Objavljeno u Nacionalu br. 485, 2005-03-01

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Početak velike rezignacije prema Europi

...

Kao što Ivan Ljubičić uzalud pokušava Federera pobijediti s osnovne crte, i uvijek će na taj način s njim izgubiti pa makar finala igrali do sudnjega dana, tako i Ivo Sanader uzalud pokušava Europu kupiti slatkorječivom poniznošću. Tek nedavno je prema Carli Del Ponte nastupio za nijansu energičnije: “Neka tužiteljica predoči dokaze za svoju tvrdnju da je Gotovina u Hrvatskoj.” Do tada je bio u stereotipnoj defanzivi. “Hrvatska ne vodi dvostruku igru… Hrvatska ne drži figu u džepu… Surađujemo s Haagom… Činimo sve da lociramo Gotovinu…” Itd. I Mesić je na sličnoj požrtvovnoj liniji, koju povremeno obogaćuje dodatnom umjetničkom invencijom: “Do 17. ožujka otkrit ćemo gdje je Gotovina… Istraga će ići bolje kad se tajne službe objedine pod jednu krovnu tajnu službu… Hrvatska surađuje s Haagom ne zato što je na to prisiljavaju, nego zato što je taj sud osnovan i njezinom voljom.” Potonja izjava situaciju dovodi na rub groteske: haaški procesi nisu u prvome redu proizvod međunarodnoga diktata, nego su ujedno i nešto za čim Hrvatska čezne. I samoupravni socijalizam ritualno smo obožavali ne iz razloga što nas je na to prisiljavao Broz, nego zato što nam je iskreno bio prirastao srcu. Da nacija umire za ovakvom suradnjom s Haagom, posredno se vidi i po tome što je potpora građana ulasku Hrvatske u EU zadnjih dana pala ispod pedeset posto.

Nacionalni kurcšlus

Dakako, Haag je potreban. Bez njega bi neki ratni monstrumi zauvijek mirno uživali u plodovima svojih zločina. Milošević bi stolovao na Dedinju i zajedno sa Šešeljem smišljao nove ratove. Zločinci iz Srebrenice izigravali bi nacionalne junake, jednako kao i zločinci iz Ahmića. Karadžić i Mladić javno bi se šepirili po Bosni i Srbiji. Martić bi bio na slobodi. I Hrvatska je, međutim, u kotlu bez obzira na činjenicu što je na svome teritoriju vodila pravedan obrambeni rat, jer mnogi njezini postupci u tom ratu – zahvaljujući Tuđmanu i Šušku koji su stimulirali i dopuštali ispade – nisu bili u skladu s međunarodnim konvencijama i temeljnim kriterijima humanosti. Ovdje dolazi do nacionalnoga Kurzschlussa*. Dio građana u svome nekontroliranome nacionalnome zanosu ne može shvatiti kako se to neki zaslužni generali – Gotovina u prvome redu, prije njega Bobetko – mogu teretiti za plansko etničko čišćenje Srba na području koje su Srbi prije toga temeljito etnički očistili od Hrvata. Kako vidimo, mogu.

Borba s vjetrenjačama

Ne ulazimo ovdje u filozofiju Carle Del Ponte, jer to je borba s vjetrenjačama. Tužiteljica je optužnicu protiv Gotovine formulirala na način koji joj ostavlja maksimalan manevarski prostor, inzistira da se optuženik pojavi na sudu, i to je njezino pravo. Ukupna psihologija situacije složenija je, međutim, od pravocrtnoga razmišljanja gospođe Del Ponte. Znatan broj hrvatskih građana razvija averziju prema spoznaji da Carla Del Ponte može tako dramatično utjecati na hrvatsko približavanje Europskoj uniji, unatoč prilično jasnoj činjenici da hrvatska vlast Gotovinu nije u stanju uhititi. Stvara se uvjerenje da je Hrvatska podvrgnuta unfair* postupku, i da je – osim toga – njezin nacionalni ponos ozbiljno doveden u pitanje najavama kako će, ne izruči li generala, u Europsku uniju ući kad i Srbija. Za Sanadera i Mesića to uvjerenje postaje problem. Država se može dovoditi u inferioran položaj zbog ostvarenja viših ciljeva, ali samo do određene psihološke granice. Ako se ta osjetljiva granica prijeđe, poriv za očuvanjem nacionalnoga ponosa potisnut će fascinaciju dalekosežnim ciljevima, i čini se da se upravo taj proces počeo u zadnje vrijeme razvijati u Hrvatskoj.

Kontradikcije u konfuziji

Komentirajući pad potpore ulasku u EU, Sanader je izjavio kako se “EU u javnosti poistovjećuje sa slučajem Gotovina, premda to jedno s drugim nema veze, iako izručenje Gotovine jest uvjet za početak pregovora”. Izjava zahtijeva logičku transkripciju. Na koji način slučaj Gotovina nema veze sa statusom Hrvatske prema Europskoj uniji, ako je njegovo izručenje uvjet za početak pregovora? Premijerova kontradiktornost proizlazi iz njegove konfuzne i razmjerno teške situacije. Osim hitnoga ulaska u EU, nije uspio kreirati nikakvu drugu nacionalnu strategiju. Prema Europi se postavlja vrlo mekano, ali od nje dobiva neprestano nove ucjene, a u konzekvenci suočava se s postupnim gubitkom podrške ne samo nacionalističkih radikala, nego i hrvatske šutljive većine koja ne može prihvatiti da se zemlja zbog neuhvatljivoga Gotovine dovodi u kolonijalni status.

STUPAC TJEDNA: BANDIĆEVA URBANIZACIJA SLJEMENA; PRESUDA IVANU PRIMORCU; PRESUDA HRVOJU PETRAČU

Tko će zaustaviti Bandićevo uništavanje Medvednice? Čovjeku očito nije dovoljno što je stopedeset milijuna kuna potrošio na skijašku stazu i njezinu infrastrukturu, i upušta se sada u nove sljemenske investicijske pustolovine poput pretvaranja starih planinarskih domova u luksuzne hotele. Idemo naprijed, tradiciju treba zatrti u korijenu. Zagrebačkim planinarima od spomenute ideje okreće se želudac, ali ljudi ne raspolažu ni minimumom političke moći da spriječe njezinu realizaciju. Politička moć je voljom historije koncentrirana u univerzalno simpatičnome gospodinu Bandiću, Račanovom nezamjenjivom izboru za Zagreb, figuri koja samouvjereno smatra da mu nikakav ispad ne može ugroziti politički status i koja se – katapultirajući se s kamenoga platoa među zvijezde – s tuđmanovskom bezobzirnošću upustila u trgovanje s ekološkim draguljem, zagrebačkom zelenom zonom. Bandić ostaje to što jest. Nema ga zemlja, a pitanje je i ima li nekoga tko za njega neće glasati.

  • * *
    Mladi divljak imenom Ivan Primorac automobilom je u Makarskoj ubio dvije djevojke i dobio za to simboličnu kaznu, koja je na sudu zadnjih dana dodatno smanjena uz obrazloženje kako čovjek “potječe iz ugledne obitelji” i nije red da mu se život pun perspektive otežava nekakvim sankcijama, samo zato jer je druge lišio života. Bravo. Sustav ranoga feudalizma, koji je u Hrvatskoj de facto na snazi od 1990. godine, konačno se počeo i de iure legalizirati. Otvoreno se sudi prema utjecaju i imovinskom stanju. I država s takvim pravosudnim običajima u kojima dominiraju korupcija, nepotizam i galgenironija*, još tvrdoglavo želi u Europu. . .
  • * *
    Hrvoje Petrač – poznaje ga cijela Hrvatska, a i mnoge inozemne sredine – još nema pravomoćnu presudu na šest godina, ali i nepravomoćna je za njega dovoljno neugodna. Radi se o čovjeku koji je akumulirao sve što je materijalno ostvarivo: vile, jahte, imanja, lokale, automobile, koji je vodio seriju poslova, radio što je htio, imao društvenu moć, kojem su mnogi utjecajni ljudi “jeli iz ruke”, i zašto mu je uz takav status bilo potrebno i upetljavanje u otmice – kao što je zaključio Županijski sud – to zna samo on sam. Promatrano s distance, može se pretpostaviti kako je u svome stilu želio dokazati da ga u novčanim aranžmanima nitko ne može varati, i za to dokazivanje odabrao vrlo odiozne metode koje ga skupo stoje. Impulzivan i presamouvjeren, svojim neprijateljima otvorio je mogućnost da ga s lakoćom udalje sa scene i pokažu se pritom bolji nego što jesu.

Vezane vijesti

Petrač i Mateković Zagorcu moraju vratiti 750.000 eura

Petrač i Mateković Zagorcu moraju vratiti 750.000 eura

Hrvoje Petrač i Ivan Mateković, pravomoćno osuđeni zbog otmice sina bivšeg generala i pomoćnika ministra obrane Vladimira Zagorca, moraju Zagorcu… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika