IlustracijaKnjiževnik, sveučilišni profesor i pedagog Henry A. Giroux u komentaru za Truthout piše o razornim učincima „tržišnog fundamentalizma" koji je nakon kratkog posustajanja izazvanog recesijom iz 2008. ponovo zavladao američkim društvom. Njegov negativan utjecaj vidljiv je na svim razinama: od „nezapamćenih nejednakosti u bogatstvu i prihodima", preko nekontroliranog uništenja okoliša do generiranja ogromnih količina „ljudske patnje". Svudobit prisvajaju bogataši i financijske institucije dok za radničku i srednju klasu ostaje malo ili ništa, a kao glas obespravljenog naroda javljaju se „politička nepismenost i religijski fundamentalizam". Giroux citira ekonomista Roberta Reicha koji je ustanovio da je korupcija uobičajen način kojim se najbogatiji služe da bi sebi osigurali porezne olakšice i stvorili društvo u kojem su javna dobra sve oskudnija i dostupna sve malobrojnijima.

Samoubilačka država

Kako bi opisao stanje u koje državu vode bogati i moćni, Giroux se služi naslovom eseja francuskog kulturnog teoretičara Paula Virilija: „samoubilačka država". Njezina je značajka ukidanje svih pravila koja služe ograničavanju moći najmoćnijih, čime im se omogućava da otpuštaju milijune radnika, a preostalima režu plaće i prava, sve u svrhu povećanja korporativnih profita. Javna dobra i socijalna zaštita izložena su propasti dok „trenutni neoliberalni društveni poredak prihvaća nemilosrdne i okrutne vrednote ekonomskog darvinizma i etike preživljavanja najjačih". Tako se političari i stranke odužuju financijašima i industrijalcima koji su ih obvezali svojim sponzorstvom.

Predstavnički dom Kongresa, u kojem prevladavaju zastupnici desnog krila, i njihovi istomišljenici u pojedinim saveznim državama „krenuli su u napad na ženska prava, socijalnu državu, radnike, studente" i svakoga tko im se usudi suprotstaviti. Giroux uspoređuje korporativne medije poput Fox Newsa s tragikomičnim sovjetskim propagandnim glasilom Pravda, a liberalne medije kritizira zbog njihova beskičmenjaštva i suučesništva u održavanju postojećih odnosa moći.

Socijalna smrt

Neoliberalizam vodi američko građansko društvo u „socijalnu smrt" i pretvara SAD u „samoubilačku državu" u kojoj „vlade rade na uništavanju vlastitih obrana protiv antidemokratskih sila", same sebe izlažući autoritarnosti. Filozof Jacques Derrida takvo je razvijanje „imuniteta na vlastitu imunost" opisao kao prijetnju samom postojanju svijeta, a njegov prvi simptom prepoznao u Hladnom ratu. Giroux citira i odlomak iz eseja „Generacija ubojica" sveučilišne profesorice Susan Searls Giroux koja je u njemu postavila niz pitanja o prirodi društvenog samoubojstva: njegovim izvorima i uzrocima, sličnostima s individualnim samoubojstvima, mogućnostima njegova predviđanja i sprečavanja.

Distopijska vizija

Sjevernoamerička javnost, tvrdi Giroux, desetljećima je odgajana na „neoliberalnoj distopijskoj viziji" koja tržišno orijentirano društvo vidi kao jedino moguće, ekonomski rast stavlja ispred morala i šire društvene korisnosti, smatra rat „trajnim društvenim stanjem", a demokraciju postovjećuje s kapitalizmom. Odraz takvog razmišljanja je i sveobuhvatna privatizacija i rasprodaja javnih dobara, deregulacija ekonomske moći i uništenje sektora koji su u prošlosti bili jamstvo „društvene jednakosti i obrazovanog građanstva kao temeljnih preduvjeta za održivu demokraciju". Istodobno, podmićeni političari bave se širenjem visoko tehnologiziranih „zona smrti" na drugoj strani svijeta. Andrew Bacivich, sveučilišni profesor i bivši časnik američke vojske, ustanovio je u svojoj knjizi „Washingtonska pravila" (2010.) da SAD troši više na vojsku nego ostatak svijeta zajedno i da ima više trupa u inozemstvu nego ostatak svijeta zajedno.

Dok se američko carstvo zabavlja vojnim spektaklima da ne bi moralo obraćati pažnju na „grabežljivo nasilje koje oblikuje unutarnju politiku", na domaćem terenu nakon ekonomske krize dolazi do jačanja „fundamentalizma slobodnog tržišta" koji uspijeva demokraciju definirati kao „konzumerizam i stvaranje profita", a slobodu kao samovolju tržišta neograničenu „vladinom regulacijom i moralnim obzirima". Kad se tržišna deregulacija spoji s deregulacijom samointeresa, brojni ljudi, „željni zaštititi ono za što smatraju da je njihova sloboda", svojevoljno se odriču vlastitih prava u korist „nepouzdanih i neprovjerenih oblika korporativne i državne kontrole". Taj je proces ubijanja demokracije u rujnu 2011. barem nakratko zaustavio pokret Occupy.

Trijumf korporativne moći

Primjer „trijumfa korporativne moći nad demokratskim vrijednostima" je i odluka Vrhovnog suda iz 2010. kojom je omogućeno neograničeno financiranje predizbornih kampanja, a koja je potvrdila da država radi u korist financijskog sektora, istodobno učvršćujući „disciplinski nadzor nad ostatkom društva". Tako se stvara još jedan element „samoubilačke države", spoj militarizma i državnog kažnjavanja koji novim mehanizmima kotrole ide na ruku korporativnim interesima i javne institucije namijenjene pomaganju građanima zamjenjuje represijom i zatvorskim modelom upravljanja.

Dokaz o usponu policijske države Giroux vidi i u sve češćim napadima na prosvjednike i političkim mjerama uvedenima u velikim gradovima s brojnom imigrantskom i nebjelačkom populacijom. Gradonačelnik New Yorka Michael Bloomberg uveo je program „Čisti hodnici" koji omogućava policiji da pretražuje stambene zgrade i legitimira ljude po volji, što je rezultiralo i nizom nepotrebnih uhićenja. Matt Taibbi napisao je u članku za Rolling Stone kako postoji čvrsta povezanost, koja se često previđa, između „sve većeg bezakonja u financijskom sektoru i rastućeg, represivnog i sve luđeg policijskog aparata" koji strogoću trenira na siromašnim i/ili nebjelačkim slojevima stanovništva.

Žrtve ubijanja demokracije

Demokracija je na izdisaju, lišena vlastitog značenja i sadržaja uslijed privatizacije javnih dobara kojom se „potkopavaju naše osnovne građanske slobode", a ono što je pripadalo zajednici stavlja se na milost i nemilost „korporativne elite" i „tržišnih fundamentalista koji mogu vršiti nadzor nad proizvodnjom identiteta, vrijednosti, sredstava djelovanja i otpora". Veze između privatnog i javnog prekidaju se, a tržište neosjetljivo na dinamiku ljudskih života postaje „model strukturiranja svih društvenih odnosa".

Mladi su, prema Girouxu, najveće žrtve ubijanja demokracije. Suočeni s nesigurnošću i neizvjesnom budućnošću, oni su ujedno žrtve procesa kojima ih društvo na sve načine nastoji učiniti nevidljivima. Sociolog Zygmunt Bauman zapisao je da su mladi svedeni na status nomada „bez države, bez lica i bez funkcije" čija suvišnost dobiva još mračniju dimenziju kada ih dominantni poredak obilježi kao kriminalni element. U doba kada je društvo prožeto nasiljem, neodgovornošću, pohlepom i sebičnošću, „mladež sada tvori upadljivu prazninu u svakom govoru u demokraciji", što je još jedan simptom „samoubilačke države" koja se okreće protiv sebe same ugrožavajući upravo onaj svoj dio o kojem joj ovisi budućnost.

Socijalni darvinizam

U takvom društvu, smatra Giroux, demokracija nema nikakvih šansi za opstanak. Tu se gubi sam pojam javnog dobra, kao i smisao učenja kao temelja društvene promjene i „građanske hrabrosti zasnovane na načelima društvene pravde". Umjesto toga vlada socijalni i ekonomski darvinizam, etika „krvoločne politike, financijske pohlepe, medijskih spektakala i bijesnog konzumerizma" u kojoj su individualna prava posve predvladala nad društvenima, a na mlade se gleda prije svega kao na „prijetnju autoritetu". Politika je produžetak rata drugim sredstvima, a država proizvodi nasilje koje pronalazi svoju potvrdu u popularnoj kulturi koja promiče strah i zatire osjećaj odgovornosti prema drugima.

Nedavna ubojstva mladih Afroamerikanaca Trayvona Martina i Rekije Boyd potvrđuju da su mladi ljudi, pogotovo oni iz manjinskih zajednica, u današnjem američkom društvu svedeni na status bezvrijednog ljudskog otpada koji, nakon isključenja iz škola, nemogućnosti zaposlenja i izloženosti policijskom nadzoru i kažnjavanju, sada nema više prava ni na život. Neki od njih prelaze iz školskog sustava ravno u kazneni, prekidajući obrazovanje samo da bi se suočili s dvojbom - „siromaštvo ili zatvor". Uništenje mreža socijalne zaštite i ekonomska kriza popraćena surovim mjerama štednje dodatno povećavaju patnje mladih čiji je svijet sada postao „ekonomsko bojište" pohlepnih jedinki oko materijalnih dobara, a država ih kriminalizira i izlaže institucionaliziranom nasilju. Društvo na okupu ne drži više uzajamno povjerenje, već strah; svi su sumnjivi dok se ne dokaže obratno, a društvena solidarnost ustupila je mjesto individualnoj odgovornosti i samointeresu nauštrb širih društvenih obzira.

Siromašni, obespravljeni

SAD je, podsjeća Giroux, jedna od malobrojnih zemalja na svijetu koja djecu „stavlja u strogo čuvane zatvore, sudi im kao odraslima, zatvara ih na vrlo duga vremenska razdoblja, definira ih kao supergrabežljivce" i na druge im načine pokazuje kako ih smatra državnim neprijateljem. Danas je u SAD-u milijun i pol mladih bez posla, a svako peto dijete živi u siromaštvu. 90% crne mladeži u nekom razdoblju života ovisi o bonovima za hranu. Takvo stanje velik je izazov za pedagoge i socijalne radnike koji zahtijeva ponovno promišljanje pojma demokracije i povratak njezinim idealima, ali ta se bitka ne može dobiti pojedinačno. Potrebna je nova solidarnost, „nove političke organizacije i moćan društveni pokret sposoban ujediniti različite političke interese i skupine". Etički je imperativ osigurati mladima uvjete za budućnost, a mogućnosti njegova ostvarenja naziru se u pokretima Occupy kako u Americi, tako i na globalnoj razini, u kojima Giroux vidi „odvažan pokušaj zamišljanja drugačijeg svijeta".

U međuvremenu, „samoubilačka država" dokida „racionalnost, etiku i demokraciju" uspostavljajući umjesto njih „kulturu okrutnosti" u kojoj se patnja drugih smatra vrhunskom zabavom. Podilaženje sadističkim nagonima, opća prisutnost i prihvaćenost nasilja, sve razrađenije tehnike kažnjavanja i „institucionalne nepravde" sada su dio sustava koji povezuje užitak i bol, stvarajući „temelj za ogoljavanje demokracije od ikakva političkog sadržaja i moralne vitalnosti". Potrebno je oblikovati novi politički jezik i započeti novu raspravu o pravednom i poštenom društvu, a upravo su to učinili prosvjednici iz pokreta Occupy. Represivni aparat „samoubilačke države" uvukao se u sve pore društvenog života, dodatno marginalizirajući mlade ljude već ograničene klasnim i rasnim pripadnostima, pritom se sve vrijeme pozivajući na demokraciju iza koje se krije „militarizam, neoliberalizam, vjerski fundamentalizam i državni terorizam". Stoga je Americi hitno potreban novi pokret sposoban odbaciti postojeći poredak i kreirati novi, ukoliko njezini građani ne žele da se nastave napadi na „vrijednosti, institucije, društvene odnose i nade koji ideju demokracije održavaju na životu".

'Rastavljanje stroja smrti'

Američka javnost, zaključuje Giroux, dužna je svojoj djeci vratiti budućnost i rastaviti „stroj smrti" koji provodi svoju brutalnu ideologiju zaodjevenu u „spektakl konzumerizma i kulture slavnih". Vrijeme je da 99% uzme stvari u svoje ruke i poveže se u pokret koji će oživjeti jezik demokracije i utemeljiti institucije kojima će se on provesti u djelo. Neuspjeh u tom pothvatu odveo bi Ameriku natrag u ralje nasilničke autoritarnosti i zadao smrtni udarac demokraciji.