Uvijek mi se činilo glupim tajiti bolest ili o njoj govoriti u pola glasa. Što je bolest? Kazna? Dešava se samo zločestima? Ako si bolestan, bolestan si zato jer si k r i v. Pio si, pušio, previše jeo, nisi išao na redovite liječničke kontrole, bio si zao, bolest je k a z n a. Bolesni o svojoj bolesti šute jer su bolesnici zločinci. Ne kažem da imam , neke su pretrage gotove, druge nisu, dok ovo pišem, operacija je preda mnom. Dakle, ne kažem da imam , ali mi nitko nije rekao, gospođo, nemate ! Svi se liječnici slažu da ga možda imam, a možda i nemam, to je sigurno bolje nego da misle isto. Mnogi oko mene su teško bolesni, uvijek me zanimalo kako im je bilo kad su to saznali. Sebe sam zamišljala u toj ulozi. Okej, možda mi je sve ovo lakše govoriti jer još nisam sigurna, ali kad ti misli jednom krenu u tom smjeru, a nitko kvalificiran ih ne vuče natrag, osjećaj je isti. Moram nešto reći da bih bila jasnija. Nikad nisam mislila da se dešava samo drugima. Ne mislim ni da o bolesti treba šutjeti da se tvoji neprijatelji ne bi radovali. Neprijatelji? Tko su moji neprijatelji? Ne poznajem ih, ne zanimaju me, ne mislim o njima, njihova radost zbog moje bolesti, to mi zvuči nevjerojatno, ali, ajmo, neka tako bude, neće me uopće uznemiriti, znam da su oni koji me ne vole isto što i ja, samo leš koji će možda dulje plesati. Pustimo to, želim vam pričati o svojim zabludama. Dok sam bila potpuno zdrava ili mislila da jesam, ponekad bi mi palo na pamet kako bih se osjećala da mi netko kvalificiran kaže da imam . Znala sam kakva će mi biti reakcija. Nevjerica, panika, užas, plač, odbrojavanje, strah od operacije, kemoterapije, zračenja, smrt u mukama, jeziva nesanica, sve veće i veće količine helexa u sve manjim i manjim jedinicama vremena, gledanje ispod oka na ljude koji zdravi hodaju, pitanje zašto ja, zašto ja, još sam mlada, još je rano, možda su se zabunili, ne meni, imam planove, nisam dovršila četvrtu knjigu, život mi je prekrasan, muž me voli, socijalno mi plaća Država, namještaj mi je potpuno nov, za mjesec ili dva napravit ćemo kupaonicu iz snova, čeka me promocija u Budimpešti, izlazi mi treća knjiga u Beogradu… Neeeee! Zašto saaada?! A kada? Kada je pravo vrijeme za bolest i smrt? Kad imaš osamdeset, devedeset? Ni njima se ne umire, i oni se vuku od liječnika do liječnika da bi na ovome svijetu ostali deset dana dulje. Kad me liječnik ozbiljno pogledao, prema meni okrenuo ekran ultrazvuka i pokazao mi što nije dobro, ništa od ovoga nije mi prošlo kroz glavu. Okej, promislila sam, to je to, ajmo dalje. Još me nešto začudilo. Jednoga sam poslijepodneva ostala u kući, sama sa sobom. Hodala sam po kuhinji, govorila sebi, imaš , imaš i pokušala iz sebe izvući nekoliko suza. Jadna djeca, ostat će bez mame, muž bez žene, mama bez kćeri… Trudila sam se i trudila, iscijedila sam šest suza, ako, a onda iz frižidera izvukla pureće šnicle, istukla ih i po njima prosula majčinu dušicu, ne i vegetu, previše začina i soli izaziva na želucu. Ha! Još me nešto zapanjilo. Nemirna sam osoba, ponekad mi ljudi idu na živce, ne mogu uvijek potpuno opušteno slušati njihove priče, onda popijem helex od nula dvadeset i pet miligrama. Ovih dana nisam popila ni jedan helex. Prvi put nakon tko zna koliko godina zaspim čim mi glava takne jastuk, nemam ružne snove ni noćne more, jaka sam i spremna na svaku vijest. Moram priznati više na lošu nego na dobru. Ovo je perverzno, spoznaja da imaš tešku bolest, koliko god ona bila sto posto dokazana ili samo naznačena kao mogućnost dok se operacijom i dvotjednim čekanjem drugačije ne dokaže, čovjeka mijenja, smiruje, čini jačim. Kako sam se promijenila? Gledam u golu krošnju pitomog kestena. Uskoro će dobiti haljinu. Metem terasu. Slušam kako mi srce kuca. Tup, tup, tup. Petar Krešimir zijeva, vide mu se sitni zubi, prijateljica se ljuti na mene, povremeno treba oprati mačka, ne bi smio svijetom hodati siv i prašnjav. Na televiziji “Dadilja”. Vrištim od smijeha. Je li to normalno? Možda je moj smijeh samo histerični krik na smrt osuđenoga? Muževo lice u meni ne budi tugu, ja odlazim, on ostaje. Zato jer mi se odlazi? Ne odlazi mi se. Ne vjerujem da ću otići? Razgovaram s prijateljima o liječenju, statistikama, postocima… Gledaju me užasnuto i govore kako mi nije ništa. Ne može ti biti nešto. Zašto, pitam. Osjećam tako, govore. Oni misle da se dešava drugima, žmire pred istinom da je krug oko nas sve uži i uži. Kad pogledam unatrag… Što me sve brinulo. Jesam li se udebljala, hoću li ikada zaraditi penziju, tko će se o meni brinuti u osamdesetoj, kad će mi djeca diplomirati, zašto ne dolazi vodoinstalater, kotlić treba promijeniti… Ništa mi više nije problem. Dijagnozu čekam totalno opušteno. Ili sebi totalno opušteno lažem. Možda je moja trenutna totalna opuštenost samo drugi oblik napetosti pred slom? Je li ovo vulgarno otvaranje intime, srcedrapateljno drkanje užasnute gospođe srednjih godina koja glumi ono što nije? A glumi hrabru ženu koja ne postoji ali treba dati snage onoj koja postoji ali nije hrabra? Smije li se čovjek ovoliko razotkrivati? Ako je ovo moja intimna terapija, zašto ne puštam da ovo bude moja intimna terapija, zašto širim priču? Zato jer mislim da ovo nije samo moja priča. Deseci tisuća ljudi danas u Hrvatskoj žive u njoj. . Markeri. Rastu. Padaju. Kemoterapije. Kontrole. Padovi iz nade u užas. Ne treba šutjeti o tome ni šaptati ni misliti kako je kazna. Bolest nije kazna, ne dešava se samo zlima, o njoj treba g o v o r i t i. U svoj ovoj frci često me opsjeda perverzna misao. Što ako nemam ? Hoće li išta od ovoga što sam naučila ostati u meni? Voljela bih da bude tako. Žalosti me spoznaja da čovjek postaje opušteniji i bolji samo kad ga nešto dobro tresne.
Poslije operacije…
lead 1 Ne treba šutjeti ako se razbolimo ni šaptati ni misliti kako je rak kazna. Bolest nije kazna, ne događa se samo zlima, o njoj treba govoriti lead 2 Nevjerica, panika, užas, plač, odbrojavanje, strah od operacije, kemoterapije, zračenja, sve veće količine helexa, zašto baš ja? Gospođo, probudite se, nemate .