Zastupnik u slovenskom parlamentu Aurelij Jurij dobronamjerno i pošteno se ponudio atraktivnoj Ines i njenom partneru za seks utroje. Nakon toga jedan je od najčitanijih listova u susjednoj republici, Slovenske novice, svojim čitateljima ispričao kako je zastupnik Jurij radio prekovremeno i obilazio građanke i građane u raznim krajevima Dežele s humanom i velikodušnom idejom: da ih usreći. A ima li za političara svetije zadaće? Takozvani “normalni” ljudi, oni monogamni pojedinci i pojedinke koji vjeruju u Boga, odgajaju djecu, pošteno rade svoj posao i pošteno plaćaju porez svojoj maloj domovini obično na taj način usrećuju samo jedno ljudsko biće: svog zakonitog partnera. Zastupnik Jurij, ugledni i dobro držeći pedesetogodišnjak, vjerojatno duhovit, obdaren i s izraženim higijenskim navikama, nesebično je usrećivao mnoge ljude diljem Slovenije. Stoga činjenica što je upotrebljavao službeni mobitel za dogovaranje seksualnih kontakata uopće nije skandalozna zato što je on u to vrijeme radio s bazom i razmišljao o biračkome tijelu. Nitko, također, ne može poreći da zastupnik Jurij nije aktivno kontaktirao s tim biračkim tijelom, što mu je također posao. Ono što je o njemu napisano i što se prenosi po hrvatskim novinama, a vjerojatno i po novinama drugih zemalja koje graniče s Deželom, nisu podle laži, nego podla istina. I mislim da je upravo to bit ovoga najnovijeg seksualnoga skandala u kojemu je činjenično sve čisto i jasno.

lead 1 Dok prosječni ljudi uglavnom usrećuju samo jednog partnera, zastupnik Jurij nesebično je i velikodušno usrećivao ljude diljem Slovenije lead 2 Demokratskom društvu uspjelo je ono što nije mnogim diktaturama: sami se pojedinci trude da ih društvo što djelotvornije kontroliraNaime, Jurij je novinare koji su se predstavljali kao par u potrazi za seksualnim partnerom uputio na internetske stranice na kojima mogu naći njegove fotografije, slao je SMS-ove virtualnoj Ines i, zapravo, ponudio pregršt dokaza o svom seksualnom životu. Oni su to samo trebali objaviti. Obavljali su svoj posao. To što su u ovom slučaju činjenice podle i što će ugroziti karijeru i položaj tako radišnoga i uspješnog zastupnika, to se njih, naravno, ne tiče. Novine postoje, među ostalim, i zbog činjenica. Iznošenje neistine s namjerom da se nekome naškodi može biti povod za sudsku tužbu zbog klevete. S druge strane, iznošenje činjenica koje će nekome naškoditi obično se ne procesuira i smatra se dobro obavljenim poslom. A što je s pravom na privatnost koje bi trebalo biti jedno od osnovnih prava? To se pravo poštuje ili krši sasvim arbitrarno, od slučaja do slučaja i kako kome odgovara. Tu ni Slovenija ni Hrvatska a bome ni jedna zemlja zapadnoga svijeta nisu iznimka. Seksualni život pojedinaca podvrgnut je čitavoj lepezi raznih društvenih pritisaka i u tom konkretnom slučaju sloboda pojedinca još je uvijek, kako vidimo, daleka utopija.

Naime, kad se o seksualnim stvarima radi, političari su ugroženiji i od homoseksualaca, a društveni pritisak na njih je izraženiji. Uobičajeni stav desničara ili konzervativaca protiv homoseksualnih parada ili bilo kakvih javnih istupa homoseksualnih udruga jest da nemaju ništa protiv toga što homoseksualne, biseksualne ili transseksualne osobe rade unutar svoja četiri zida, ali da se oštro protive njihovu izlasku na ulicu i tome da svoje seksualne preferencije i ljubav pokazuju javno. Dakle, i ljudi vrlo konzervativnih stavova pretpostavljaju da pojedinac ima slobodu raditi kod kuće što hoće i seksati se s kim hoće. Isto pravo puno liberalnija javnost ne daje svojim zastupnicima, a članke o njihovim ljubavnim pustolovinama progutat će s radošću. To je vjerojatno zato što smo svi zajedno još uvijek kao mala djeca. Prema političarima se odnosimo ili kao prema roditeljima, u slučaju da podupiremo njihov program i da nam se sviđaju, ili kao prema zlobnom susjedu koji nam uvijek razreže loptu kad padne u njegovo dvorište. Ali i u jednom i u drugom slučaju odnos prema njihovoj seksualnosti je dvojben. Ako ih osjećamo kao roditelje, njihova razgolićenost može asocirati na incestuznost, a ako su za nas poput zločestih susjeda, njihovu golotinju shvaćamo traumatično, poput susreta s ekshibicionistom i na to odgovaramo gađenjem. Upravo zato je malo podignuta suknja Đurđe Adlešić u predizbornoj kampanji izazvala na hrvatskoj javnoj sceni čitav skandal. Jedna zgodna i lijepo obučena žena pokazala je noge i to je bilo dovoljno da se uzbude duhovi. Što bi se dogodilo da je pokazala više ili da su njene intimne slike završile na internetu? Vjerojatno bi ih pogledala većina hrvatskih građana, pričali bi se o tome vicevi, to bi joj strašno politički naškodilo, a da se zapravo nitko ozbiljno ne bi upitao zašto. Javnost u tom segmentu političare tretira gotovo kao i katoličke svećenike koji žive u celibatu. Ljubavna veza katoličkog svećenika, ako se otkrije, postaje skandal. Upravo ti skandali i potreba da svećenici normalno žive uzrok su što se sve više crkvenih ljudi izjašnjava protiv celibata. Laičko se pak društvo, a to pokazuje i aktualni skandal, na svaki način trudi uspostaviti neku vrstu isključive monogamije koja je gotovo bliska celibatu. Političarima se prešutno zabranjuje ono što je dozvoljeno svakom drugom pojedincu.

No, i kad se radi o tim običnim ljudima, ispada zapravo da ta dozvola i nije nekakav ozbiljan društveni dogovor tipa “slobodan si i živi kako hoćeš ako ne ugrožavaš druge”, nego se pojedincima dopušta svašta sve dok nikoga ne zanimaju. Čim počnu zanimati mnoge, kao što je slučaj s političarima ili estradnjacima, njihova se sloboda prešutno ograničava. Nad njima stalno visi prijetnja skandala. S druge strane, postoji jaka društvena prisila da ljudi izađu iz anonimnosti. Mediji stvaraju sliku o životu poznatih i predstavljaju ih kao uzor života, onako kako je crkva stoljećima stvarala sliku o životu svetaca: kao model po kojemu bi valjalo živjeti. Tako se uspostavljaju mehanizmi kontrole, a suvremenom demokratskom društvu uspjelo je ono što nije mnogim diktaturama: sami se pojedinci zdušno trude da ih društvo što detaljnije i djelotvornije kontrolira.