Dok god se sjaj rock zvijezde mjeri brojem pojavljivanja na televiziji, skandala u javnosti ili groupie djevojaka u hotelskoj sobi, Josh Homme ostaje prilično neupadljiva faca koju nijedan paparazzo neće identificirati kao novog Kurta Cobaina. No među zagriženim rock fanovima koji još uvijek više uživaju u dobroj glazbi nego u raskošnom spektaklu, Homme je poznat kao lider jednog od najvažnijih bandova s početka 21. stoljeća. Izvrsnim albumom “Songs For A Deaf” iz 2002. Queens Of The Stone Age sasvim su se približili naslovu prvaka u nekoliko težih kategorija, od post-grungea do nu-metala. U tom trenutku kotirali su najbolje od svih teškaša, ali kad je lani počelo snimanje četvrtog albuma, činilo se da se neće lako održati na tako visokim pozicijama. Bubnjar Dave Grohl odustao je od dodatnog angažmana u Queensima zbog obaveza prema Foo Fightersima, a Josh Homme je naprasno prekinuo suradnju s dugogodišnjim partnerom, basistom Nickom Oliverijem, navodno zbog njegovih prevelikih problema s drogom. Oliveri je inače bio sklon svakojakim ekscesima, a brazilska policija privela ga je kad se raspamećen i potpuno gol rastrčao po pozornici festivala “Rock In Rio”. Nakon dvostruke izmjene u ritam sekciji i reduciranja uloge gostujućeg pjevača Marka Lanegana, Homme je sklopio album s kojim se prilično udaljio od formule uspješno primijenjene na “Songs For A Deaf”. Silovite zvučne udare, izgleda neraskidivo povezane s Oliverijevim punkerskim načinom sviranja bas gitare, zamijenio je kompozicijama ponešto složenije strukture. Premda u toj transformaciji nije dobio još jednu antologijsku pjesmu kakva je bila “No One Knows”, pomalo bajkoviti album “Lullabies To Paralyze” u prosjeku nije bitno slabiji od famoznog prethodnika. Zapravo je mogao biti potpuno ravnopravan u odnosu na “Songs For A Deaf” samo da Homme u središnji dio nije postavio “Someone In The Wolf” i “The Blood Is Love”, dvije sedmominutne pjesme odrađene u maniri Led Zeppelina s kojima je novi materijal nepotrebno razvučen na više od 60 minuta. Uvodnu baladu “This Lullaby” otpjevao je Lanegan, bivši frontman Screaming Trees i definitivno najbolji vokal afirmiran na grunge-rock sceni s početka 90-ih. Slijede dvominutna kanonada “Medication” i “Everybody Knows That You Are Insane” koja ima sve značajne karakteristike Queensa, ali pravi zaplet počinje malo kasnije s gostovanjem ZZ Top veterana Billija Gibbonsa u bluesiranoj “Burn The Witch”. U nastavku, kroz pjesmu “In My Head” i aktualni singl “Little Sister”, Josh Homme pokreće vrlo ambiciozno istraživanje rockerske tradicije usmjereno na nepravedno zapostavljenu kalifornijsku frakciju psihodeličnog hard-rocka s kraja 60-ih i tada omiljene bikerske bandove poput Steppenwolfa i Blue Cheer. Kopanje po dalekoj prošlosti nakratko prekida izvrsni grunge “I Never Came”, ali QOTSA se u završnici preko “Long Slow Goodbye” opet vraćaju najmanje tridesetak godina unatrag, da bi s bonus trackom “Like A Drug” dobacili sve do ranih radova psihodeličnih bandova iz San Francisca. “Lullabies To Paralyze” je album s dovoljno preporuka za glavnu ulogu na svakom velikom rock festivalu!

Queens Of The Stone Age – 'Lullabies To Paralyze' (Interscope / Aquarius)Athlete – ‘Tourist’ (EMI / Dallas)

S debi albumom “Vehicles & Animals”, u produkciji renomiranog Victora Van Vugta, londonski kvartet Atlete ugrabio je nominaciju za prestižnu nagradu Mercury pa je nepune dvije godine poslije “Tourist” imao gotovo siguran ulaz na britanski top 10. Odličan singl “Wires” ispunio je sva očekivanja i podsjetio na prije spominjane sličnosti s Beta Bandom. No veći dio novog albuma oslanja se na potrošene Brit-pop šablone s kojima će Athlete jako teško pridobiti inozemnu publiku koja nije pokazivala baš veliki interes ni za Blur i Oasis.

Michael Buble – ‘It’s Time’ (Warner / Dancing Bear)

U ranoj mladosti Michael Buble slušao je djedove ploče iz 50-ih i najradije pjevušio evergreene Franka Sinatre. Danas iza sebe ima milijunsku tiražu nastupnog albuma, a još bolje će proći s “It’s Time” zahvaljujući dopadljivim swing-pop interpretacijama Gershwinove “A Foggy Day (In London Town)”, “I’ve Got You Under My Skin”, “Save The Last Dance For Me” i duetu s Nelly Furtado u pjesmi “Quando, Quando, Quando” koju je nekad davno u engleskoj verziji pjevao Pat Boone. Ako niste sigurni koliko je sve to autentično, pitajte djeda.

Solomon Burke – ‘Make Do With What You Got’ (Sony / Menart)

U doba kad se pod etiketom pravog soula švercaju ordinarni R&B albumi povratak starog majstora Solomona Burkea s “Don’t Give Up On Me” bio je pun pogodak, kako zbog prije neobjavljenih pjesama Dylana, Waitsa i Costella, tako i zbog besprijekorne produkcije Joea Henryja. Susret Burkea i Henryja zamalo je dobio jednaku težinu kao suradnja Johnny Cash – Rick Rubin, no za nastavak je ipak angažiran razvikani Don Was. Na novom popisu nalazi se više poznatih pjesama poput “I Got The Blues” (Rolling Stones) i “It Makes No Difference” (The Band), ali nakon usporedbe s prošlim albumom ispada da je Joe Henry mnogo bolje razumio zbog čega je stari Solomon tako dugo bio u offu.

Zvjezdice:
Queens Of The Stone Age – 4
Athlete – 3
Michael Buble – 3
Solomon Burke – 3