Tijekom 90-ih Hrvatskom se raširio mit o suvremenom srpskom filmu kao kreativno strašno potentnom fenomenu koji je apsolutno superioran hrvatskoj filmskoj produkciji. Vrijeme je međutim pokazalo da tako manihejski postavljena situacija baš i ne odgovara stvarnom stanju stvari. Pokazalo se naime da srednja kreativna vrijednost srpske kinematografije 90-ih doduše vjerojatno jest veća od one hrvatske, ali da sama po sebi ta kinematografija nema neke osobite domete. U svoje vrijeme filmovi poput “Do koske” ili “Stršljena” u kontekstu srpske i kinematografija eksjugoslavenskih republika mogli su djelovati poticajno i zasigurno su donosili nezanemarivu količinu žanrovsko-stilskog osvježenja, ali koga danas, gledajući iz uravnoteženije perspektive, ti filmovi svojom tzv. imanentnom vrijednošću mogu impresionirati? Slična je situacija i s dva kultna srpska filma 90-ih, “Mi nismo anđeli” i “Lepa sela lepo gore”, koji su najavili najveću nadu suvremene srpske kinematografije, Srđana Dragojevića (inače diplomirani psiholog i Brankovom nagradom ovjenčani pjesnik). U oba filma Dragojević se pokazao kao stilski darovit režiser koji tipično postmodernistički prevodi modernističke postupke iz tzv. elitne u tzv. trivijalnu sferu razgaljujući gledatelje, ali isto je tako bilo jasno da se dosta muči s dramaturgijom i ritmom pripovijedanja, a u slučaju filma “Lepa sela lepo gore” i da je političku provokativnost na jednoj strani (kritički prikaz medijske pripreme za srpski pohod u Hrvatskoj i Bosni) spreman kompenzirati političkim podilaženjem na drugoj (Srbi pale muslimanska sela, ali Muslimani siluju i kolju srpske žene i sadistički se iživljavaju nad srpskim borcima). No svojim trećim filmom “Rane”, o dvojici beogradskih gangstera “iz dječjeg vrtića”, u kojem je ponovio spoj stilizacije i realizma iz “Lepa sela lepo gore”, ali i imao ono što je prethodniku nedostajalo – egzistencijalnu autentičnost, silovit ritam i iznimnu energiju, Dragojević je uspio postići kreativno izniman uradak, jedino ostvarenje srpske kinematografije 90-ih koje je moglo stati uz bok prestižnim svjetskim filmovima tog desetljeća i jedina preostala cigla iz zgrade u kojoj se nastanio mit o srpskoj slikopisnoj superiornosti. Šest godina poslije, nakon neuspjela hollywoodskog izleta, Dragojević se vratio u Srbiju i u vlastitoj produkcijskoj tvrtki Delirium films i uz podršku države i moćnih sponzora (Chrysler/Jeep, Durex) napokon realizirao novi film, (hiper)stiliziranu crnu komediju “Mi nismo anđeli 2”, nastavak svojega debitantskog ostvarenja.

U današnje vrijeme bilo je hrabro prikazati pravu prirodu ranotinejdžerske seksualnosti kako to čini dragojević 'Oprosti za kung fu' jedan je od vrhunaca hrvatskog filma od stjecanja nezavisnosti, i bilo bi lijepo kad bi dobio publikuDragojevićev prvi film “Mi nismo anđeli” (1992.) u Srbiji ima status neupitnog suvremenog klasika, a nastao je kao izdanak male i kratke tradicije srpskih rock’n’roll komedija koje je sredinom 80-ih nadahnuo Slobodan Šijan svojim najrazigranijim filmom “Davitelj protiv davitelja”, dok su ih kao podžanr 1989. utemeljili Zoran Pezo, Vladimir Slavica i Goran Gajić omnibusom “Kako je propao rokenrol”. Unatoč ultimativnom kultnom statusu, Dragojevićev prvijenac zapravo je poprilično neuvjerljiva, nategnuto pomaknuta fantastična komedija (s podosta filmofilskih uputnica), u kojoj se đavao i anđeo upliću u život neodgovornog zavodnika Nikole (uloga kojom je Nikola Kojo trasirao put k jednoj od najvećih zvijezda suvremene srpske kinematografije) koji tijekom filma oplodi srednjoškolku Marinu (privlačna Milena Popović). U nastavku je Marinino i Nikolino dijete izraslo u sočnu 15-godišnju djevojčicu Sofiju (manekenka Mirka Vasiljević koja je, suprotno običajima, mlađa od lika koji tumači, ima naime samo 14 godina, a tako i izgleda) i spremno je upustiti se u erotsko-seksualne provode s vršnjacima i nešto starijim dječacima, što u Nikole, koji je koliko jučer i sam uživao u mladicama poput vlastite kćeri, izaziva paničnu nelagodu i potrebu da kćer po svaku cijenu sačuva od “iskušenja”. Osnovna dramska situacija je dakle itekako poznata (u jednom od najerotičnijih izdanja pamtimo je u filmu “Moj otac, heroj”/My Frather, the Hero” s Gérardom Depardieuom i prekrasnom Katherine Heigl), međutim Dragojević joj dodaje neočekivano subverzivne tonove. U današnje vrijeme antipseudopedofilske histerije doista je hrabro pokazati pravu prirodu ranotinejdžerske seksualnosti kao što to čini Dragojević (15-godišnje curice izrazito su erotizirane i čeznu za seksualnim iskustvom) i još više neskrivenu žudnju starijih muškaraca prema nesputanim mladicama, ali vrhunac subverzije je kad “napaljeni” Srđan Todorović kao đavao demonstrira spoj nekrofilskih i pseudopedofilskih sklonosti, što definitivno nije za ljude osjetljivijeg psihičkog ustrojstva, a ne treba zanemariti i završnu scenu Sofijina maženja s vršnjakom koje afrodizijački djeluje na njezine roditelje (pseudopedofilija s incestuoznim primjesama).

Strategija vrhunske produkcije i atraktivnog camp dizajna te pučkog humora sa subverzivnim ubodima za publiku u SiCG pokazala se neodoljivom, no kritika je bila vrlo suzdržana ili čak neprijateljska prema filmu, predbacujući mu eskapizam, vulgarnost, eksploataciju ženske seksualnosti i potpunu podložnost apetitima masovne potrošnje. Dio kolega u Hrvatskoj film je dočekao s istim prigovorima, no oni su tek djelomično opravdani. Dragojević je naime radio film stiliziranog konteksta i neprimjereno ga je sagledavati iz perspektive realističke poetike i iz te ga pozicije kritizirati. Predbacivati pak podilaženje publici dok se istodobno kuka nad nesposobnošću domaćeg filma da se približi kinogledateljstvu, jednostavno je licemjerno. Vulgarnosti ima, ali ima je i u najboljim filmovima braće Farrelly pa malo tko od toga radi problem. Jednostavno, treba priznati da je “Mi nismo anđeli 2” sjajno dizajniran i duhovit film koji se umjetnički umješno i komercijalno uspješno pridružuje svjetskom revivalu postmodernističke poetike shvaćene u užem smislu, dok se seksualnim aspektom usuđuje ići dalje od većine zapadnjačkih filmaša danas.

Sasvim različitu poetiku od Dragojevićeva filma gaji drugi kinorad mladog zagrebačkog Splićanina Ognjena Sviličića “Oprosti za kung fu”. Nakon blijede, no rado gledane komedije “Da mi je biti morski pas” te donekle intrigantnog, ali u konačnici neuvjerljivog TV-filma “Ante se vraća kući” (mnogo bolji dojam ostavio je ranim TV-filmom “Puna kuća”, u kojem je spojio adolescentsku ljubavnu dramu i komediju), Sviličić je zablistao na prošloljetnoj Puli s “Oprosti za kung fu”, TV-filmom prebačenim na 35mm vrpcu, gdje ga je kritika stavila uz bok Ostojićevu ostvarenju “Ta divna splitska noć”, a nasuprot inferiornom ali protežiranom Vrdoljakovu filmu koji upravo gledamo na HTV-u u obliku podjednako inferiorne TV-serije. Kad bi HTV uložio u reklamu Sviličićeva filma samo jednu trećinu onog što je uložio u reklamu Vrdoljakova filma i serije, možda bi “Oprosti za kung fu” imao neke šanse u kinima, no kad se zna da je dalekovidnica film jedva pristala kinematografski distribuirati, i to tek kad je pozvan na prestižni Berlinski festival, onda je jasno koliko je sati. No da su na čelu HRT-a odnosno Dramskog programa HTV-a ljudi čija se upućenost i ukus mogu bar izdaleka nositi s onima čelnika igranog programa BBC-ja, “Oprosti za kung fu” mogao bi biti temelj respektabilne produkcije TV-filmova s kinematografskim potencijalima. Uostalom, Sviličićev ultraniskobudžetni uradak o djevojci (funkcionalna Daria Lorenci) koja se nevjenčano trudna vraća iz Njemačke u rodno dalmatinsko zaleđe, u sredinu prepunu predrasuda zbog čega joj jednako predrasudni roditelji (sjajni Filip Radoš i Vera Zima) pokušavaju pronaći muža, podsjeća na rane TV-filmove Mikea Leigha: na djelu je sličan spoj fascinantne ambijentalne i karakterizacijske autentičnosti u svoj njezinoj oskudnosti te humornog pomaka koji naginje apsurdu. Osobita vrijednost Sviličićeva filma je u istodobnom izravnom prikazu duhovne rigidnosti pasivne sredine i razumijevanju za one koji je nastanjuju, koji su istodobno njezini dionici i žrtve, a u osnovi tek dobri ljudi koji se ravnaju po jedinoj tradiciji koju znaju (koliko različito od Matanićeva diskriminiranja Dinaraca u filmu “Blagajnica hoće ići na more”). “Oprosti za kung fu” jedan je od vrhunaca hrvatske kinematografije od stjecanja nezavisnosti i bilo bi lijepo kad bi nekim čudom dobio publiku kakvu zaslužuje.