Prošloga četvrtka postalo je konačno jasno: Europa je nama grožđe koje postaje sve kiselije. I uopće, sve je u Hrvatskoj nakon šokantne odgode bilo nekako kiselo: kisela objašnjenja, kiseli optimizam, kiseli skepticizam onih koji su dosad vjerovali da će pregovori početi, kisela je bila i vlast i veći dio oporbe, jedino se HSP odlučio za ljuti juriš na vladajuću stranku i premijera. Napumpana očekivanja prasnula su odjednom kao balon iz kojega je zapuhnuo ustajao i kiseo miris koji je prožeo cijelu zemlju. Polako je postajalo jasno da je ojačali euroskepticizam za većinu hrvatskih građana zapravo neki oblik razočaranja i olakšanje frustracije jer se očekivano nije dogodilo. A zašto je tako? Otkud razočaranje kad je već dosta prije 17. ožujka moglo biti jasno da pregovora neće biti? Ovaj oblik razočaranja javlja se zapravo kao posljedica nečega što bismo mogli nazvani “patološkim optimizmom”. Patološki optimizam je učinkovita strategija za bijeg od realnosti, on je vrsta političke utopije, pri čemu se, i kad stvari postanu beznadne, i dalje vjeruje da živimo u pastorali, a ne u pokladnoj igri, komediji ili farsi. Zanimljivo je kako se sve to u što su se naši životi pretvorili može svesti na nekoliko kazališnih žanrova, a povijest sama na veliku predstavu. Osim toga, patološki je optimizam značajka ljudi koji su svjesni da nemaju nikakve šanse i da si, da bi preživjeli, ne mogu dopustiti ni pesimizam, a bome ni bilo kakav oblik realističnosti. Simptomatično je kako ljudi koji obole od teške bolesti, raka, leukemije, AIDS-a, često obolijevaju i od optimizma. Konačna spoznaja odjednom u njima budi sakrivene energije za koje nisu ni znali da postoje i oni onda mijenjaju način života, rade ono što nikad dotad nisu radili, žive punim plućima, smješkaju se, uživaju u trenutku i ovome SADA. Odjednom su spremni i na borbu s bolešću i uvjereni da će je pobijediti. No, nerijetko je upravo taj optimizam jedan od važnijih razloga zbog kojih teško oboljeli ljudi postaju nekako sami, osjećaju da nisu kao drugi, a i ti drugi bome osjećaju da nisu kao oni. Pri tome bolest sama i smrtna opasnost dolaze u drugi plan, a optimizam oboljeloga javlja se kao smetnja u komunikaciji, kao faktor nerazumijevanja. Zapanjuje da okolina puno bolje razumije teške bolesnike kad su oni realistični i svjesni svog eventualnog bliskog odlaska, nego kad od vlastita optimizma stvaraju zdravstvenu i životnu utopiju. Jasno, ovom slučaju, kad se o radi o pravoj fizičkoj bolesti, optimizam ima i dokazane ljekovite učinke i zbog toga apsolutno treba podržavati takvo ponašanje i vjeru u bolje. Međutim, kad se o politici radi, upravo optimizam može postati opasna bolest jer nam neprestano destruira vezu s realitetom. A veza s realitetom nama u Hrvatskoj, usudio bih se reći, važnija je nego nekim narodima koji su imali nešto sretniju povijest. Upravo pretjerani optimizam može dovesti do teških posljedica i fatalnih političkih odluka. Kad god, recimo, mislim o Petru Zrinskom i Frani Krsti Frankopanu i njihovim glavosječama, čini mi se da ih je u Bečko Novo Mjesto doveo upravo pretjerani optimizam. Taj patološki optimizam može čovjeka koji inače uopće nije naivan učiniti upravo bedasto naivnim, kao što velike ideje mogu upravo onoga tko voli ljude pretvoriti u masovnog ubojicu. Zato mi se čini da je patološki optimizam vrsta bolesti koju treba liječiti. A da je bolest, postalo je jasno i u četvrtak 17. ožujka, kad se kompletna Hrvatska nekako zakiselila, a i sama Europa postala je kisela da kiselija ne može biti. Razočaranje se pretvorilo djelomično u depresiju, a djelomično u bijes i akutni euroskepticizam za koji se nadam da će u narednim tjednima pomalo popuštati.

lead 1 U politici, za razliku od duševnog stanja teškog bolesnika, optimizam može postati opasna bolest jer neprestano destruira vezu s realitetom lead 2 Hrvati povijesno boluju od patološkog političkog optimizma. To je već Zrinskog i Frankopana odvelo glavosječama u Bečkom Novom MjestuStvar je u tome što mi već desetljećima nešto čekamo. A upravo čekanje je situacija koja stalno pothranjuje optimizam da bi se moglo preživjeti. Prvo smo živjeli u socijalizmu koji je bio neka vrsta prijelazne faze u pravedno društvo i koji je imao, kako se onda govorilo, trenutačnih slabosti za koje se govorilo da će biti otklonjene. Naši roditelji su, kao djeca, prvo očekivali kraj rata. Onda su kao mladi ljudi čekali prvu petoljetku, pa drugu petoljetku, 60-ih tek što nije postalo bolje, a 70-ih je doista i postalo bolje, ali se nije prestajalo čekati. Čekali su se pravedniji politički i nacionalni odnosi, a onda smo 80-ih čekali u redu za benzin, kavu, deterdžente, zatim smo čekali osamostaljenje, pa dugih pet godina kraj rata. Nadali smo se, kad završi rat, postat će bolje, počet će ulazak u Europu, stizat će svježi kapital. Kapital je došao i sada tim kapitalom kupujemo automobile i strane televizore, ali još čekamo. Već dvije-tri generacije stalno nešto čekaju i neprestano se podgrijava nada da će biti bolje. Tako nam je i politika postala fetiš, a budućnost utopija. U Hrvatskoj su s jedne strane patološki optimistični eurofili, a s druge patološki euroskpetici. A jedni i drugi govore da su eurorealisti.

U čitavoj toj kiseloj europskoj komediji strašno mi je još nešto. Nacionalni ponos i masovno preispitivanje našeg ulaska u EU probudili su se tek kad nam je Unija pokazala jezik, kao zlobna kurtizana, i rekla da još malo pričekamo pred njenim vratima. Kao da smo u četvrtak izgubili važnu utakmicu za europsko prvenstvo pa sad okrivljujemo suce, publiku, smjenjujemo selektora, kritiziramo igrače, a sve s mnogo emocija. Nema podrobne analize igre ni realističnog sagledavanja situacije. A razočaranje i depresija liječe se jedino tako da se nadamo kako ćemo iduću utakmicu sigurno dobiti. Tako nam čekanje ostaje način života, a optimizam endemska bolest.