U vrijeme mog djetinjstva, u prvoj polovici 70-ih, Ernesto Che Guevara bio je mitska figura antiimperijalizma, koji se kao i danas prije svega poistovjećivao sa Sjedinjenim Državama. Iako je Guevara bio komunist i revolucionar, njegova slava nije baš bila po volji vlastodržaca socijalističke Jugoslavije, jer previše je taj mit bio pop-kulturalno zasnovan, previše je njegova eksploatacija imala “američke” i “kapitalističke” značajke, previše je Che na znamenitoj fotografiji Alberta Korde podsjećao na dobro dizajniranog hollywoodskoga glumca. Mnogo je bilo tih “previše” za konzervativne jugo-komuniste, čijom su nomenklaturom dominirali ljudi barem desetak, a često i dvadesetak godina stariji od Guevare, kojeg su ionako smatrali neodgovornim avanturistom što je postao legendom samo zahvaljujući “martirskoj” smrti, a ta je bila “iznuđena” njegovom opsesijom da po svaku cijenu začne sveopću latinoameričku revoluciju, premda za takav pothvat nije bilo elementarnih uvjeta. Osjećajući mit o Guevari kao nepotreban i de facto zapadnjački import, domaći su komunisti željeli afirmirati vlastitu “slavnu tradiciju” sekretara SKOJ-a na koju se mladi mogu ugledati, pa se u tu svrhu od Ive Lole Ribara (koji je poginuo na Glamočkom polju, a ne “na Kupresu” kako tvrdi kronično nepouzdani kritičar Jutarnjeg lista Jurica Pavičić) pokušalo napraviti “autentični jugoslavenski” pandan Che Guevari. Bez puno uspjeha, jer “pretpotopni” Ivo Lola, makar mu je čak spjevan i pop-hit, mladoj je “revolucionarnoj” jugoslavenskoj generaciji ikonografski bio dalek jednako kao što je ljubiteljima crtanih romana u tadašnjoj Jugoslaviji partizanski dvojac Mirko i Slavko bio dalek u odnosu na izmaštane heroje američke revolucije Komandanta Marka i Velikog Bleka. Tko je mogao slutiti da će mnogo godina kasnije, sredinom 90-ih, davni heroj Che Guevara, nakon propasti revolucionarnih projekata urbane gerile u Južnoj Americi i Europi tijekom 70-ih i ranih 80-ih, ponovo doći u modu? No nezajažljiva najezda korporacijske globalizacije, kojoj je propast Sovjetskog Saveza i socijalističkog bloka širom otvorila vrata, oživila je legendu o Cheu, potpomognutu zapatističkim ustankom u Meksiku pod vodstvom subcomandantea Marcosa, koji je za mlade europske ljevičare imao sličan romantičarski naboj kao nekad Guevara, Marighela i tupamarosi za šezdesetosmaše, odnosno njihove revolucionarne izdanke okupljene u Frakciju Crvene armije, Direktnu akciju ili Crvene brigade. Guevara je danas, međutim, vjerojatno najpopularniji tamo gdje je to možda uvijek i bio, među mladim američkim lijevim radikalima, koji snimaju filmove o zapatistima i hodaju svijetom u majicama s Cheovim likom, čemu su zadnjih godina mogli svjedočiti i posjetitelji motovunskog festivala. Dakako, ni profesionalna kinematografija nije mogla ostati imuna na revitalizaciju legende, pa je vodeći hollywoodski autor nezavisnog backgrounda Steven Soderbergh najavio film o Cheovim revolucionarnim danima, a prema scenariju kultnog Terencea Malicka, dok je međunarodno najpoznatiji brazilski sineast Walter Salles (“Glavni kolodvor” / “Central do Brasil”) već realizirao, uz moralnu i materijalnu podršku Roberta Redforda te u američko-argentinsko-čileansko-peruansko-francusko-njemačko-britanskoj koprodukciji, “Dnevnik Che Guevare”, film posvećen predrevolucionarnim danima budućeg heroja.

Sallesovo ostvarenje temelji se na “Motociklističkim dnevnicima” samog Guevare te kasnije nastaloj knjizi “S Cheom po Južnoj Americi” Guevarina suputnika Alberta Granada. To je film ceste, odnosno putovanja o dvojici mladih Argentinaca iz dobrostojećih srednjostaleških građanskih obitelji koji su 1952. odlučili starim Nortonom proputovati veći dio Južne Amerike. Na tom putu obojica će, a osobito Guevara, student medicine, biti potreseni bijedom tzv. običnog latinoameričkog čovjeka, osobito nepravdom koja se nanosi Indiosima u Čileu i Peruu. Pri kraju putovanja, budući Castrov comandante Che kaže prijatelju Granadu, studentu biokemije, da se u njemu nešto promijenilo, a gledatelji shvaćaju da je završetak putovanja početak Cheova revolucionarnog buđenja.

Salles je film koncipirao po principu opreke dvojice protagonista: dok je privlačni Guevara nepokolebljivo iskren, podosta plah i pjesnički nadahnut mladić (ljubitelj Lorce i Nerude) koji ne zna plesati i ne snalazi se najbolje s djevojkama, simpatični Granado je hedonist koji izvrsno pleše, a podjednako je vješt i sa ženama. Prvi dio filma sastoji se od dominantno erotskih točaka putovanja u kojima se Ernesto, po svemu sudeći djevac, ne uspijeva seksualno realizirati, da bi u drugoj polovici filma socijalno obilježene “postaje” preuzele primat i pomogle Cheu da napokon “pronađe sebe”. Seksualno nerealiziran, Ernesto kompenzaciju pronalazi u socijalnom angažmanu, pri čemu film kao kulminacijsku točku putovanja postavlja boravak dvojice mladića u peruanskoj koloniji za gubavce, gdje Che upoznaje mladu i privlačnu djevojku oboljelu od lepre, no umjesto erotskog suodnosa s njom, katarzu doživljava u opasnom plivanju preko rijeke koja dijeli koloniju na zdrave i bolesne, stavivši se na stranu izdvojenih i obespravljenih te simbolički povezujući “dvije obale”. Taj trenutak nije samo simbolička kulminacija koja označuje rađanje revolucionara, nego i svojevrsni zamjenski orgazam koji može sugerirati kako su revolucionari zapravo seksualno neostvarene osobe koje zamjenu za doslovnu i individualnu erotsku realizaciju traže u tzv. erosu revolucije i “djelovanju za opće dobro”. Guevara će samo dvije godine kasnije otputovati u Meksiko i tamo upoznati Peruanku Hildu Gadeo s kojom će se vjenčati, ali i Fidela Castra koji ga je po svemu sudeći znatno više fascinirao, tako da se individualna ljubav prema supruzi neće moći nositi s neodoljivim revolucionarnim koktelom erosa i thanatosa.

Sallesov film dojmljiva je ugođaja, ali njegovi su protagonisti, unatoč solidnim glumačkim izvedbama Gaela Garcije Bernala i Rodriga de la Serne, podosta “suhi”, kao što su im i zgode poprilično nezanimljive, odnosno film pati od nedostatka onog od čega filmovi putovanja žive – punokrvnosti i intrigantnosti likova koje protagonisti putem susreću, a koji su ovdje više-manje samo nužne nuspojave. No efektna završnica u koloniji gubavaca i opisana mogućnost tumačenja Cheove revolucionarne inicijacije film podižu koju stepenicu više i svakako ga čine vrijednim gledanja.

Rijeka nije bila presudna samo za mladog Ernesta Guevaru, nego i za još mlađe protagoniste novog dragulja američke nezavisne produkcije, debitantski rad Jacoba Aarona Estesa “Iskupljenje na rijeci”, koji je odlično primljen u Cannesu i na Sundanceu, a kod nas prvi put prikazan prije koji mjesec na Zagreb Film Festivalu. Svojevrsni spoj kultne Reinerove adaptacije Stephena Kinga “Ostani kraj mene” (“Stand by Me”) i “Bullyja” Larryja Clarka, odnosno izdanak filmova “o tinejdžerima čiji roditelji nisu vidljivi” (začeo ga je još krajem 70-ih John Carpenter s “Noći vještica” / “Halloween”), Estesov film o skupini tinejdžera u rasponu od 14 do nekih 17 ili 18 godina, koji odluče dati lekciju školskom nasilniku, no splet okolnosti dovodi do tragedije, iznimno dojmljivo prepliće nježnost i oporost, melankoliju i naturalizam, uvjerljivo profilirajući likove koji su uglavnom “normalniji” i stoga bliži iskustvu tzv. običnoga gledatelja od radikalnih white trash izdanaka iz Clarkovih ili Korineovih filmova o tinejdžerima iz američke provincije. Estes gotovo programatski pokazuje razumijevanje za sve svoje glavne likove, pa naposljetku možda malo i pretjera želeći istaknuti humanu crtu samog bullyja (zaključiti film perspektivom stradalog nasilnika u namjeri da istakne neki njegov “plemenitiji” unutarnji svijet, nakon što je dotičnog već ranije u filmu “humanizirao”, ne čini se najboljim izborom), no svaki mogući prigovor ovom filmu od sekundarne je važnosti. “Iskupljenje na rijeci” uradak je čija ljepota izvire iz čistoće tuge koja ga prožima i naposljetku posve preplavi, a posebna mu je vrijednost autorsko tretiranje najmlađih likova i njihovih ranih erotskih poriva bez trunke patroniziranja. Sićušni Rory Culkin, još jedan izdanak talentom neiscrpne glumačke obitelji, i tanušna bjelokosa Carly Schroeder koja ne izlazi iz minice od trapera, vjerojatno su najnježniji ranotinejdžerski par ikad viđen na filmu, pa ako njihov “francuski poljubac” nije tako uspio kao onaj nešto starijih djevojčica u Moodysonovu “Fucking Amal”, treba se podsjetiti da imaju samo 14 godina. Nezaboravno i nezaobilazno.

Diarios de motocicleta, am.-arg.-čil.-per. biograf. drama, 2004.
R: Walter Salles Gl: Gael Garcia Bernal, Rodrigo de la Serna

Drugi film jest:

Mean Creek, am. drama, 2004.
R: Jacob Aaron Estes Gl: Rory Culkin, Trevor Morgan, Scott Mechlowicz, Carly Schroeder