“Duga mračna noć” Antuna Vrdoljaka i “Ta divna splitska noć” Arsena Antona Ostojića dva su prošlogodišnja hrvatska filma o kojima se najviše pisalo. Pratite li još uvijek domaću kinematografiju, onda bez sumnje znate kako je Vrdoljakov višestruko skuplji film trijumfirao na Pulskom festivalu ostavivši Ostojićevu tek utješne nagrade za kameru i montažu, iako je prema mišljenju svakoga imalo ozbiljnijeg filmofila i kritičara razlika između Ostojićeva i Vrdoljakova filma jednaka razlici neba i zemlje. Štoviše, film sredovječnog debitanta Ostojića proglašen je nedavno u anketi filmskog magazina Hollywood najboljim hrvatskim filmom novoga milenija. Bilo je i onih koji su preferirali Vrdoljakov staromodni nacionalni ep, no riječ je, uglavnom, o izvorno nefilmskim publicistima koji su teme svoga pisanja i stavove 90-ih godina mijenjali istim ritmom kao i Vrdoljak svoja brojna zanimanja. Igrom slučaja, Vrdoljakov i Ostojićev film pojavljuju se ovih dana istodobno u videotekama, a “Duga mračna noć” se u formi serijala od trinaest 50-minutnih epizoda paralelno s time prikazuje na Hrvatskoj televiziji. O logici objavljivanja Vrdoljakova filma na DVD-u istog tjedna kada na televiziji kreće serija bolje je ne razmišljati: riječ je o potezu toliko unikatnom da zaslužuje ostati nedokučiv. Gledanost serije potvrđuje kako je riječ o odličnom potezu HTV-a, no kad je riječ o estetskim dometima filma, stvari su drukčije.

Vrdoljak nije režirao 15-ak godina, a sudeći prema “Dugoj mračnoj noći”, u kinima nije bio barem 50! Zadržavši jedino elementarni osjećaj za baratanje gledateljevim emocijama, koji seriji donosi gledanost, ovaj nekoć izvrsni redatelj partizanskih filmova “Kad čuješ zvona” i “U gori raste zelen bor” i pristojni tumač Krleže (“Glembajevi”) u svemu se drugom posve izgubio. Rupe u priči i izostanak karakterizacije nekih likova bit će vjerojatno popravljeni u TV-seriji, no nevjerojatni dijalozi, očajna gluma i jeziva režija nepopravljivi su, a glazba spada u kategoriju “vjerovali ili ne”. Mnogi kritičari bavili su se ideološkim aspektom Vrdoljakova filma. Šteta, posve je nebitno što je Vrdoljak htio reći, bitno je kako je to učinio. U razgovoru za Vijenac, Vrdoljak se poziva na Johna Forda, čija je antologijska izjava da se poruke prenose poštom a ne filmom. Vrdoljakov film krcat je upravo prvoloptaški prezentiranim porukama. Svi likovi recitiraju njegove misli i mudrosti, izrečene milijun puta u raznim novinama i emisijama, a glumci, otkud god njihovi partizani bili, svoje replike izgovaraju onako kako bi ih izgovorili sjedeći na kavici u Bogovićevoj. Ostojićev i Vrdoljakov film razlikuju se onoliko koliko se razlikuju ratni prizori “Duge mračne noći” i “Tanke crvene linije” Terrencea Malicka ili Spielbergova “Spašavanja vojnika Ryana”. Vrdoljakovi srodnici nisu ni suvremeni redatelji ni stari majstori poput Davida Leana, njegov jedini pravi kolega ostao je, kako se čini, Veljko Bulajić, a publika na koju cilja jesu gledatelji koji se inače dave u sapunicama.

Kritičari su upozorili filmaše da ne stavljaju riječi poput “loš” ili “noć” u naslove svojih filmova, olakšavajući nam tako posao. Naslov “Duga mračna noć” mogao bi se upotrijebiti kao naslov poglavlja jedne buduće povijesti hrvatskog filma, koje bi se bavilo razdobljem od 1990. do danas. Naši filmovi već odavno ne zanimaju publiku osim kad se prikazuju u najboljim TV-terminima, a niska razina njihove kvalitete dovela je do toga da su kritičari s vremenom snizili svoje kriterije, ne očekujući od njih previše. U takvoj situaciji, često smo neke inače prosječne ili ispodprosječne filmove obasipali superlativima koje oni nisu zaslužili, zaboravivši pritom rijetke konzistentne filmaše poput samozatajne Snježane Tribuson. Vrijeme je najbolji sudac: gledajući nedavno ponovno Brešanove filmove “Maršal” i “Kako je počeo rat na mom otoku”, najuspješnija hrvatska ostvarenja 90-ih, nisam se mogao oteti dojmu kako je riječ o mršavo režiranim komedijama čija je jedina sreća što su se pojavili u doba kad smo bili zadavljeni “Hrvatskim Bogorodicama”, Sedlarom i “Božićima u Beču”, pogodivši očekivanja publike onako kako su “Svjedoci” istoga autora pogodili očekivanja stranih faca kojima se u tom trenutku svidjelo vidjeti kako Hrvati čine ratne zločine.

“Ta divna splitska noć” nije loš, ali nije ni toliko značajan film koliko bismo mi željeli. Ostojićevi dijalozi prilično su skromni, poanta poslana poštom, kao kod Vrdoljaka, a neki glumci povremeno su nepodnošljivi. Ipak, za razliku od drugih filmova koje smo znali hvaliti bez veze, “Ta divna splitska noć” je pravi film. Kao u slučaju filmova Dalibora Matanića, Snježane Tribuson ili Ogrestina “Tu”, o njemu se može govoriti onako kako govorimo, primjerice, o lijevo recenziranima “Terminalu”, “Crvenom svjetlu” i “Bez pomaka”. Ostojićev film možda i jest artificijelan i povremeno uistinu, kako je kolega Jurak zaključio, nalikuje korektnoj “studentskoj vježbi”, no bilo je i vrijeme da naši redatelji ponovno dosegnu barem studentski nivo. Nakon toga, neki od njih možda nastave ondje gdje je krajem 80-ih stao zadnji pravi autor hrvatskog filma Zoran Tadić.

Ta divna splitska noć, hrv. drama, 2004.
R: Arsen Anton Ostojić
GL: Mladen Vulić, Marinko Prga, Marija Škaričić
FILM: 3
DVD: 1

Duga mračna noć, hrv. ratna drama, 2004.
R: Antun Vrdoljak
GL: Goran Višnjić, Mustafa Nadarević, Tarik Filipović
FILM: 1
DVD: 1

CRVENO SVJETLO
UCD
DVD+VHS

“Crveno svjetlo” jedan je od najzanimljivijih filmova prikazanih u hrvatskim kinima 2004. Hvaljeni francuski filmaš Cedric Kahn posegnuo je za romanom legendarnog Georgesa Simenona, snimivši film na razmeđi trilera i drame, koji su recenzenti s pravom uspoređivali s Hitchcockovim i Chabrolovim ostvarenjima. Bračni izlet dvoje sredovječnih i dobrostojećih Francuza i njihov susret s opasnim kriminalcem Kahnu je povod za virtuozno režiranu studiju bračnih kriza i muško-ženskih odnosa čije se pojedine sekvence, poput junakova 10-minutnog telefoniranja, mogu već sada proglasiti antologijskima. Jean-Pierre Darroussin odigrao je svoju ulogu bravurozno, baš kao i Carole Bouquet (“Taj mračni predmet želja”). DVD izdanje ne sadrži dodatne priloge.

Felix Rouges, franc. drama, 2004.
R: Cedric Kahn
GL: Jean-Pierre Darroussin, Carole Bouquet, Vincent Deniard, Charline Paul
FILM: 4
DVD: 1

BEZ POMAKA
VTI
DVD+VHS

Talijanska melodrama “Bez pomaka” igrala je u kinima sramotno kratko, poput “Crvenog svjetla”. U DVD distribuciji, film je prošao i gore, s obzirom na to da je format slike grozni 4:3. Ipak, riječ je o neizostavnom DVD odabiru svakog imalo ozbiljnijeg filmofila. Ugledni glumac Sergio Castellitto režirao je svoj drugi film prema romanu supruge Margaret Mazzantini, odigravši usput i glavnu ulogu kirurga koji, nezadovoljan bračnom rutinom, počinje žestoku i ispočetka pomalo nastranu vezu s priprostom djevojkom, koja ubrzo preraste u veliku ljubav. Snažna i potresna melodrama “Bez pomaka” jedan je od najboljih novijih talijanskih filmova koje smo imali prilike vidjeti u Hrvatskoj. DVD izdanje filma ne sadrži dodatne priloge.

Non ti muovere, tal. melodrama, 2004.
R: Sergio Castellitto
GL: Sergio Castellitto, Penelope Cruz, Claudia Gerini, Pietro De Silva
FILM: 3
DVD: 0

TERMINAL
BLITZ
DVD+VHS

“Terminal” nije na razini najboljih filmova Stevena Spielberga, no nije baš ni tako slabo djelce kako se to nekima učinilo. Spielbergova priča o američkom snu, ispričana kroz pomalo apsurdni slučaj putnika iz izmišljene istočnoeuropske državice koji, nakon što se u njegovoj domovini dogodi državni udar, bude prisiljen živjeti na newyorškom aerodromu, na razini cjeline ne funkcionira bajno, ponajprije zbog slabog scenarija. Ipak Spielberg je pojedine sekvence režirao toliko dobro da se čini kako bismo snalaženja i nesnalaženja raspoloženog Toma Hanksa mogli promatrati danima. DVD izdanje sadrži samo jedan od dva najavljena diska tako da će oni koje zanimaju dodatni prilozi morati naručiti strano izdanje.

Terminal, am. drama, 2004.
R: Steven Spielberg
GL: Tom Hanks, Catherine Zeta-Jones, Stanley Tucci, Diego Luna
FILM: 2
DVD: 1