući se kao ona dogovori susret s dermatologom Larryjem (briljantni Clive Owen u jednoj od najimpresivnijih uloga viđenih zadnjih godina), znajući da bi se stvarna Anna mogla naći na mjestu susreta. To se i dogodi, no protivno Danovim namjerama Anna i Larry postaju par, a godinu poslije se i vjenčaju, iako je u međuvremenu Anna ipak započela preljubničku vezu s Danom. Kad Anna napusti Larryja zbog Dana, Larry će u Alice naći (ponajprije seksualnu) utjehu, nabasavši na nju u striptiz-klubu gdje se zaposlila pošto ju je Dan napustio. Obratima tu nije kraj, a završnica donosi konačno sparivanje jednog para i raspad drugog, ali i jasan zaključak o ljubavnim odnosima kao erotskoj igri moći na “vrtuljku života”, igri koju različiti sudionici igraju prema vlastitim mogućnostima. Dan je impulzivni ljepuškasti dandy koji u pogledu svojih osjećaja zavarava i sebe i druge, koji Annu i Alice najjače želi onda kad mu nisu dostupne, a kad su njegove, destruktivnom kapricioznošću iznuđuje ljubavni krah; mondenka Anna ni sama ne zna što zaista želi – sigurnost i “mirnu ljubav” s racionalnim Larryjem ili strast s “romantičnim” Danom kojeg na njoj privlači i “classy touch” koji formalno neobrazovanoj i društveno neambicioznoj Alice nedostaje; nježna Alice, kako se čini najranjiviji lik filma, krije pak tajnu koja će se znakovito otkriti na samom kraju i koja upućuje na identitetsku igru za kojom je posegnula iz razloga koji se mogu različito tumačiti, a jedan od njih nesumnjivo je čini tragičnom protagonisticom, dok trezveni i promišljeni Larry, najjednostavniji ali i najekspresivniji protagonist erotskog četverokuta, jedini točno zna što želi i kako to ostvariti, nepogrešivo birajući onaj način koji će najviše povrijediti druge i tako mu priskrbiti najveći užitak. Da, erotski odnosi u “Bliskim vezama” sadrže jaku dozu sofisticiranog sadomazohizma, baš kao i u zbilji. I nema u tim odnosima ničeg presudno novog (čak i staleške razlike i dalje igraju određenu ulogu), koliko god autori poput Patricka Marbera misle da komentiraju “specifično” suvremeno stanje. Uostalom, “Bliski odnosi” jasan su izdanak tradicije (gorko-satiričnog) problematiziranja erotskih manipulacija čiji je kamen temeljac još krajem 18. stoljeća postavio Choderlos de Laclos “Opasnim vezama” (“Les Liaisons dangereuses), jednim od najutjecajnijih tekstova na kraju 20. i početku 21. stoljeća, što pokazuje ne samo trajnost teme nego i srodnost duha vremena dvaju naizgled tako udaljenih razdoblja. Na prvi pogled, između “Opasnih veza” i “Bliskih susreta” znatna je razlika u svijesti o manipulaciji, jer glavni manipulanti Laclosova djela krajnje su samosvjesni, a većina likova Marberova i Nicholsova uratka to nisu, međutim filmska završnica takvo uvjerenje dovodi u pitanje, a bez obzira na odgovor posljedice su iste: tko se igra osjećajima, gadno se opeče. A erotski protagonisti marionete su koje se kako najbolje znaju klate na svojim koncima, možda ne osobito dignitetni, ali nesumnjivo vrlo zanimljivi za promatranje u međusobnim interakcijama, na način na koji su i zamorci interesantni onima koji iščekuju rezultate pokusa kojima su ih podvrgnuli.

Trey Parker i Matt Stone, tvorci kultnog “South Parka”, u svom lutkarskom filmu “Tim Amerika: svjetska policija” kao protagoniste su postavili stvarne marionete koje doslovno vise na koncima. Efektna začudnost takvog koncepta u satiričnoj priči o američkim specijalcima koji spašavajući svijet od terorista razaraju kulturne znamenitosti Pariza ili Egipta brzo blijedi kako se film polako, ali sigurno pretvara u opravdanje aktualnog američkog imperijalizma. Specijalci doduše jesu kreature čiji je zakržljali um proizvod američkog masmedijskog infantilizma, ali za Parkera i Stonea mnogo su veće političke štetočine hollywoodski liberali predvođeni Alecom Baldwinom i Timom Robbinsom, kojima podmuklo manipulira sjevernokorejski diktator i moćni pokrovitelj svjetskog terorizma (!?) Kim Jong Il, čija je jedina namjera uništiti svijet kakav poznajemo (!?). Postavljanjem likova kao lutaka na koncu Parker i Stone pokušavaju si priskrbiti alibi za poruke koje odašilju, jer eksplicirajući svijet djela kao ultimativnu konstrukciju i likove kao puke marionete uvijek mogu “nadmoćno” zaključiti kako je svaka “doslovna” interpretacija njihova filma nužno promašena, no mogućnost pribjegavanja takvom alibiju samo ih još više izlaže preziru. Ključ filma leži u “filozofiji” lika koji jednog od specijalaca upoznaje sa svojom podjelom ljudi na “pičkice”, “kurčeve” i ”šupke”. Pičkice su, objašnjava lik, za suradnju među ljudima, kurčevi su nabusiti i jebu pičkice, a šupci po svemu seru, no kurčevi povremeno i njih jebu, a poanta je da su na kraju svi bar malo zasrani. Pri kraju filma dotični specijalac, pozivajući se na to razmatranje, zaključi da su hollywoodski liberali pičkice, Kim Jong Il šupak, a oni, američki specijalci, kurčevi koji jesu doduše preagresivni, ali ipak naposljetku sjebu glavne negativce šupke pa tako sami ispadnu pozitivci. Pravo stanje stvari, međutim, sasvim je drugačije: Kim Jong Il nije šupak nego tek kurčić, a stvarni šupci su Parker i Stone koji misle da je strašno subverzivno srati po svemu i svakom. Da stvar bude gora, oni ipak jesu selektivni, ali tako da bijednog Kim Jong Ila označe moćnim zlikovcem, a hollywoodske liberale ekstremnim moronima, dok prosječni pravovjerni Ameri kojima entertainment korporacije ispiru mozak dolaze na svoje, jer njihovi militantni heroji na kraju primaju počast autorskog dvojca. Nema sumnje, George Bush bit će ugodno iznenađen kad shvati da je dobio saveznike u onom što se činilo neosvojivom neprijateljskom utvrdom.