Prošle srijede naručio sam kod stolara policu za knjige. Vidjevši nacrt, s nostalgijom sam se sjetio parole “Trst je naš”. To nije bilo zato što na toj polici mislim držati knjige o Drugom ratu ili partizanima, nego zbog prostora za cipele. Sestra moje žene dala mi je pametan savjet: ako već želim uzurpirati uzak prostor hodnika policom za knjige, neka bar jednu trećinu, donji dio, ostavim za cipele. Smatrao sam to pomalo bogohulnom idejom, sve dok se moja žena nedavno nije vratila iz Trsta sa šest pari cipela. I kad ih je sve onako lijepo poredala na stol, postala mi je jasna jedna porazna stvar: da kojim slučajem postanem diktator neke srednjoameričke ili pacifičke državice, ona bi bila kao Imelda Marcos i u našoj bi palači revolucionari pronašli tisuće pari cipela. Palo mi je na pamet da joj zabranim gledati “Seks i grad”, ali serija se više ne emitira, a šteta je već učinjena. Tako je i nastao nacrt za onaj hibridni komad namještaja što ga kanimo instalirati u predsoblju, kombinacija police za knjige i ormarića za cipele. U 80 centimetara visoke i dva i pol metra duge donje ormariće stat će barem dvadeset pari cipela, čime ćemo nešto rasteretiti ormar u spavaćoj sobi i ormar u drugom dijelu predsoblja gdje se također nalaze cipele. Više neću morati strahovati od sezonskih rasprodaja u Trstu i neću se morati ljutiti na Tita jer nije uzeo ovaj grad kad je bilo vrijeme i kad je čitava Juga vikala:”Trst je naš!” Da su partizanske jedinice onda umarširale u tu jadransku luku, hrvatski građani imali bi jedan skupi fetiš manje. U jednom trenutku ovu parolu uzviknula je i moja učiteljica, dok smo se primali u pionire. Bila je 1968. godina i aktualna je bila Čehoslovačka a ne Trst, pa su je svi u velikoj dvorani osnovne škole “Ivan Goran Kovačić” zapanjeno pogledali. Čak i pukovnik Polojac pred kojim smo polagali zakletvu. Meni je, naprotiv, ta rečenica, Trst je naš, bila prva informacija o tome da Trst zapravo i nije naš. Čemu inače izvikivati takve parole. U to vrijeme su iz Trsta dolazile tako zanimljive i zabavne sitnice i tamo se išlo toliko često da je nama klincima bilo teško povjerovati da taj grad ne pripada nama. Jedan prijatelj iz razreda imao je lijep plastični prsten iz kojega je, kad si se sagnuo da ga bliže pogledaš, odjednom šiknuo mlaz vode i pogodio te u oko. Drugi prijatelj imao je kofer Jamesa Bonda u kojemu je bilo sve što treba tajnom agentu: pištolj, bomba, svežanj dolara, putovnice nekoliko zemalja, povećalo, lisice i još neke sitnice. I to je bilo iz Trsta. Poslije smo kupovali brodove i avione za sastavljanje, figurice vojnika ili plastične pištolje, pa traperice, majice, jakne i lagane mokasine od najfinije mekane kože. Dobar dio mladosti kolektivno smo ostavili po tršćanskim dućanima i robnim kućama, u zagrijanim autobusima s nekoliko slojeva nove odjeće na sebi ili u automobilima koji su bili natrpani poput šlepera. Stoga Trst u našem kolektivnom pamćenju ima važnu ulogu.

Dio mladosti ostavili smo u autobusima kojima smo se vraćali iz Trsta s nekoliko slojeva odjeće na sebi i u autima natrpanima poput šlepera Da postanem diktator pacifičke državice, moja žena bila bi kao Imelda Marcos i u našoj palači revolucionari bi pronašli tisuće pari cipela A sada odjednom možemo pročitati da su talijanskog ministra vanjskih poslova Gianfranca Finija upravo u Trstu izviždali dok je držao govor na Dan sjećanja na egzodus i žrtve fojbi. Dočekali su ga zvižduci kad je upotrijebio izraz “naši prijatelji Hrvati”. To je bilo dovoljno da desnog političara isfućkaju predstavnici esulskih udruga pokazujući da i od desnih ima još desnijih. I sve se to dogodilo baš u Trstu, iako je čitava Italija slavila dan sjećanja na fojbe. Međutim, kad malo razmislimo, vidjet ćemo da je to zapravo i normalno i razumljivo. Dugih četrdeset godina i mi iz Hrvatske i Slovenci, a bome i Srbi i Bosanci, držali smo Trst pod okupacijom okupljajući se na njegovim trgovima, ulazeći u kavane da bismo se popišali ili popili dobar espresso, bezočno kupovali sve što se nalazilo po dućanima, robnim kućama, a i na ulici i Ponte Rossu, okupirali smo mjenjačnice i banke, isprobavali cipele na ulicama, prebirali po igračkama, hodali tršćanskim ulicama u smiješnim dronjcima koje možemo baciti da bismo obukli tek kupljenu odjeću i tako uštedjeli na carini, mlatili pizze i sendviče, parkirali svoje automobile na nemogućim mjestima, ometali ljude i vozila, opsjedali tržnice. A najgore i najbezobraznije od svega je to što smo im ostavljali svoj novac. To ih je, valjda, najviše vrijeđalo, to što moraju uzimati novac od takvih primitivaca i komične bagre koja smrdi od duga puta i unezvjereno baulja od dućana do dućana. Ta okupacija od skoro pola stoljeća stvorila je u talijanskom nacionalnom korpusu razumljive frustracije i onda taj korpus počinje zviždati čim se spomenu Hrvati ili Slovenci. Talijanski korpus to ne može podnijeti i boji se opetovane okupacije Trsta. Zato su i prikazali film “Srce u bunaru”. Da se nikada ne zaboravi. Kolike mokasine, štikle, natikače, klompe, sandale, tenisice, bakandže ili kopačke, kolike japanke, isusovke ili nanule, kolike čizmice, gležnjače i salonke su odnijeli Hrvati i Slovenci iz Trsta u ovih pola stoljeća. Talijanski korpus to možda može oprostiti, ali zaboraviti nikada. I zato je srce u bunaru, a Finiju se fućka. Kao da su cipele koje smo odnijeli za svoju lovu načinjene od kože talijanskih pučkoškolaca.

Okupacija Trsta srećom je završila. To strašno razdoblje u povijesti ovoga prekrasnog grada na Jadranu trajno je iza nas. U Hrvatskoj i Sloveniji pojavile su se velike trgovačke kuće, u našim je gradovima dostupno gotovo sve i, što je najvažnije, po povoljnijim cijenama. Trst je opustio, njegove su ulice prazne a trgovine odjećom i cipelama zatvorene. Na izloge su navučeni poluhrđavi roloi, nema gužve, trgovanja, prljavoga novca, samo prljava stakla dućana po kojima seru muhe. Moja je žena ove godine, za vrijeme rasprodaja, otišla onamo po cipele. Više iz nostalgije nego zbog želje ili potrebe. A u dućanu gdje ona i njena sestra godinama kupuju cipele dočekala ih je nevjerojatna rasprodaja. Posao ide tako slabo da je vlasnica, vrlo ljubazna gospođa, odlučila zatvoriti dućan i likvidirati sve što ima u njemu. Cipele je prodavala za deset posto prave cijene, tako da se za cijenu jednih moglo kupiti desetak. I onda je moja žena to i učinila. Uzela je šest pari, svjesna da joj je to posljednje kupovanje u dućanu za koji ju vežu drage uspomene. A polica za knjige s odjeljkom za cipele, slutim, u godinama koje dolaze postat će spomenik tom kupovanju. Pustit ćemo da Trst konačno živi sretno i slobodno.