POLA URE KULTURE
Četvrtak, HRT 1, 22.00
četiri kaktusa
Nakon «Izgubljenog zavičaja», «Mirisa, zlata i tamjana» i «Izvanbrodskog dnevnika» ovih je dana iz tiska izišao novi roman velikog hrvatskog književnika Slobodana Novaka. Izlazak tog romana, koji se zove «Pristajanje», za svaku je normalnu kulturnu rubriku svečanost osim, naravno, za našu najmiliju i najbolju kulturnu rubriku na svijetu. Lako za to što se večerašnje izdanje samo usput bavilo Novakovim romanom, lako i za to što je opsežna minutaža otišla na predstavljanje nekakve prevedene idiotarije, o kojoj je pričao onaj nesretnik iz Vinkovaca (g. Nuhanović), a lako ćemo i za to što je raskošno tretirana tužna fascinacija učenjem engleskoga, u kojoj je sudjelovala cijela ta kulturna rubrika, snimljena po n-ti put u svojoj mišjoj rupi koju marni rubričari doživljavaju kao Camelot. Čak je i voditeljica ove velebne provincijalne boleštine, illiterate granny Branka, prozborila nekoliko riječi na svojem engleskom, a nekakva bradata engleska gospođica slikana je u svojem zagrebačkom uredu da nam i ona nešto kaže, na engleskom, bogtemazo. No sve je to bilo ništa prema najavi koju je za Novakovo «Pristajanje» sročila sirota urednica. Onim svojim ignorantskim načinom koji misli da je iznad svake najavljene teme, a zapravo je gola i glupa prostota, sirota brodolomnica Kamenski nam je rekla, i to vrlo usput i vrlo krivo, da se knjiga zove «Pristajanja». Iza toga pokazana nam je naslovna stranica na kojoj se lijepo vidi da se Novakova knjiga zove «Pristajanje», što znači da je urednica svih kulturnih rubrika Rvacke tv preopterećena poslom, ali ne ćemo sad o tome. Svi se mi sjećamo onih spodoba od kojih nam se u školi i na faksu dizala kosa na glavi, jer nisu znale imena pisaca, knjiga, glumaca, filmova i imena bilo čega reći kako Bog zapovijeda. Daleko je sada iza nas to nježno doba, ali zato su tu gđica urednica Brankica Kulturnica i onaj elegantno odjeveni državni službenik koji neku večer u Dnevniku prijekorno reče da «uvozimo orase» (orahe, druže, orahe). Brankica i drug Orašar Gospodarski uvijek iznova znadu u nas izazvati onaj davno zaboravljeni osjećaj, zvan bljak! Hvala im ni na čemu.

Nije stvar u penetraciji i preljubu, dapače, ali krajnje bijedan i prostački način, na koji ove erotske banalnosti služe reklamiranju bonbona i telefona, još nas jednom podsjeća da su HRT-ovi menadžeri gg. Mirko Galić i Tibor Gojun osobe nedostojne posla koji im je zabunom povjerenPOVRATAK UPISANIH
Petak, HRT 2, 20.10
Vijenac
Na današnjem satu, baš kao što je i bilo najavljeno, učilo se «kako prići ženi», pa se onda redom prilazilo lutki na klupi. Kako su Pervan i društvo ostali dužni neke novce Tetku (nezamjenjivom Đuri Utješanoviću), pa im je on otkazao, moramo se iz epizode u epizodu tješiti, ali ne i utješiti, njegovim zamjenikom. To je fenomenalni željezničar Blaž (Damir Folnegović) koji briljira onim svojim prigorskim dijalektom, a nije loš ni kao pojava. Ima plaću od 728 kuna i zadovoljan je, kupio si je bicikl na kredit, živi sam s tatom, subotom od njega dobiva dvadeset kuna i ode pred dućan sjediti s dečkima i piti pivo.

SPORT
Subota, HRT 1, 19.58
Kaktus
Službujući, bumo rekli dežurni, voditelj Bruno Kovačević svoje prve rečenice o propasti Dinama, koji je nekad bio na vrhu Europe a danas se bori za opstanak u jednoj od slabijih nogometnih liga te iste Europe, doslovce prepisuje iz današnjih dnevnih novina u kojima redovitu subotnju nogometnu rubriku mrči uzvišeni genij sličan njegovu. Ovaj će podatak znati iskoristiti budući povjesničari naše literature o sportu, a i mama i tata koji Brunhildu nisu naučili da priznaje krađu.

VIKENDICA
Nedjelja, HRT 1, 8.35
Četiri kaktusa
Urednica i vodilica Silva Skender, iako preopterećena nastupom pred kamerom, uspjela je za potrebe svoje emisije i računalnog odgoja djece iskopati jedinog čovjeka koji govori srpski. U emisiji ga zovu Kašmir i on je pravo zlato za lingviste, jer jedino on ne kaže matematička os y ili os x, nego «osa», kao usred Beograda. Gospodin Kašmir neka ljubazno izvoli seliti s programa Hrvatske televizije, dok ne savlada osnovna znanja.

PROMIDŽBENI PROGRAM
Nedjelja, HRT 1, 22.08
Četiri kaktusa
Udivljeni glas mlađe ženske osobe obavještava nas da je onaj kameni bonbon zvan ‘helf’ – «bonbon do jaja». Kreatorima, očito starim slinavim šajserima, treba čestitati, posebno onima u upravi HRT-a, koji su blagoslovili ovo degutantno i glupo smeće od reklame. Još smo dobro i prošli, budimo zahvalni na ovom uskršnjem doprinosu kulturi oglašavanja u Hrvata. U nastajnom dobu veselih šarenih pisanica pravo je čudo da smo večeras ostali pošteđeni slike korijenčeka muškog spolnog uda i pripijenih mu jajaca, koja bi dočarala opisani stupanj, nikako ne i dubinu penetracije, što je sve skupa banalnost koja silno fascinira starije maloljetnike. Evazivni smisao izraza «do jaja», koji su kreatori pokupili prisluškujući mlađe dobne skupine i nakupine, tako bi jednom zauvijek bio zakucan u pamćenje nacije.
Iz iste majstorove radionice, Bonboni i telefoni d.o.o., proisteklo je i onih nekoliko verzija istog video rada u kojem on i ona zagrljeni telefoniraju, tj. lažu svojim glupim i naivnim partnerima da su na službenom sastanku. Nekim čudnim slučajem, valjda nedostatkom muških hormona u klimakteriju, reklamiranje prednosti dvostruke telefonske linije preraslo je u nešto ljepše: u reklamu koja kretenski neukusno veliča sprdanje s glupanima i glupačama koji vam vjeruju dok vi okolo ljuljate krevete s osobama koje

VIJESTI
Nedjelja, HRT 1, 23.11
Kaktus
Spot onog tužnog zečeka koji, u pjesmi «Zeko i rijeka», poznatijoj kao «Vukovi umiru sami», pjevajući umire sam na skeli riječnoj, a može i na deregliji, razveselio je mnoga urednička srca, pa nam je pokazan premijerno putem Gorana Milića u Dnevniku, ali je ova kasnija verzija bila bolja, zato što je ekran bio rascijepljen na četiri dijela. U Dnevniku je u «Zeci i rijeci» prikazan samo jedan izvođač pod staklenim zvonom, ali smo zato svi mi koji smo čekali film Petera Sellersa Clouseaua bili nagrađeni s četiri staklena zvončeka odjednom, a u svakom pleše iliti pjeva po jedan etno patuljak, tj. član Lada koji će očarati članice Eurovizije. Nisu tu toliko važne samo riječi nezaboravnog pripjeva «Dunavom opet plove brodovi/ti više za me ne brini/k’o lišće sam vjetar me raznosi/vukovi umiru sami/udri me nogom u jami». Svekoliko tajanstveno stihovlje popraćeno je najprije slikom sidra, a onda se, u časnoj tradiciji zloglasne balkanezerske sumnjičavosti spram nekontroliranih značenja pokretne slike, odmah pjeva nešto o sidru kojim ga je draga zarobila, a svršetak, u kojem zekan koji sebe ili se doživljava kao vuju i «umire sam», najavljen je daleko unaprijed serijom upečatljivih prizora u kojima naš BoNo stoji na riječnom plovilu sam kao prst i pjeva. Jednom čak i raširi ruke u stilu «ajmo sad, svi ruke», ali nemojmo se sad tu uzalud pjeniti i iživljavati, kad je više nego izvjesno da će to umjesto nas učiniti ljubazni sudionici priredbe Pjesma Eurovizije, za koju se naš nedužni kantautor kvalificirao pobjedom na Dori pl. Pejačević. Mi ovdje samo izražavamo indignaciju nad hinjenom pažnjom i ponosom, kojima omražena ustanova (HRT) tretira promociju svojeg više nego bijednog spota.