Photo: Jurica Galoić/24sata (Ilustracija)Svjetski poznati lingvist i profesor na Massachusetts Institute of Technology Noam Chomsky u tekstu za The New York Times Syndicate piše o degradaciji javnog obrazovanja u Americi, koje naziva „jednim od najvećih postignuća američkog društva". Diljem svijeta izbijaju studentski prosvjedi protiv ugrožavanja javnog visokog školstva, a jedno od „bojnih polja" je i Kalifornija. The Los Angeles Times izvještava da je tamošnje državno sveučilište, suočeno s velikim proračunskim rezovima koji ga čekaju bude li u studenome prihvaćen porezni plan kalifornijskog guvernera, za iduću godinu odustalo od upisivanja novih studenata na većinu kampusa. Slična je situacija u cijeloj zemlji; prema pisanju The New York Timesa, sveučilišta danas uglavnom pokrivaju troškove novcem od školarina, a tek manjim dijelom od državnih davanja, te sve ukazuje na skori kraj „ere priuštivih četverogodišnjih javnih fakulteta koje većim dijelom plaća država". Ista je stvar s ustanovama za obrazovanje odraslih.

Promjena u percepciji

Ronald G. Ehrenberg, direktor Instituta za istraživanje visokog obrazovanja pri sveučilištu Cornell, kaže da je došlo do promjene u percepciji: umjesto nekadašnjeg shvaćanja da visoka obrazovanost koristi društvu i naciji u cjelini, danas se vjeruje da od obrazovanja prvenstveno profitiraju ljudi koji ga primaju te stoga oni moraju za nj podmiriti i račun. Chomsky još precizniju dijagnozu pronalazi u studiji Instituta za ekonomsku politiku (EPI) naslovljenoj „Namjerni neuspjeh" koja se bavi „posljedicama transformacije ekonomije prije jednog naraštaja s domaće proizvodnje na financijalizaciju i prekomorsku selidbu". Iako je bilo i drugih izbora, ova je odluka donesena pod utjecajem nečega što je ekonomist-nobelovac Joseph Stiglitz nazvao religijskim uvjerenjem da „tržišta vode do učinkovitih ishoda". Ista je dogma, zahvaljujući upornom ignoriranju problema, dovela do puknuća balona nekretnina i konačno do financijske krize koja još uvijek potresa svijet.

Posljedice neobuzdanog širenja financijskih institucija započetog 1970-ih godina dopisnik The Financial Timesa Martin Wolf usporedio je s ličinkom ose koja se hrani živim organizmom unutar kojeg je položena: „Nekontrolirani financijski sektor iznutra izjeda modernu tržišnu ekonomiju." Studija EPI-ja napominje da se „neuspjeh" iz naslova nipošto ne odnosi na njegove tvorce, koji su postigli željeni cilj koncentracijom bogatstva u gornjih 0,1% populacije, već na onu golemu većinu koja se našla na silaznoj putanji. Time su se još jednom potvrdile riječi Adama Smitha:„Sve za nas i ništa za druge - čini se da je to, u svako doba svijeta, bila podla maksima gospodara čovječanstva."

Obrazovanjem do pacifizacije

Chomsky prepoznaje i mračnu stranu pothvata „masovnog javnog obrazovanja", čija je svrha bila, među ostalim, naviknuti „neovisne farmere na život plaćene radne snage koja će tolerirati ono što su praktički smatrali ropstvom". Ralph Waldo Emerson prozreo je strah političkih vođa koji su brzo shvatili da im je u interesu na pravi način „obrazovati" milijune glasača kako bi se spriječila njihova eventualna pobuna. To je značilo „ograničiti njihove perspektive i razumijevanje, obeshrabriti slobodno i samostalno razmišljanje i izdresirati ih za poslušnost".

Provedba tog plana, međutim, uvijek je u dijelu pučanstva izazivala i otpor, a prije 40 godina među elitama je zavladao ozbiljan strah da su se mase uspjele othrvati „apatiji i poslušnosti". 1975. godine nevladina organizacija Trilateralna komisija upozorila je da u zemlji postoji „višak demokracije" jer institucije zadužene za „indoktrinaciju mladeži" nisu dovoljno dobro obavljale svoj posao. Četiri godine ranije sudac Vrhovnog suda Lewis Powell uputio je Američkoj trgovačkoj komori memorandum u kojem zahtijeva od „poslovne zajednice da upotrijebi svoju ekonomsku moć kako bi zaustavila napad" radikalnih elemenata koji su zauzimanjem sveučilišta, medija i položaja u vladi ugrozili „naš cijenjeni način života".

Dugotrajno dužničko ropstvo

Među brojnim mjerama koje su otada poduzete kako bi se „nanovo uspostavila disciplina" su sveobuhvatna privatizacija i povećanje školarina koje su od 1980. godine narasle za gotovo 600%. Prema nekim promatračima, „ekonomska stratifikacija" koju to proizvodi veća je nego u bilo kojoj drugoj zemlji, a studenti su gurnuti u dugotrajno dužničko ropstvo i „podređenost privatnoj moći". Ekonomska opravdanja nisu uvjerljiva jer, kako primjećuje Chomsky, daleko siromašnije zemlje poput susjednog Meksika imaju vrlo niske ili besplatne školarine. I SAD je u godinama siromaštva nakon Drugog svjetskog rata omogućio golemom broju studenata upis na fakultete u sklopu zakona GI Bill, što je naposljetku urodilo i izuzetnim gospodarskim rastom.

Tu je i „korporatizacija sveučilišta" koja je na fakultete dovela umnoženu administraciju sastavljenu od izvanjskih profesionalaca koji su sustavu visokog obrazovanja nametnuli „poslovnu kulturu 'učinkovitosti' - ideološko, a ne samo ekonomsko poimanje". Jedan simptom toga Chomsky vidi u ukidanju „preskupih" programa za bolničare, inženjere i računalne stručnjake na državnim sveučilištima koji se slučajno poklapaju s popisom deficitarnih zanimanja, kako je zamijetio The New York Times. Štetna za društvo, ta odluka „podudara se s poslovnom ideologijom kratkoročne dobiti bez obzira na ljudske posljedice".

Dolijevanje vode u natopljeno plovilo

U skladu s „podlom maksimom" mijenjaju se i metode podučavanja i mentorstva, pri čemu se posve zanemaruje prosvjetiteljski ideal „niti vodilje koju svaki student slijedi na vlastiti način, razvijajući svoju kreativnost i neovisnost uma". Novi model poduke ograničene na pripremu za polaganje standardiziranih testova „uništava studentski interes i nastoji ih uklopiti u kalup koji je lako nadzirati". Chomsky to uspoređuje s dolijevanjem vode u plovilo koje već ionako propušta i upozorava da se radi o alternativi koju bi što prije trebalo odbaciti.