Na treću godišnjicu blokade Filozofskog fakulteta u Zagrebu, projekcijama u zagrebačkom Dokukinu započinje kino distribucija dugometražnog dokumentarca 'Blokada' redatelja Igora Bezinovića nastalog u produkciji Restarta i Factuma.

'Blokada' je jedinstveni pogled iznutra u najduži, najbrojniji i politički najznačajniji studentski prosvjed na ovim prostorima od 1971. godine koji je započeo u travnju 2009. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a čiji je Bezinović bio i aktivni sudionik. Riječ je o filmu koji dokumentira 35 dana blokade Filozofskog fakultetu u Zagrebu, u travnju 2009. godine, tijekom koje studenti preuzimaju kontrolu nad fakultetom. Od Vlade Republike Hrvatske zahtijevaju ukidanje svih oblika plaćanja visokog obrazovanja.Tijekom blokade fakulteta studenti sve odluke donose metodom direktne demokracije. Tako Plenum, tijelo sastavljeno od više stotina studenata, postaje glavni lik filma. Paralelno pratimo i drugu, medijsku stvarnost u kojoj "žive" osobe od političke važnosti i odlučuju o našoj današnjici i budućnosti.

Igor Bezinović autor je kratkih dokumentarnih filmova 'Natprosječan', 'Nepovratno', 'Susret' i 'TDZ - za uspomenu i dugo sjećanje' te kratkog igranog filma 'Goli sati'.

Zašto ste se priključili studentskom pokretu u njihovoj borbi za besplatno obrazovanje, vi ste tada već bili diplomirali?

Bitno je naglasiti da u blokadi Filozofskog nisu sudjelovali samo studenti, već su o organizaciji i provedbi blokade mogli direktnodemokratskim putem odlučivati svi pojedinci kojima je stalo do ideje javno financiranog obrazovanja za sve građane. Konkretno, u pripremnim sastancima na kojima se odlučivalo o organizaciji blokade sudjelovao sam od samoga početka, tako da zapravo nisam imao dojam da sam se studentskom pokretu priključio, već sam se od početka osjećao dijelom cijele priče. Zapravo, na prvom sastanku kojeg smo snimali sam na početku najavio kako ću samo snimati diskusije i kako sam neću diskutirati, a onda sam se nakon deset minuta prvi put javio za riječ. Od pripremnih sastanaka do zadnjeg dana blokade, a i kasnije, sudjelovao sam u raspravama na sastancima, na radnim grupama, na plenumima, održao sam i izlaganje u sklopu alternativne nastave... Jednostavno, niti da sam htio, nisam mogao u cijeloj priči sudjelovati izvana.

Kako to da ste odlučili za snimanje prosvjeda, je li vam od početka bilo jasno da ste svjedok jednog velikog događanja?

Komercijalizacija obrazovanja u Hrvatskoj se događala kontinuirano, ali postepeno i neprimjetno. Studenti i profesori su godinama srštenih ruku promatrali kako sve više studenata mora plaćati svoje obrazovanje. U trenutku kada je situacija proključala, kada su studenti jasno identificirali problem i svoje zahtjeve, bilo je jasno da je događaj artikuliran i bitan te da bi ga stoga trebalo snimati. Međutim, nitko nije mogao predvidjeti da će se cijeloj priči pridružiti još 20 fakulteta diljem Hrvatske, niti to da će Vijeće Filozofskog fakulteta i službeno stati na stranu studenata, kontra Ministarstva.

Koliko ljudi je bilo uključeno u proces nastanka dokumentarca?

U proces nastanka dokumentarca je bilo uključeno petnaestak ljudi. Od uže ekipe od početka smo snimali Đuro Gavran i ja, a kao snimatelji su nam se prvog dana blokade pridružili i Eva Kraljević i Haris Berbić. Film su montirali Hrvoslava Brkušić, Maida Srabović i Miro Manojlović. Međutim, osim samoga filma Blokada tijekom 2009. godine smo snimajući istu ekipu napravili i kratke filmove Članak 4 stavak 2 i Susret, te smo na Restartovom video portalu tijekom same blokade objavljivali kratke video isječke snimljenog materijala te neke snimke koje su kasnije i završile u filmu Blokada, tako da je broj ljudi koji su sudjelovali u svim tim aktivnostima i dosta veći.

Snimili ste oko 200 sati materijala. Kako ste koncipirali film i koji su, po vama, najzanimljiviji dijelovi materijala?

Od tih 200 sati materijala, već sam tijekom snimanja znao da mnoge stvari neće završiti u filmu, nego smo ih snimali kako bi ostale arhivirane. Nadam se da ćemo kompletni sirovi materijal arhivirati u knjižnici Filozofskog, kako bi ih se moglo premontiravati ili koristiti za povijesna istraživanja. Primjerice, da danas imamo 200 sati audiovizualnog materijala o Pariškoj komuni, povijesne knjige o tom događaju bi možda bile posve drugačije. Sam film Blokada je neki oblik mojeg osobnog svjedočanstva koji se prvenstveno odnosi na dinamiku između trokuta student-profesor-političar, koji mi je, osobno bio najzanimljiviji i najfilmičniji. Film je građen oko nekih, po mojem osobnom sudu, ključnih susreta tih triju svjetova, te kao fabularne točke koristim 4 sjednice fakultetskog Vijeća. Najzanimljiviji i najdraži dijelovi materijala su mi, međutim, scene u kojima spontano razgovara nekoliko osoba, u kojima bi ljudi "zaboravili" da ih se snima. U tim intimnijim situacijama se po meni najbolje vidi zašto je blokada ljudima bila bitna.Tijekom blokade su održana četiri fakultetska vijeća, zato što je veliki naglasak stavljen na odnos između studenata i profesora. Gledatelj može pratiti kako je tekla ta podrška blokadi, odnosno kako je ona rasla i kako je kasnije padala, kao što se može shvatiti kako je blokada propala i kako je taj entuzijazam nestao.

Zašto je nestao entuzijazam?
Nestao je jer je nestajala podrška širih skupina. Isto kako je krenulo od podrške šire skupine, tako je, kada god bi opadala podrška jednog segmenta, opadao i entuzijazam. To se počelo događati onda kada su ljudi počeli postavljati pitanje: "A što je to točno besplatno školovanje? 'Ajmo mi usvojiti model plaćanja koji bi bio možda adekvatniji". Znači, u onom trenutku kada se zahtjev za besplatnim obrazovanjem počeo fragmentirati, počela je i fragmentacija tog tijela - plenuma koje je nosilo cijelu stvar. Prvo je bila očekivana podrška sveučilišta, ali s prvim dolaskom Aleksa Bjeliše na plenum vidjelo da se da je on puno skloniji pregovaranju, što je ljudima koji su to inicirali bilo strano. Druga instanca koja je krenula opadati bili su mediji koji su blokadu podržavali dok je to bila vijest. A kada je blokada prestala biti nešto novo, krenuli su je zanemarivati ili su je jednostavno ismijavali. Ključno je bilo kada je fakultet, koji je podržavao blokadu, u jednom trenutku odlučio otkazati solidarnost. Četvrto je bilo Ministarstvo koje se nikada nije na pravi način očitovalo o tim zahtjevima, već su pustili nekoliko spinova u medije, kojima su pokušali tek zamazati oči građanstvu. Dinamika opadanja prosvjeda je u filmu prikazana na nekoliko razina, putem odnosa s profesorima, putem plenumskih rasprava, putem rasprava na radnoj grupi i putem intimnije komunikacije licem u lice. Na kraju su, međutim, studenti imali dojam da su sudjelovali u nečem bitnom, prestanku blokade unatoč, a uostalom različite akcije provode i dan danas.

Što vas je posebno oduševilo, ali i razočaralo kada je riječ o studentskim prosvjedima?

Po meni je najvažniji aspekt blokade bila činjenica da se borimo za ideale, za pravedniji svijet, a ne za partikularne interese pojedinaca ili studenata kao izolirane društvene skupine. Bilo mi je bitno filmom nešto reći o ideji solidarnosti, tako da mi je najveće razočaranje činjenica da nakon početnog zanosa solidarnost relativno brzo splašnjava, kao da se ljudi vole nakon jednokratnog ekscesa vratiti uljuljkanoj svakodnevici i osobnim problemima.

Kakva je situacija s angažiranim dokumentarcima danas, ima li kod nas dovoljano medijskog prostora prostora za takve stvari?

Što se angažiranih dokumentaraca tiče, situacija u Hrvatskoj je neusporedivo lošija od, primjerice situacije u skandinavskim zemljama, Nizozemskoj ili Francuskoj, i što se financiranja i što se televizijskog plasmana tiče. Međutim, imam dojam da se mnogo ljudi u Hrvatskoj zanima tom tematikom, pa se nadam da će se angažirani dokumentarci razvijati i u žanrovskom smislu, u smislu razvoja estetike angažiranoga filma, čime bi se valjda trebala i otvoriti vrata sustavnom medijskom plasmanu takvih filmova i tema.