IlustracijaPrije tri tjedna Benjamin Netanyahu odletio je u Washington kako bi još jednom naglasio da Izrael neće prihvatiti nuklearno naoružani Iran; a ne bi, natuknuo je, smio ni SAD. Ne bi li dobio još koji glas na Floridi, Mitt Romney obećao je da će se pod njegovom administracijom SAD jednom zauvijek obračunati s Iranom. Iran sluša, kao i američko biračko tijelo. Ako želite natjerati mule da ubrzaju proces izrade bombe prije studenoga, tako se to radi.

Jedan se presedan često navodi kao argument u korist vojnog udara na Iran: naime, izraelsko uništenje iračkog nuklearnog reaktora Osirak 1981. Ali Osirak je tek lekcija iz opasne zloupotrebe presedana. Irački reaktor bio je jedina nadzemna instalacija u zemlji daleko bližoj Izraelu. A kako je istaknuo Norman Dombey, to je bio reaktor s običnom vodom, neprikladan za proizvodnju plutonija za nuklearnu bombu. Ozbiljan irački program naoružanja uslijedio je nakon udara na Osirak - i bio vrlo vjerojatno njime potaknut - prije nego što je prekinut nakon prvog Zaljevskog rata.

I Iran je nešto naučio iz slučaja Osiraka. Američki dužnosnik rekao mi je da je Iran upravo zbog toga odlučio „decentralizirati" svoj program. Iranska nuklearna postrojenja raspršena su širom zemlje daleko veće od Iraka, zakopana duboko pod zemljom i uvijena u najčvršći beton ikada stvoren. Podmornice koje lansiraju projektile iz Sueskog kanala zahtijevale bi egipatski pristanak, što je neizgledno nakon Mubaraka, dok je azerbejdžanska vlada nedavno (ljutito) porekla da će dopustiti Izraelu upotrebu svojih zračnih baza, bilo za polijetanje ili punjenje spremnika gorivom. Samo bi SAD mogao učinkovito napasti postrojenja, ali neće - a ne želi ni da Izrael to učini.

Čak i da udar uspije, bi li to išta vrijedilo? Najvjerojatniji izravni rezultat bio bi odlučan iranski poriv za razvojem bombe. Iran bi ga mogao upotrijebiti kao izgovor da istupi iz Ugovora o neširenju nuklearnog oružja (NPT), a nacionalni demagozi mogli bi reći svom potlačenom narodu, koji ih većinom razumljivo prezire, da Obamin detant nikada nije bio iskren i da je vrijeme za odbacivanje unutarnjih podjela i ujedinjenje protiv neprijatelja. Zbog toga mnogim tvrdolinijašima u Iranu odgovaraju daljnji sukobi sa zapadom.

A tu je i pitanje širih posljedica. Iran je obećao da će na bilo kakav napad primjereno odgovoriti: gotovo bi zasigurno lansirao balističke projektile Shahab-3 na Izrael te ohrabrio Hamas i Hezbollah da prouzroče još nevolja Tel Avivu. Ali ono čega se Bijela kuća uistinu boji napadi su na američke trupe u Perzijskom zaljevu i republikama ZND-a te daljnja destabilizacija Afganistana i Iraka - sve zbog udara koji je ionako najvjerojatnije beskoristan. Bivši šef Mossada Efraim Helavy rekao je da će izraelski napad pokrenuti val „gnušanja" prema Tel Avivu koji bi mogao potrajati godinama. Njegov nasljednik Meir Dagan, odgovoran za politiku ubijanja iranskih nuklearnih znanstvenika, čovjek kojega bi se teško moglo optužiti da je „premekan" prema Iranu, opisao je ideju kao „glupu". Ono što se možda čini jedinim preostalim „rješenjem" ujedno je i jedino sredstvo koje osigurava da će kriza eskalirati do nekontroliranih razmjera.

Autor David Patrikarakos je pisac, esejist i novinar

Preneseno s portala London Review of Books