Poznato je koliko francuska kultura pati od američkog kompleksa, kompleksa kulture u čijoj su prvotnoj emancipaciji upravo Francuzi igrali veliku ulogu, “izvezavši” u “obećanu zemlju” prosvjetiteljstvo i podržavši je u ratu za nezavisnost što su ga poveli američki sljedbenici ideja Voltairea i drugova. Francuzi su Amerikancima darovali i temeljni nacionalni simbol, Kip slobode, a američka se fascinacija francuskom kulturom zadržala sve do tzv. izgubljene generacije, kad su Fitzgerald, Hemingway i Dos Passos, odnosno Henry Miller, pohodili Pariz kao hram svjetske umjetnosti, ali i sveopće permisivnosti. Poslije II. svjetskog rata sve se promijenilo. Zavodljiva američka popularna kultura zavladala je zapadnim svijetom, a Francuska se od “pokroviteljice” pretvorila u “sluškinju”. Kad je “voda došla do grla”, ministar kulture Jacques Lang “aktivirao” je “pokret otpora”, a on je dvadesetak godina poslije donio poprilično neočekivane rezultate. Francuska kinematografija počela se uspješno suprotstavljati američkoj dominaciji, no ne proizvodima “posvećene” elitne umjetnosti nego visokobudžetnim komercijalnim projektima, u čemu je prednjačio Luc Besson snimajući filmove s dominantno francuskim kapitalom, ali na engleskom jeziku i s američkim zvijezdama. Bio je to šok za velik dio francuske duhovne elite, a mnogi su kroničari ironično bilježili kako se francuska kultura suprotstavila američkoj američkim oružjem, drugim riječima da je na dubinskoj razini kapitulirala. Takvo zaključivanje nije vodilo računa o činjenici da je upravo francuska tradicija popularne kulture jedna od najstarijih i najutjecajnijih; dovoljno se prisjetiti romana Alexandrea Dumasa ili ranog razdoblja filma, dominacije Georgesa Meliesa, a potom i kompanija Gaumont i Pathé s kojima započinje filmska industrija, dok Hollywooda još nije bilo na vidiku. Proglasiti stoga suvremeni francuski populistički film pukim američkim surogatom suviše je površno. Uostalom, nije uzalud Hollywood posljednjih dvadesetak godina radio mnoštvo remakeova francuskih hitova. Za Francuze je pritom posebno ugodna činjenica da je njihov najuspješniji film zadnjih podosta godina, i jedan od najuspješnijih uopće, uradak kakav Hollywood vjerojatno nikad ne bi mogao proizvesti. Riječ je o filmu Jean-Pierrea Jeuneta “Amelie” (“Le Fabulous destin d’Amelie Poulain”), ostvarenju virtuozne dizajnerske izvedbe ostvarene ne pukim (kompjuterskim) tehnicizmom karakterističnim za suvremeni Hollywood, nego visokokreativnom maštovitošću koja uključuje dražesno vatrometno poigravanje raznovrsnim oblikovnim mogućnostima filmskog zapisa i naracije, komplementarno dražesnoj pojavi naslove protagonistice utjelovljene u apartnoj Audrey Tautou. Šira publika tad je možda prvi put čula za Jean-Pierrea Jeuneta, no filmskim znalcima to ime bilo je itekako poznato.
Jeunet, rođen 1953., prvu je filmsku afirmaciju stekao 80-ih vizualno bogatim, fantazijskim kratkometražnim animiranim radovima koje je uglavnom radio u autorskom tandemu s dizajnerom Marcom Caroom. Na samom početku 90-ih zajednički su debitirali kao autori dugometražnog igranog filma ostvarenjem “Delicatessen”, mračno-komičnom fantastičnom groteskom bravuroznog vizualnog uobličenja koja je smjesta stekla kultni status. Četiri godine poslije, 1995., Jeunet i Caro grotesku su zamijenili bajkom, poprilično mračnom doduše, no “Cite des enfants perdus” nije naišao na tako dobar odjek. Tražeći nekog tko će uliti svježu krv posustalom serijalu “Alien”, njegovi su producenti angažirali Jeuneta. On je u Hollywood poveo Caroa, ali samo u funkciji dizajnerskog supervizora, a rezultat je bio najintrigantniji i vizualno najimpresivniji izdanak serijala – “Alien: Uskrnuće” (“Alien: Resurrection”). Jeunet se potom vratio u Francusku i u prvoj godini novog tisućljeća snimio “Amelie”. Oduševio je njome i kritiku i publiku, iako je bilo primjedbi da film “sanja Francusku bez stranaca i grafita”, a dolazili su iz redova (ljevičarskih) pobornika francuske “stvarnosne proze” kojima izgleda nije bilo jasno, kao ni ovdašnjima, da postoji razlika između stiliziranog i realističkog konteksta u tvorbi umjetnine, odnosno da od djela ne treba tražiti nešto čemu u njemu (nužno) nije mjesto. Uostalom, “Amelie” je film čija naslovna junakinja čini dobro u svijetu koji njime oskudijeva, odnosno posebna je upravo stoga što je njezin nevini entuzijazam toliko rijedak.
Kad je festival u Cannesu odbio uvrstiti “Amelie” u natjecateljski program nastao je skandal, a svoj je “eskapizam” film platio i gubitkom Oscara u konkurenciji s Tanovićevom “Ničijom zemljom”, dojmljivim i vrijednim, ali ne i vrhunskim ostvarenjem, koje je međutim profitiralo od politički zahvalne teme. Ni najnoviji Jeunetov uradak “Zaruke su dugo trajale”, adaptacija i u nas prevedenog romana Sebastiana Japrisota, nije prošao neokrznuto. Jeunet ga je naime snimio u francusko-američkoj produkciji, s najvećim udjelom francuskog ogranka američkog majora Warner Brosa, pa iako je autorsko-glumačka ekipa gotovo isključivo francuska, a film tematizira zbivanja u Francuskoj na francuskom jeziku, pariški ga je sud označio “preameričkim” da bi se mogao prikazivati na francuskim nacionalnim festivalima. Film je stoga premijerno prikazan u inozemstvu, što je poslužilo čelnicima (međunarodnog) canneskog festivala da ga ne uvrste u svoj program, pod izgovorom da nije premijerno prikazan u matičnoj zemlji, kojom je ovaj put označena Francuska, nego na inozemnom festivalu, pa je prema tome prekršio festivalske propozicije.
Jeuneta očito ne vole u Cannesu, ali veći je problem što njegov novi film predstavlja znatan pad u odnosu na “Amelie”. Riječ je o priči koja u središte postavlja pokušaje mlade Mathilde (Tautou) da sazna što se stvarno dogodilo s njezinim zaručnikom pri kraju I. svjetskog rata. Sve što zna jest da je zajedno s još četvoricom vojnika bio osuđen na smrt zbog namjernog samoranjavanja te da kazna nije izvršena izravnim smaknućem, nego upućivanjem nesretnika na ničiju zemlju između francuskih i njemačkih rovova, gdje je de facto bilo nemoguće opstati. Kako postoje indicije da su dvojica osuđenika ipak preživjela, Mathilde kreće u rješavanje tajne, što vlastitom istragom, što angažiranjem iskusnog detektiva.
Jeunet je film koncipirao kao kombinaciju epske ljubavne priče s tajnom, detektivskog krimića, oporog antiratnog filma i igralačke bajke. Može se opisati i kao svojevrstan spoj Minghellina “Engleskog pacijenta” (“The English Patient”), Agathe Christie, Kubrickovih “Staza slave” (“Paths of Glory”) i same “Amelie”. Očito, Jeunet je želio spojiti bajku i intrigu sa snažnim političkim angažmanom, a potonje je vjerojatno posljedica kritika koje su mu upućene zbog “Amelie”, iako nije potpuna novost u njegovu opusu s obzirom na to da je “Delicatessen” sadržavao kritički antiutopijski moment. Problem je što je narativna kompleksnost redateljski izložena nepregledno, s nedovoljnim razaznavanjem brojnih likova koji defiliraju filmom, a ritam je znatnim dijelom monoton, što iznova iznimna Jeunetova vizualna izvedba može samo djelomično sanirati. U prednosti filma ide neočekivano izravan prikaz ratnih brutalnosti sa žestokom kritikom tretmana vojnika kao topovskog mesa žrtvovanog u ime francuskog patriotizma, ali i erotska rafiniranost i sklonost razbijanju stereotipa. Nježna Mathilde, suprotno tvrdokornom klišeu o ženama, razlikuje ljubav i seks te se samozadovoljava maštajući o muževnom maseru, a ne o dječačkom zaručniku kojeg iskreno voli. Epizodni pak lik kojeg iznenađujuće utjelovljuje Jodie Foster prepušta se seksualnim snošajima s najboljim muževim prijateljem na zamolbu samog muža koji je neplodan, a treba mu dijete kako bi bio povučen s fronta; dakle na djelu je seks u funkciji rađanja djeteta, ali to dijete nije mišljeno kao “plod bračne ljubavi” nego ima “nemoralnu” svrhu izbjegavanja polaganja života na “oltar domovine” (možemo samo zamisliti kako bi na to reagirao novi pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić). Uglavnom, “Zaruke su dugo trajale” nisu nezanimljiv film, ali narativna artikuliranost nije mu jača strana. S obzirom na to da narativna kompleksnost u njemu igra veliku ulogu, ta je mana vrlo očita. No ako Jeunet zadrži Audrey Tautou kao muzu varirajući njezine likove i izvedbe, ona mu u budućnosti može dati puno dobrih filmova, kao nekad Anna Karina Godardu.

Un long dimanche de fiancailles, franc.-am. pov.-ljub. drama, 2004.
R: Jean-Pierre Jeunet, Gl: Audrey Tautou, Gaspard Ulliel, Marion Cotillard