Z a č e p i l o nam usta. Ne samo građanima od kojih se ne očekuju pitanja nego i novinarima kojima je postavljanje pitanja posao. Urednik Dnevnika morao se ispričati gledateljima Hrvatske televizije kad je pred Uskrs objavio kako neki razulareni Hrvat u svom selu Srpkinji jebe krv Isusovu iako je razulareni Hrvat zaista u svom selu jebao Srpkinji krv Isusovu. Udruženje hrvatskih novinara nije organiziralo prosvjede. Negdje u dalekome svijetu tako nešto čine oni koji misle da bi morali pomoći žrtvi. Mogu li žrtve pomoći žrtvi? Velikom dijelu hrvatske novinarske družbe odavno je začepljen otvor za glasanje. G l a s a nj e. Mislim, puštanje od sebe glasa, kričanje, vrištanje… Od postanka svijeta urlanje je čin kojim objavljujemo da smo živi. Doduše, kad čovjek malo bolje pogleda, hrvatski novinari su jedini koji ponekad vrisnu. Svi poznajemo najbolju TV redateljicu na Hrvatskoj televiziji Ljubicu Janković-Lazarić. Gledali smo njenu emisiju Tihi ubojica o umiranju radnika od azbestoze, tamo u kaštelanskom zaljevu. Sjećate se fenomenalne rečenice koju je u mikrofon Ljubici Janković-Lazarić izgovorila liječnica koja pomaže jadnicima: “Umiru da bi preživjeli.” Koja je to baza, ej?! Zašto to nisu izrezali? Zašto Hrvatska televizija ne prisili Janković-Lazarić da se ispriča, zašto njoj ne daju otkaz?! Što radi jedna Janković-Lazarić na Hrvatskoj televiziji? Dolje Janković-Lazarić! Gdje je čep, ljepljiva traka, ukor pred isključenje, opomena?! “Umiru da bi preživjeli.” Jebote! Bogovi na Hrvatskoj televiziji misle da je to za nas preduboko. Glupe Hrvate može uvrijediti samo jebanje krvi Isusove i samo pred Uskrs i samo ako je jebe Hrvat. To je zato jer šutimo i umiremo da bismo preživjeli. Ali, čepljenje usta je nasilje?! Ako nije hranjenje. Jebiga, velike istine znaju biti relativne. Jeste li gledali onu reklamu? Ne gledate televiziju zato jer su onom jadniku zašili labrnju? Gledajte emisije gospođe Janković-Lazarić, budite subverzivni, dok još traje Janković-Lazarić. I ne budite preosjetljivi. Sve dok su mrtva usta slika nasilja, ali i mogućnost da sačuvaš radno mjesto, žrtva nije žrtva nego biće koje se razvija i uči. Jeste li gledali onu reklamu? Je, super je! Taxi u raspadu valja se ulicama grada u raspadu. Vozi ga muslić, na glavi mu turban. Razvalio vesela usta na tamnosmeđem licu koje nije posmeđilo u solariju, krijese se tamne oči, pjeva, abaluhabuha…,buhabuha…Zašto je muslić sretan? Zato jer na zadnjem sjedalu njegova taxija sjedi prebijeli bijelac. Bijelcu se ne sviđa ono što izlazi iz veselih usta građanina trećega svijeta.

Abalubahubabula…To nije muzika koju on doma sluša. Sreća trećesvijetača pregolema jest. Maše nam zubno meso, turbanče se trese, ababuhabula odjekuje, stara kanta pocupkuje. A onda bijelcu sine! Iz džepa vadi čokoladicu i uvaljuje je trećesvijetaču u tamna usta. “Napravi pauzu”, piše na ekranu. Začepi, poručuje bijelac tamnosmeđem divljaku, ispunite otvor švicarskom čokoladicom, to Nestle nama priopćava. Nestle zna, naša je potreba da začepimo sad već nasušna. Međutim, Nestle ne smije biti do kraja politički nekorektan. Zato tamnosmeđe, necivilizirano biće, dok žvače čokoladicu, uključuje radio iz koga provaljuju zvuci, abahababa… Nisu usta jedini otvor kroz koji može suknuti sloboda. Reklama je super. Nije svaki čep čep, slatki čep može biti i orgazam. Je li ova reklama prava reklama za Hrvate? Mi jesmo svi davno začepili, ali čim vidimo čep… Dobro, reći ću samo u svoje ime. Ja se svaki put stresem kad na hrvatskom ekranu vidim na koji način Švicarci pune muslimansku rupu. Navikla sam na tezu, nasilnici su samo ljudi koji žive na mom prostoru, moj prostor je divlji zapad, divlji smo zbog rata i zato jer se družimo samo sa sebi sličnima, previše smo zatvoreni na krivi način, kad krenemo prema Zapadu nećemo biti na divljem zapadu, kad budemo na Zapadu nećemo voziti taxi, sjest ćemo na zadnje sjedalo, mi ćemo dijeliti čokoladice, do tada, moramo voziti taxi, jesti Nestle štapiće, slušati šefa i glavnog urednika Hrvatske televizije, ne gledati emisije Dokumentarnog programa, prijaviti zločin Ljubice Janković-Lazarić, imati začepljena usta kad nam najebe kolega, ako smo novinari, pomorci, kuhari, vatrogasci, liječnici, penzioneri, studenti, učenici, vojnici, domaćice, đaci, profesori, kardinali, konobari… Čep, začepljen, čepiti… Ipak je zatvaranje rupe agresija. I hranjenje je zločin ako jedeš da bi ovako živio. Dakle, ne jedi, ostavi usta otvorena, crknut ćeš, postat ćeš s l o b o d a n? Kad se vrata zatvora o t v o r e, zatvor prestaje biti zatvor. Uostalom, i Papi su o t v o r i l i onoliko rupa na izmučenom tijelu samo da bi bio slobodniji. Je li siroti Papa sa svim onim rupama bio slobodniji od beskućnika na ulicama Kalkute kojima nitko nije otvarao nove rupe na tjelešcima rođenim bez otvora za govor? Čovjeka se može silovati i o t v a r a nj e m rupa? Papa je bio jednako rob kao urednik kome je glavni urednik začepio usta, kao hrvatski novinari kojima su šefovi oduzeli glas, kao vozač taxija koji mora žvakati Nestle čokoladicu i samo u reklami smije uključiti radio, kao svi mi koji smo prestali postavljati pitanja?! Ako su izbušili Papu samo da bi mogli ostati na vlasti dok ne dođe novi Papa i nova ekipa, to nas obične smrtnike može i tješiti i plašiti. Živimo u novom svijetu koji nudi staru istinu, kroz život smijemo ići samo zatvorenih usta. Taj isti novi svijet poručuje, ni otvor nije sloboda. Ne postoji razlika između začepljenog tamnosmeđeg divljaka i bijelog, izbušenog Pape. Svi smo jednaki pred Gospodom. Gospod? Tko je danas Gospod?