Photo: Marijan Sušenj/PIXSELL (ilustracija)Prošlogodišnji slučaj masovnog padanja u nesvijest u tekstilnim tvornicama u Kambodži, u kojima se po izrazito niskim cijenama rada proizvode poznati zapadnjački brendovi i odjevne marke, i dalje ostaje nerazjašnjen do kraja.

Fenomen je u svom istraživačkom tekstu za web portal Truthout pokušala rasvijetliti književnica, novinarka i umjetnica Anne Elizabeth Moore, posluživši se njime da bi ukazala i na znatno mračniju pozadinu proizvodnog procesa u toj zemlji, u kojoj radnici bivaju sve obespravljeniji i eksploatiraniji, što, dakako, donosi ekstraprofit zapadnim korporacijama.

'Zdravstveni bonus'

Sve je počelo kad su se radnici počeli žalili na neugodne mirise i probleme s disanjem prije nego što su u stotinama počeli padati na pod. Brojne zainteresirane stranke provele su istrage u tvornicama širom zemlje, ali uzrok problema nije otkriven niti je - osim pet dolara „zdravstvenog bonusa" - išta poduzeto da bi se spriječila daljnja onesvješćivanja. Zabilježeno je da je ukupno 3000 radnika izgubilo svijest u 17 incidenata u 12 od 300 tekstilnih tvornica u zemlji, iz kojih se 70% proizvoda izvozi u SAD.

Tekstilna industrija treći je najveći izvor prihoda u Kambodži, no uvjeti rada daleko su od idealnih. Minimalna mjesečna plaća od 61 dolara nije dovoljna za pokrivanje osnovnih troškova života, a tekstilni radnici svojim plaćama uzdržavaju i polja riže koja su drugi najveći izvor prihoda u zemlji. „Mnogi radnici rade sedam dana u tjednu i uzimaju prekovremeno koliko god mogu" kako bi zaradili dodatna sredstva. Svi štede na zdravstvenoj skrbi, uključujući uprave tvornica koje radnicima ne osiguravaju adekvatnu medicinsku pomoć, a liječnika je ionako nedovoljno jer ih je režim Pola Pota istrijebio zajedno s ostatkom intelektualaca u zemlji. Nakon što plate ostale životne troškove, mnogi radnici nemaju više dovoljno novca ni za hranu. Čest je slučaj da nekima pozli od gladi i vrućine, što ih može stajati posla.

Obespravljeni, šikanirani, onesvješteni

Sindikati su u Kambodži izuzetno brojni - u 300 tekstilnih tvornica aktivno je 650 sindikata, prosječno šest sindikata po tvornici. Konkurencija i nesloga uobičajene su pojave, a sindikalna vodstva sačinjena su isključivo od muškaraca koji ne mare osobito za probleme ženske radne snage. Moore kao primjer sindikalne nemoći spominje niz radničkih štrajkova u rujnu 2010., kada je trećina do dvije trećine od 300,000 zaposlenih zajednički zatražila povećanje minimalca. Uprave tvornica u znak odgovora zabranile su njihovim vođama ulaz u tvornice. Nezakonita otpuštanja razjedinila su radnike, a začarani krug prosvjeda i otkaza završio je početkom 2011. sa 300 ilegalno otpuštenih radnika iz 20 tvornica u zemlji.

Samo nekoliko mjeseci nakon propalih prosvjeda započeli su masovni gubici svijesti u tvorničkim pogonima. Prva izvješća u svjetskim medijima pojavila su se u travnju 2011. i nastavila se do kraja kolovoza. Podaci o broju onesviještenih razlikovali su se, ali većina je spominjala neobične mirise koji su prethodili incidentima, a u jednom slučaju onesvijestili su se i čuvari ispred tvornice. Vijest su konačno privukle pažnju slavnih modnih marki koje nabavljaju odjeću i obuću iz kambodžanskih tvornica, poput švedskog H&M-a i njemačke Pume, koja je naručila izvješće od Udruženja za pravedne uvjete rada (FLA). H&M, „drugi najveći svjetski proizvođač odjeće", proveo je vlastitu istragu koja nije donijela nikakve rezultate. Kontroverzna FLA, često optuživana za sukob interesa, otkrila je kršenje zakona o radu i Puminih pravila poslovnog ponašanja, ali kao jedini mogući zdravstveni uzrok nesvjestice navela je „hipoglikemiju" uslijed loše ishrane radnika.

Upraviteljski cinizam & kemikalije

Tvornice su pregledali i ministri iz kambodžanske vlade, koji su ustanovili da tamo vladaju pretrpanost i nehigijenski uvjeti rada. Upravitelji tvornica, pak, cinično su pripisali incidente „duhovnoj opsjednutosti", odnosno prevelikoj količini tulumarenja tijekom prethodnog vikenda. Nakon kratkog prekida masovni padovi u nesvijest su se nastavili, u jednoj tvornici - dobavljaču H&M-a - dvaput u roku od tjedan dana. Do kraja 2011. godine slučajevi su se prorijedili, ali se sporadično nastavljaju sve do danas. Izvješća o broju onesviještenih se ne poklapaju, kao ni neki drugi detalji, no neosporno je da se radi o rekordnom broju incidenata.

Kolektivni padovi u nesvijest nisu rijetka pojava u vrućoj i sparnoj Kambodži te se događaju i izvan tvornica, primjerice u školama. U članku u Timeu od 20. rujna 2011. Andrew Marshall otpisao je onesvješćivanja kao rezultat masovne histerije, što Moore naziva rasističkim i mizoginim stavom koji u potpunosti ignorira izvanjske čimbenike. FLA je u izvješću od 18. srpnja kao mogući uzrok nesvjestica navela kemikalije, preciznije toluen, čijom se uporabom krši jedan od Puminih propisa. Greenpeaceovo izvješće od 23. kolovoza upućuje na uporabu i drugih otrovnih kemikalija, poput nonilfenola koji je zabranjen u Velikoj Britaniji.

Prekovremeno i nehigijenski

Projekt Međunarodne organizacije rada pod nazivom Bolje tvornice u Kambodži (BFC) nakon inspekcije u 169 tvornica ustanovio je da su temperature u 104 od njih previsoke te da sve manje tvornica pravilno skladišti i obilježava kemikalije. Također, „46% ne daje radnicima zaštitne maske protiv prašine, 71% nema stolce za odmor u blizini radnih mjesta, 97% nema dovoljno osvjetljenje", a 68% nema redovito dostupno medicinsko osoblje. U većini tvornica otkriveni su i nehigijenski uvjeti i pothranjenost radnika, kao i visoka razina stresa povezana s izuzetno velikim brojem nedovoljno kompenziranih prekovremenih radnih sati.

Neke od tvornica u kojima su se dogodili incidenti čak i nemaju valjane dozvole za poslovanje, a njihovi zaposlenici često nisu ni svjesni da rade u ilegalnom postrojenju. U tim se tvornicama ne provodi nikakav nadzor, a već i one legalne pružaju obilje „potencijalnih uzroka masovne katastrofe". Ovogodišnje BFC-ovo izvješće primjećuje i da se povećani broj slučajeva onesvješćivanja poklopio sa značajnim porastom proizvodnje i izvoza u tekstilnoj industriji u posljednje dvije godine. Najveći maloprodajni modni lanac na svijetu Inditex, vlasnik Zare i H&M-a, lani je u svijetu otvorio 483 nove trgovine, a za ovu ih godinu planira još 520. Broj radnika u kambodžanskih tvornicama cijelo to vrijeme ostaje isti, kao i njihovi očajni radni uvjeti.

Sweatshop

Kambodža je u tekstilni sektor ušla 1990-ih godina, dok se još oporavljala od 50-godišnjih trauma građanskog rata, američkog bombardiranja, režima Crvenih Kmera i opće korupcije i bijede. Dobivši priliku da „iskoristi sustave kvota koji su nudili nacijama u razvoju šanse za izvoz odjevnih predmeta na velika tržišta", Kambodža je pokrenula industriju u kojoj su prava radnika isprva štićena strogim zakonima i sustavom nadgledanja koji je uvela sama Međunarodna organizacija rada. Očit je bio trud da se izbjegne zloglasna etiketa „sweatshopova" - tvornica s ropskim uvjetima rada - kojom se vole nabacivati zapadni mediji. (Moore komentira da je ta riječ prečestom upotrebom posve izgubila na značenju, koje je ionako oduvijek bilo nejasno.) No, iako mnoge tvornice formalno posluju u skladu s pravilima, to i dalje ne znači da su radnici učinkovito zaštićeni s obzirom da su sindikati razjedinjeni, a zakonom predviđene minimalne plaće premale.

Val nesvjestica rezultirao je i brojnim prosvjedima i štrajkovima radnika, na koje je odgovoreno nezakonitim otpuštanjima i policijskim nasiljem. 20. veljače prosvjed u tvornici koja opskrbljuje Pumu završio je pucnjavom u kojoj su ozlijeđene tri radnice. Za napad je optužen lokalni načelnik koji je zahvaljujući svojim političkim vezama izbjegao zatvor, iako ga je premijer razriješio dužnosti.

Premještanje namještaja na brodu koji tone

Azijska kampanja za minimalnu plaću, organizacija koja se bori protiv eksploatacije radnica na cijelom kontinentu, pozvala je u veljači na „dodavanje troškova rada cijeni koju kupci plaćaju za robu kako bi se dosegla razina plaće dostatna za život". BFC je u Kambodži pokrenuo brojne edukativne i medijske kampanje poput radionica za upravitelje, televizijskih serija o radničkim pravima i planova za informiranje radnika putem mobitela. Moore uspoređuje te mjere s premještanjem namještaja na brodu koji tone, ali dok zapadni kupci ne odluče plaćati više za svoju jeftinu markiranu odjeću kako bi poduprli ljude koji su je izradili, i te kozmetičke mjere morat će biti dovoljne.