Mladen Delić je, nažalost, umro i pokoj mu duši, ali Hrvatskom još uvijek odjekuje njegova legendarna rečenica: “Ma, ljudi moji, je li to moguće?” Međutim, ovaj put to nije uzvik radosti, kao 1983. na Poljudu, kad je reprezentacija Jugoslavije igrala odlučujuću utakmicu protiv Bugarske za odlazak na EP, nego doista izraz nevjerice. Naime, u ono vrijeme, kad je Jugoslavija igrala protiv Bugarske, naš se jezik još uvijek zvao hrvatskosrpski. To nije tako već jako dugo, a i sama riječ hrvatskosrpski ima arhaičan prizvuk koji jasnije nego išta drugo govori o tome da se već dugo ne upotrebljava. I danas, kad hrvatski kao jezik egzistira već prilično dugo, dok je hrvatskosrpski arhaizam i kao riječ i kao nastojanje, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti daje Izjavu o položaju hrvatskoga jezika navodeći dobar dio hrvatske javnosti da se zapita: “Ma, ljudi moji, je li to moguće?” Akademici nam deset godina poslije rata i trinaest poslije osamostaljenja poručuju da u Hrvatskoj jezik ima biti hrvatski. A sve to zato što je, navodno, ugrožen unitarističkim nastojanjima i jezičnom politikom EU. Kao da su jezik i pravopis sir i vrhnje, pa nam akademici poručuju da je sir sir, a vrhnje vrhnje. Doduše, tko od takvih izjava pobire vrhnje, postaje nam jasno kad tu izjavu stavimo u politički kontekst i promatramo je u svjetlu nastojanja desnih purista da radikaliziraju svoj pravopis, nametnu ga kao normu i distribuiraju po školama. Zanimljivo je kako se uvijek kad se nastoji progurati neka nepopularna jezična promjena lansira teza o ugroženosti jezika i nužnosti očuvanja nacionalnoga i kulturnoga identiteta kojemu je jezik najaktivniji reprezentant. Još je Matoš pisao o tome kako je književnost najnacionalnija umjetnost jer se realizira u jezičnome materijalu koji je sam po sebi neka vrsta muzeja kulture, kao što su dijalekti muzej jezika. Ta je vrsta jezične osjetljivosti duboko ugrađena u svijest o nacionalnome i nacionalnim interesima jer su kod nas lingvistika i politika puno srodnije discipline nego kod sretnijih evropskih naroda. To su kompleksi prošlosti kojih se teško rješavamo, a emancipacija od njemačkog, mađarskog, talijanskog i srpskog duboko je ugrađena u nastojanja brojnih hrvatskih lingvista koji svoju zadaću shvaćaju kao ozbiljnu bitku za život jezika. Kao da mu doista prijeti smrt ili izumiranje. Problem je u tome što se često normalan i prihvatljiv razvoj jezika i njegove mijene shvaćaju kao opasna nastojanja neprijatelja. Slobodan Šnajder u svojoj kolumni “Opasne veze” piše: “I pazi sada: Čim se kakav dočasnik lingvističke bojne makar i na tren okrene, sam će mu hrvatski jezik isplaziti jezik do pupka.” I to je ono najljepše i kod jezika i kod literature: čim ga previše transparentno opteretite ideologijom, uzvratit će svim sredstvima protiv vlastite ideologiziranosti, ponašat će se kao živi mehanizam pokretan vlastitom voljom koja je neka vrsta ujedinjene volje njegovih govornika. uvijek su kratka vijeka, a njihove reforme nerijetko zaboravljene i smiješne stranputice jezika. Međutim, zanimljiv je povijesni fenomen da se stalno pojavljuju novi komesari i novi, kako kaže Šnajder, dočasnici lingvističkih bojni koji u jezično područje dodatno unose nemir i opću dezorijentaciju. Drastičnim rezovima ugrožava se opća pismenost, to je jasno. Ali je isto tako jasno i nešto drugo, što je u našoj jezičnoj politici već praksa. Stječe se dojam da je fobija od srpskoga leksika i ortografskih rješenja danas prisutnija u promišljanju hrvatske jezične politike nego što je to bio srpskohrvatski u vrijeme kad je Mladen Delić izrekao svoju slavnu rečenicu. Panično leksičko i pravopisno udaljavanje od srpskoga i srbizama potvrda je upravo tog uvredljivog kompleksa što ga gaje hrvatski konzervativni jezikoslovci i onaj dio javnosti i govornika hrvatskoga jezika kojemu nije do pismenosti, nego do toga da jasnije uvide tko su im neprijatelji. Jer u Hrvatskoj je uvijek važno znati tko ti je neprijatelj pa tako i aktualna jezična politika i praksa služe za lociranje, otkrivanje i prepoznavanje neprijatelja. Hoće li se pisati strelica ili strjelica, postalo je ono razlikovno obilježje koje, poput šala nogometnoga navijača, tjera na urlanje, batinanje i linč. Činjenica je da već dugo imamo lijevi i desni jezik i, kako se pojavljuju tendencije o normiranju jednoga ili drugoga, to je povod za opći jezični rat. I u tom ratu desni argumenti su ugroženost od drugih jezika i potreba za čistoćom, a lijevi uvažavanje jezika kao mehanizma koji se razvija, mijenja, prihvaća nove riječi. Pojedine riječi ulaze u modu, postaju atraktivne, poželjne, nešto kao statusni markeri i upućuju na srodnost govornika. I zar je onda važno što je ono što zovemo ustaškim pravopisom zapravo pravopis ilirskoga pokreta, kako kaže profesor Katičić u razgovoru za Jutarnji list. To nitko iz šire javnosti govornika ovoga jezika ne smatra ilirskim, nego ustaškim pravopisom i povezuje ga s ustaškim ideološkim sklopom, fašizmom, rasnim zakonima, ksenofobijom. Znanstveni argumenti u tom našem lijevom i desnom jeziku više nisu bitni jer su njihovi ideološki predznaci toliko snažno markirani i toliko blješte da se ne vidi ništa drugo osim istomišljenika ili neprijatelja. U takvoj društvenoj klimi nikakva inicijativa ili prijedlog za rješavanje jezičnih pitanja nisu mogući. Uvijek će se, naime, gledati TKO je predložio koje rješenje i nagađati ZAŠTO je to napravljeno i što stoji u pozadini. Tako najnoviju inicijativu HAZU neki povezuju s lingvističkim skepticizmom prema Evropi, fobijom od zagađenja jezika i aktualnom polemikom o pravopisu. Drugi pak, kao što je profesor Katičić, smatraju da izjava akademika nema veze s pravopisom.

Desni argumenti su ugroženost od drugih jezika i potreba za čistoćom, a lijevi uvažavanje očite pojave da se jezik mijenja i prihvaća nove riječi Lingvistički argumenti više nisu važni jer su njihovi ideološki predznaci toliko snažno markirani da se vide samo istomišljenici i neprijatelji A kad je već o pravopisu riječ, svakako se slažem s mišljenjem da normiranje pravopisa treba prilagoditi živoj jezičnoj praksi. U ovih 16 godina, koliko radim u školi, mogu nabrojati na prste jedne ruke zadaćnice u kojima su mi neka učenica ili učenik pisali strjelica ili pogrješka. Je li to onda živa jezična praksa? I na temelju čega bi te promjene bile obvezujuće? Osim toga, dvostrukosti i višestrukosti su, kao i svaki izbor, jezično bogatstvo i dobar materijal za izražavanje i stilske nijanse, jer upravo one jasno odražavaju hrvatsku izvanjezičnu stvarnost.