Srećko JurdanaJasno je da se smjena ministra koji još nije ni prigrijao fotelju vrlo teško može shvatiti kao doprinos uvjerljivosti Vlade, to više što za njegovo uklanjanje s položaja - kao ni za njegovo prethodno postavljanje na položaj, uostalom - publici nisu ponuđena nikakva uvjerljiva objašnjenja. Nova vlast, premijer i društvo, smatrala je naprosto da Zlatko Komadina mora po svaku cijenu postati šef jednog od najvažnijih resora u državi (prometa i veza), i u tu svrhu hitno su nametnuli legendarni Lex Komadina, promjenu zakona o funkcionarima koja je omogućila dotadašnjem županu dirigirano statusno ustoličenje, a njegovu anonimnom zamjeniku pretvorbu u samoga župana. Jedva da se stišalo medijsko hihotanje oko Lexa Komadina, a stvar je već stavljena izvan snage. Gospodin Komadina ne samo da je u trenutku prestao biti ministar, nego ne može više uzmaknuti ni na mjesto župana, koje je držao godinama. Zauzeto je od doskorašnjeg zamjenika i nesuđenom velikom reformatoru Kalmetine ostavštine preostalo je samo povlačenje na položaj saborskoga zastupnika, udoban, doduše, ali poprilično besmislen.

Milanovićevo kadrovsko eksperimentiranje

Situiranje u Saboru, lišeno posebnih zaduženja i ovlasti, u skladu je navodno s Komadininim osjetljivim zdravstvenim stanjem, po Milanoviću - jedinim razlogom za njegovu ostavku. Čovjek se razbolio kad je shvatio s čime se suočava, a ni dulji bolnički tretman nije mu pomogao da se oporavi od šoka. Službeno objašnjenje glasi da slučaj Komadina nije politički, nego medicinski problem. Bilo kakve dodatne informacije o pozadini zbivanja oko gospodina Komadine drže se pod strogim embargom, i o njima se može samo nagađati, premda je taj tip aktivnosti poprilično bespredmetan. Ministar koji je demisionirao nikad nije bio posebno atraktivna javna figura. Usavršio se u općenitim frazama i po instinktu pazio da u medijskoj komunikaciji s javnošću ne kaže ništa što bi bilo vrijedno citiranja. Usiljeno imenovanje i brza smjena zapravo su jedini dramski distinktivni elementi u cijeloj njegovoj karijeri; sve drugo je borba za uklapanje u prosjek i za političku egzistenciju pažljivo usklađenu sa zadanim normama. Ni njegovo spominjanje izgradnje autoceste Rijeka - Žuta Lokva ne ostavlja dojam da se radi o ispadu koji bi mogao uzdrmati strukture. Taj pravac je, uostalom, danas vjerojatno najvažniji u Hrvatskoj jer Istru de facto povezuje s Dalmacijom, i Vlada koja se razmeće poduzetnošću morala bi pronaći način za njegovu realizaciju. Nepoznato je kako se gospodin Komadina intimno odnosio prema koncesiji za Zagrebački aerodrom. Radimir Čačić ekspresno je realizirao ideju i aerodrom prepustio Francuzima, čemu su se bezuspješno protivila mnoga stručna imena. Komadina tim oponentima nije ponudio savršeno nikakvu podršku; ako je slučajno i imao kakvih primjedbi na Čačićevu “olako obećanu brzinu” oko aerodroma, budno je pazio da ih zadrži za sebe. U pet sekundi vlasti koje je imao na raspolaganju nije učinio ništa osim što je za pomoćnika doveo stanovitog Ferdeljija, koji se odmah uživio u ulogu medijske figure, počeo kritizirati Vladu i sudario se sa samim sobom na stubama Ministarstva (ulazeći i izlazeći u isto vrijeme). Dok se enigmatski gospodin Komadina počeo zabavljati svojom transformacijom u saborski dekor, žarište javne pažnje preusmjerilo se na njegova odabranog nasljednika, proizvod Milanovićeva osebujnog kadrovskog eksperimentiranja. Potpuno nepoznat općoj publici, s poslovnim i organizacijskim karakteristikama koje se po novinama ubrzano otkrivaju tek nakon objave imenovanja, Siniša Hajdaš Dončić ustoličen je na funkciju prema patentiranom SDP-ovu obrascu. Kao što je Ivica Račan svojedobno iz anonimnosti izvukao Zorana Milanovića i promovirao ga u svoga nasljednika, tako je Zoran Milanović iz anonimnosti izvukao SHD-a i postavio ga na jedan od najosjetljivijih položaja u državi. U hrvatskom prometu i vezama bit će sad kako dragi Bog odluči, zaključio bi fatalist.

SHD između Čačića, Linića i Milanovića

Kod gospodina SHD-a mediji su se s punim pravom odmah fokusirali na podatak da je ministar jedno od svoja dva prezimena preuzeo od supruge, demonstrirajući, po vlastitim riječima, “simbiozu u svojoj bračnoj zajednici”. Neki humoristi zaključili su u tom povodu da mu je jedno prezime “djevojačko”, ne zna se točno koje. Naći će se vjerojatno i udruga koje će taj ministrov “simbiotski” pristup bračnoj problematici pozdraviti kao rijedak doprinos muško-ženskoj ravnopravnosti. U temeljitijoj analizi te fenomenologije spolne solidarnosti pažnja javnosti mora se, međutim, skrenuti i na činjenicu da je gospodin Siniša Hajdaš Dončić na sceni imao prethodnika u primjeni nominalističke identifikacije sa svojom ženom: radi se o hrvatskom novinskom falsifikatoru Branimiru “Baronu” Brljeviću, autoru lažnih intervjua sa slavnim osobama koji je ženino prezime (Baron) koristio za osobno ekshibicionističko napuhavanje. Da nije lišen doze “mladenačke” sklonosti ekshibicionizmu, SHD je - na funkciji zagorskoga župana - pokazao preko epizode s objavom oglasa o lažnoj kupnji ekstraskupog automobila za službene svrhe, kako bi na taj način namamio novinare da dođu na predstavljanje nekakvog županijskog turističkog projekta. Djeluje ponešto otkvačeno, a ima li u toj ležernosti i kreativnosti, to će se tek vidjeti. U novoj hrvatskoj vlasti stvari generalno stoje tako da Čačić i Linić žele pod svoj nadzor staviti sve poluge državne ekonomske moći ili nemoći, a dovođenje nepoznatog mladog političara na ozbiljnu funkciju ministra prometa i veza mogao bi biti i put prema ostvarenju tog sna. Ili je to možda nekakav Milanovićev pokušaj stvaranja pariteta u odnosu snaga prema Čačiću, tko će ga znati...