IlustracijaBritanski povjesničar Andrew Hussey, autor knjige "Tajna povijest Pariza", u eseju za The New Statesman piše o novoj "francuskoj intifadi" - pobuni mladih muslimana iz siromašnih francuskih predgrađa koja je kulminirala šokantnim ubojstvima u Toulouseu u ponedjeljak 19. ožujka. Tog je jutra muškarac na Yamahinu skuteru ustrijelio rabina Jonathana Sandlera i njegova dva sina, 5 i 3 godine stara, koje je ovaj upravo dovezao do židovske škole Ozar HaTorah. Privučeni zvukom pucnjave za koju su prvi mah pomislili da je vatromet, učitelji i učenici iz škole vidjeli su kako ubojica vuče za kosu osmogodišnju ravnateljevu kćer Miriam Monsonego i puca joj u glavu. Taj su zločin zabilježile i školske sigurnosne kamere.

Ubojstva su paralizirala zemlju, a prve su glasine govorile da je počinitelj "odmetnuti vojnik ili neonacistički psihopat"; u prilog toj teoriji išla je i činjenica da su "tjedan prije dvojica francuskih vojnika sjevernoafričkog podrijetla ubijena na istom području" i na vrlo sličan način. No, u srijedu 21. ožujka urednica informativnog kanala France24 Ebba Kalondo primila je usred noći poziv s telefonske govornice u Toulouseu. Mladić s druge strane linije preuzeo je odgovornost za ubojstva, ispričavši joj detalje koje nitko osim ubojice nije mogao znati. Tvrdio je da je povezan s al-Qaidom, da se osvećuje Francuzima zbog zabrane nošenja velova i intervencije u Afganistanu, kao i "Izraelcima zbog ubijanja palestinske djece". Priznao je i da je ponosan na ono što je učinio.

'Politička stvar'

Policija je u kratkom roku locirala pozivatelja: bio je to Mohamed Merah iz predgrađa Côte Pavée, "20 minuta udaljenog od središta Toulousea". Naoružan do zuba i odjeven u neprobojni prsluk, Merah se opirao policijskoj opsadi do četvrtka ujutro, kada ga je snajperist ubio metkom u glavu. Tijekom opsade izjavio je da je snimke ubojstava razdijelio "braći" za objavu na internetu i da će uslijediti novi napadi u Lyonu, Marseilleu i Parizu. Predsjednik Nicolas Sarkozy hitno je otputovao u Toulouse, a nakon što je obznanjen Merahov puni identitet, cijela je priča u punom smislu postala - kako je to nazvao Le Monde - "politička stvar".

Istina da je Merah bio francuski državljanin alžirskog podrijetla bila je novi šok za francusku javnost "jer ovaj osobiti dvojni identitet zasijeca duboko u francusku kulturnu i političku povijest". Sjećanja na alžirski rat za nezavisnost od francuskih kolonijalnih vođa, koji se vodio od 1954. do 1962. godine, još su vrlo živa, a biti u isto vrijeme Francuz i Alžirac znači "imati identitet koji jedna ili druga strana poriče ili mrzi". Novi vođa al-Qaide Ayman al-Zawahiri osobito je sklon vrbovanju mladih francuskih Alžiraca, proglasivši zemlju zrelom za "buđenje", a Alžir spremnim za "oslobođenje" od francuske dominacije. Francuski intelektualci i mediji oklijevaju se suočiti s činjenicom da to više nije samo unutarnje pitanje, već je zemlja "pod napadom bijesnih i razbaštinjenih nasljednika francuskog kolonijalnog projekta" za koje alžirski rat za nezavisnost nikada nije završio.

Okrug Barbes

Dan nakon Merahova ubojstva, Hussey je posjetio okrug Barbès u Parizu, naseljen uglavnom muslimanima i Alžircima. Iako ima najveći udio muslimanskog stanovništva u Parizu, Barbès nije nimalo pobožno mjesto, već vrvi preprodavačima ukradene i krivotvorene robe i besposlenom mladeži koja "ljenčari na klupama, puši travu, trača i odmjerava djevojke". U želji da iz prve ruke dozna emocionalnu reakciju tamošnjih ljudi na tragediju u Toulouseu, Hussey je odgovore prvo pokušao pronaći u baru u Rue des Poissonniers. Konobar se pretvarao da ne govori francuski, a musliman iz Senegala po imenu Malik rekao je da ih je vijest jednako šokirala kao i sve druge u Francuskoj.

Ispred džamije u Rue Myrha Hussey je naletio na skupinu alžirskih muslimana neznatno mlađih od Meraha, odjevenih u hip hop odjeću. Rekli da je cijela stvar možda namještaljka da bi se isprovocirali muslimani i da Francusku smatraju svojim neprijateljem. Na pitanje zašto žive tamo, odgovor je bio: "U Francuskoj je lako. Nitko nije gladan. U Alžiru biste mogli umrijeti od gladi. A to je zbog Francuza." Ubrzo su se našli okruženi starijim momcima koji su Husseyju mrkim pogledima dali do znanja kako bi bilo bolje da se udalji.

Husseyjev sljedeći sugovornik bio je postariji Židov, vlasnik poduzeća iz susjedne ulice koji se nije htio predstaviti. Podrijetlom iz Maroka, u Barbèsu je živio posljednjih 30 godina. Rekao je da su mu većina klijenata muslimani, ali ne vjeruje njihovim izrazima žaljenja zbog događaja u Toulouseu jer ima osjećaj da su "kao kolektiv promijenili mišljenje o Židovima i Palestini". Tijekom druge intifade 2000. godine bojkotirali su sve Židove u Parizu, ali stari poduzetnik smatra da je danas situacija još gora iako se na površini ništa nije promijenilo. Meraha je proglasio ništa boljim od nacista.

'Harkiji'

Dan uoči ubojstava u Toulouseu bila je 50. obljetnica završetka alžirskog rata koji, međutim, ni jednoj strani nije donio ništa dobra. "Mučenja, masovna ubojstva i etničko čišćenje" bila su uobičajena oružja Francuza u tom ratu, dok su muslimani sa svoje strane doprinijeli "ustancima, terorizmom i atentatima". Nakon rata najgore su prošli "harkiji", Alžirci koji su se borili na strani Francuza, a koje su alžirski nacionalisti masovno ubijali. Još je mračnija priča ona o alžirskom građanskom ratu koji je počeo 1992. Izgledna izborna pobjeda Islamskog fronta spasa (FIS) navela je vojsku da otkaže izbore i napadne islamiste koji su se brzo povukli u ilegalu i započeli gerilski rat protiv vlade koji je završio 2002. Ne zna se što se točno događalo u tom ratu, no žrtve se broje u stotinama tisuća, a vladi su u borbi protiv islamista navodno pomagale i francuske specijalne snage.

U srpnju 1995. godine ekstremistička alžirska Naoružana islamska grupa (GIA) ubila je imama Sheikha Abdelbakija Sahraouija, inače osnivača FIS-a, ispred džamije u Rue Myrha. Bila je to kazna za njegove odveć umjerene stavove za kojom su ubrzo uslijedili bombaški napadi na civilne ciljeve u Parizu u kojima je poginulo 10 ljudi. Plan terorista bio je da "u prethodnici napada 11. rujna 2001. ... zabiju avion u Eiffelov toranj". Vođu pariškog ogranka skupine Khaleda Kelkala ubili su policajci u Lyonu. Hussey je pronašao intervju koji je Kelkal 1992. godine dao njemačkom sociologu Dietmaru Lochu dok je ovaj pripremao doktorat o siromašnim francuskim predgrađima ("banlieue") u kojima žive muslimanski imigranti, izolirani od ostatka populacije. Kelkal se pokazao "inteligentnim, osjetljivim, rječitim i promišljenim mladićem", ogorčenim zbog onoga što je opisao životom s druge strane "ogromnog zida" koji jedino želi dići u zrak.

'Novi front'

To mišljenje danas dijeli mnoštvo mladih muslimana širom Francuske "koji preziru ovu zemlju u kojoj se osjećaju zarobljenima. Ne traže reformu ili revoluciju. Traže osvetu." Mnogi su komentatori zamijetili da su Merahovi zločini na bizaran način povezani s alžirskim ratom, a ubojstva dvojice afričkih vojnika s pokoljem harkija nakon njegova završetka. Riječ harki i dalje se koristi u predgrađima i predstavlja krajnju uvredu - tijekom prijateljske nogometne utakmice između Francuske i Alžira 2001. godine, Zinédine Zidane bio je s tribina izložen povicima: "Zidane-harki!". Utakmica je prekinuta nakon što su na teren upali navijači Alžira, od kojih su većina bili francuski državljani. Biti Židov i Francuz, pak, u očima je islamista još teži zločin s obzirom da su "u kolonijalnom Alžiru Židovi uživali poseban privilegirani status pod istim francuskim zakonom koji je muslimanima uskraćivao pravo građanstva" te su ih stoga tamošnji muslimani smatrali izdajicama.

Bez obzira je li Merah uistinu bio suradnik al-Qaide ili ilegalne radikalne salafističke skupine iz Toulousea Forsane Alizza (Vitezovi ponosa), s kojom su ga također povezivali, svojim je djelovanjem uspješno ostvario strateški plan al-Qaide da svoje operacije preseli "iz Pakistana na novi front, dublje u sjevernu Afriku i Francusku". Zawahirijeve prijetnje upućene Francuskoj popratile su nove akcije skupine AQMI (al-Qaida u islamskom Maghrebu), sjevernoafričkog ogranka al-Qaide sa sjedištem u Alžiru koji svoje djelovanje, prema predviđanjima francuskih snaga sigurnosti, planira proširiti i na francusko tlo.

Namjere al-Qaide da iskoristi očekivani kaos nakon Arapskog proljeća odlučne su spriječiti alžirske vlasti, koje čine sve da se taj narodni pokret ne bi proširio preko njihovih granica. No, Hussey primjećuje da je pri njegovu posljednjem posjetu Alžiru "atmosfera prštala nasiljem". Policija pred džamijama tjera vjernike da se raziđu, a prosvjednici se sastoje dijelom od nekadašnjih terorista pomilovanih nakon prekida vatre 2002., no sve više i od mladića u modernoj odjeći i dresovima nogometnih klubova, posve nalik svojoj "braći i rođacima u predgrađima Lyona, Marseillea i Pariza". Iako se zasad suzdržavaju od otvorenog fizičkog nasilja, "njihov bijes je opipljiv" i ima svoj jasan odraz među muslimanskom mladeži u Francuskoj.

Istina koju nitko ne želi reći

Francuski mediji opisali su Meraha kao usamljenog gubitnika i izoliran slučaj, no - jasan je Hussey - svatko zna da je to laž. Istina koju "nitko ne želi glasno izreći" upravo je obrnuta: islamizam je postao više od religije za brojne mlade Alžirce iz predgrađa; utočište, "značka kulturne pobune, oružje rata protiv svijeta čiju mržnju osjećaju i koji mrze zauzvrat". Preuzimajući jezik izraelsko-palestinskog sukoba, svoju borbu nazivaju "francuskom intifadom", a najproblematičniji dijelovi predgrađa uistinu su sve više nalik okupiranom teritoriju.

Iako je šok izazvan događajima u Toulouseu polako izblijedio, a život se naoko vratio u normalu, sablast Alžira ne prestaje lebdjeti nad Francuskom. Promjena se osjeća i u političkom govoru pa je tako "Sarkozy prisiljen raspravljati o sigurnosti s čelnicom Nacionalnog fronta Marine Le Pen", dok se ljevica povukla u nelagodnu šutnju. U međuvremenu, Merahov brat pritvoren je u zatvoru u Fresnesu, gdje je 1950-ih i 60-ih godina pogubljeno mnoštvo alžirskih nacionalista. Hussey je uvjeren da će u zatvoru s takvim nasljeđem, danas napučenom islamistima, Merahov brat biti dočekan kao junak. Istodobno, Merahov otac u Alžiru izrazio je želju da njegov sin bude pokopan tamo, "gdje će ga bez sumnje neki štovati kao mučenika". Otac je ubojicom svog sina proglasio Francusku, najavivši osvetnički pohod u kojem će njegovu smrt skupo naplatiti. Hussey završava esej zloslutnim riječima: "I tako se dugi rat nastavlja."