Predvidljivi obrati počeli su se odigravati u hrvatsko-europskoj drami apsurda. Nakon što je zajedno s Ivom Sanaderom mjesecima distribuirao poruku da je za sve hrvatske građane, podanike demokratske političke kaste koja nad njima “ne vlada nego im služi”, sedamnaesti ožujka sudbinski datum na čijoj realizaciji stoje ili padaju, Stipe Mesić je zadnjih dana naglo promijenio ploču, izjavivši da se “sa sedamnaestim ožujka uopće ne trebamo opterećivati”.

Nije važno kada će početi pregovori s Europskom unijom, kaže danas predsjednik. Svejedno je hoće li to biti “sedamnaestog ili osamnaestog ožujka”, poručio je u humorističkome dodatku. Važno je da mi ostanemo tu gdje jesmo i to što jesmo, svoji na svome, imaoci države, uživaoci njezinih darova, borci za institucije pravde, da pronosimo baklju demokracije, da budemo fanatični sljedbenici zakona – što nam je u tradiciji – i ponosni konzumenti plodova hrvatskoga ekonomskoga procvata. Europa će doći na red kad za to sazru uvjeti. Toliko od Mesića, u najnovijem izdanju.

Političke poruke mijenjaju se, dakako, u skladu s okolnostima, ali državni vrh se malo kasno sjetio da bi za njega i za hrvatsku vladajuću skupinu u cijelosti, drilanje nacije s tezom kako Europa nema alternative moglo postati kontraproduktivno. Jasno je da Europa ima alternativu, i sama odlučuje hoće li je primijeniti, a ona glasi: Hrvatske u Europi nema do daljnjega. Drugo je sad pitanje može li Hrvatska bez Europe. Hrvatski političari u svakom slučaju teško; sve su stavili na kartu pregovora. Pametni drug Tito govorio je svojedobno jogunastome Krleži, “Partija, brate, može bez tebe, ali ti ne možeš bez partije”, a Sanader, Mesić i društvo primijenili su identičnu mudrost na svoje odnose s Europom i zatekli se u škripcu kad su shvatili da ih ta Europa definitivno ignorira. Preostaje im da kukaju “zbog nepravde” i da svoj narod započnu pripremati na novu stvarnost, a same sebe eventualno na primjetan pad popularnosti, pa možda i na nove izbore. Beskrajno koliko i uzaludno trubljenje o brzome ulasku u Europsku uniju
nesumnjivo proizvodi političke posljedice.

Gdje su korijeni nepogode? Njemačka i Francuska ne žele preko bezuvjetnoga zalaganja za Hrvatsku dovesti u pitanje svoje savezničke odnose s Engleskom, i ta činjenica za Hrvatsku znači odgodu i zastoj. Kako stvari stoje, pregovori sedamnaestoga neće započeti, a neće možda započeti nikada ako se na sceni ne pojavi Gotovina, bez obzira na to što nije u Hrvatskoj. Sanader i Mesić uložili su – mora se priznati – respektabilan napor da poprave raspoloženje Londona prema Hrvatskoj. Dopustili su engleskim tajnim službama da u Hrvatskoj rade što im padne na pamet. Engleski špijuni cirkulirali su ovdje specijalnim kombijima i prisluškivali koga su htjeli. Razvijali su obavještajnu mrežu, uspostavljali kontakte s pojedinim lokalnim novinarima i preko njih plasirali lažne informacije o Gotovini.

Vlast je pokorno smjenjivala sve ljude iz državnoga i obavještajnoga aparata koji su Londonu išli na živce, a zaštićivala osobe za koje je znala da surađuju s engleskom agenturom. Mesić se ispričavao Carli Del Ponte zato što je hrvatska ovlaštena državna agencija nadzirala neke obavještajce koji su se predstavljali kao haaški istražitelji. Unutarnju i vanjsku politiku Vlada je vodila prema britanskim željama, a za svoju kooperativnost na kraju dobiva odgodu početka pregovora, i uz nju priliku da se uvjeri u trajnu dominaciju geostrateških interesa u londonskome pristupu europskoj problematici. Ne ulazimo sad u raspravu zašto je Engleska toliko zainteresirana da se Hrvatskoj oduzme status predvodnika u procesu regionalnih priključenja uniji. Djeluju tu neki nepromjenjivi historijski motivi: strah od proširenja njemačkoga utjecaja, povijesna bliskost sa Srbijom itd.

Zanimljivo je, međutim, da se vlast na te motive nimalo nije obazirala dok nisu počeli agresivno djelovati protiv nje, da je širila teoriju o ležernome priključenju Uniji – “jer Hrvatska to zaslužuje” – i da je naivno vjerovala kako jedna balkanska zemlja može na europska vrata pokucati bez strateškoga aduta u špilu. Sjedinjene Države oduvijek su bile strateški saveznik Hrvatske, i jedini faktor na kugli zemaljskoj koji može London prisiliti da Hrvatskoj prestane praviti prepreke, odnosno da je prestane ucjenjivati Haagom i Gotovinom. Hrvatska se, međutim, Mesićevom zaslugom odrekla tog savezništva i odvažno krenula svojim putem.

Predsjednik je zauzeo kategoričan stav da se Hrvatska ni na koji način ne smije angažirati u Iraku, zato jer bi to moglo ugroziti nacionalnu sigurnost i turističku sezonu, a i naljutiti europske partnere, one koji bojkotiraju iračku avanturu. Dakako, bilo kakav angažman u bilo kakvom ratu nije bezopasna stvar, ali nema te zemlje koja može očekivati da će svoje ključne nacionalne interese ostvariti komfornim zaobilaženjem rizičnih situacija. Da se Hrvatska makar simbolično priključila Americi u Iraku, danas bi uživala podršku Washingtona u svojim europskim ambicijama, a Washington za nju može učiniti mnogo. Slučaj Gotovina ne bi više bio nepremostiv problem. Carla Del Ponte bila bi za nijansu manje beskompromisna, a London ne više toliko neumoljiv u istjerivanju principa.

Hrvatska, međutim, ide Mesićevim putem nesvrstavanja i suočava se na kraju sa spoznajom da joj izbor takvoga puta ne žele honorirati ni Francuska i Njemačka, iako su ga i same izabrale. Mesiću ne preostaje drugo nego da – u suočenju s realnošću – pokuša minorizirati fetiš europskih pregovora. Ako ne možemo s Europom, možemo s Iranom odakle smo – kako se govori – i došli.

STUPAC TJEDNA: DAVIS-CUP; SANADER NA ČELU SVIH LISTA HDZ-a

Televizijski reporter koji je prenosio Davis-cup obavijestio je u jednom trenutku publiku kako Nikola Pilić proživljava nezamislive muke dok gleda svoje igrače i pita se hoće li oni pobijediti ili izgubiti. I tako je njemu cijeloga života. Doista, neke ljude sudbina tuče preokrutno. Ni šminkerski image* ne može kod selektora sakriti činjenicu da prolazi kroz muke Tantalove, ali njegova žrtva nije uzaludna: Hrvatska je pobijedila Ameriku. Dok nacija slavi, on ide dalje u svoj nespokoj.

• * *

Sanader se, kao nekad Tuđman, postavio na čelo svih lista HDZ-a koje se pripremaju za predstojeće lokalne izbore. Partija – to sam ja, poručuje on tim potezom, ali pitanje je hoće li mu on donijeti profit. Hadezeovcima je i Tuđman išao na živce, ali slijedili su ga jer je mnogima od njih omogućio da nekažnjeno kradu. A što im danas omogućuje dobri Sanader? Ulazak u Europu?