Mislim da se možemo lako složiti s jednom od posljednjih poruka Pape Ivana Pavla II., izrečenom na bolesničkoj postelji u Vatikanu, dok su dolje na Trgu Svetog Petra tisuće ožalošćenih molile za njegovu dušu: ne treba ga žaliti. Naime, u kontekstu čitavog Papina života pitamo se treba li žaliti čovjeka koji je proživio tako bogat i plodan život, čovjeka koji je u posljednjih 27 godina postao jedan od omiljenijih ljudi na kugli zemaljskoj, čovjeka tolikih interesa i sposobnosti, nekoga tko je sa svrhom i razlogom proputovao svijet, nekoga tko je do kraja služio svojoj ideji i vjeri, čovjeka koji se godinama uspješno borio s teškom bolešću, političara koji je preživio atentat i molio za terorista koji mu je pokušao oduzeti život i, na kraju, treba li žaliti vjernika koji na samrtničkoj postelji kaže: “Ja sam radostan.” Možemo, eventualno, žaliti samo sebe i to iz čisto praktičnih razloga: jer ne znamo tko će ga naslijediti i u kojoj će mjeri to za nas biti dobro. Papa Wojtyla je pokazao da Vatikan nije samo središte duhovne moći za milijardu vjernika, nego i sasvim sigurno još uvijek jedan od relevantnih činilaca sveukupne svjetske politike. Utoliko su, mislim, naše brige opravdane. A što se tiče njega samoga, čini mi se da je iz svoga života izvukao najviše što je mogao i da rezultatom može itekako biti zadovoljan, te da nisu u pravu oni koji misle da u svojoj zemaljskoj misiji nije uspio.

Međutim, krajem tjedna očekivanje Papine smrti pretvorilo se u medijski spektakl globalnih razmjera. Većina svjetskih televizija prikazivala je milijune vjernika diljem globusa koji, shrvani tugom, mole za Papino zdravlje. Među njima bilo je i političara, ministara, predsjednika kokainskih banana-državica, ali i čelnika velikih sila. Bio je tu i George Bush koji je, lažiravši nalaze o iračkom oružju za masovno uništenje, ne trepnuvši u Iraku ubio tisuće civila, proizveo kaos i izazvao krvavi građanski rat. U ime velikih ideja i vjere u onoga Boga koji im piše na dolaru. Upravo taj Bush nedavno se umiješao u veliku polemiku o eutanaziji Terri Schiavo i sada, eto, javno moli za Papino zdravlje i Papinu dušu. Stječe se dojam da je Ivan Pavao II., taj teško bolesni čovjek, na svojoj samrtnoj postelji postao povodom za opće javno natjecanje u dobroti, za pokazivanje javne vjere i javne tuge s jednim jedinim ciljem: da bi se malo ušićarilo od njegove goleme popularnosti, da bi se, dok eto umire, ćopnulo malo od njegove općeprihvaćene dobrote i svjetske slave. Za takve naricateljske strategije jednostavno nema boljega povoda od jednog popularnog i velikoga pape na samrti. Čovjek bi pomislio da takvi što javno cmizdre iz taktičkih razloga zapravo žale što nema više ovako popularnih osoba koje umiru kako bi mogli javno parazitirati u njihovoj predsmrtnoj agoniji. Pravo je čudo što Al Jazeera nije pokazala i Bin Ladena kako moli za Papino zdravlje jer nikad se ne zna zašto molitva može biti korisna.

Naravno, moramo poštovati iskrenu tugu milijuna običnih ljudi koji se okupljaju po crkvama i pale svijeće za Svetoga Oca. Međutim, ono što se sada djelomično događa na globalnome planu, ta hipokrizija i parazitiranje koji su, kao po pravilu, rezervirani za visoku politiku i kao da su dio protokola, ta tragikomična manifestacija javne vjere događa se, zapravo, kod nas već godinama. Stvar se zaoštravala pogotovo u očekivanju Papinih posjeta Hrvatskoj, kada se čitava zemlja pretvarala u neku mješavinu Potemkinovih sela i provincijskoga proštenja. Lickale su se ulice, na vijestima su se pojavljivale različite persone koje su spremale darove za Ivana Pavla II., komponirale su se pjesme, pisali govori, obnavljale fasade i uopće, stvaralo se od sirotoga Pape kult ličnosti po socijalističkoj mjeri. Samo mu je još falila štafeta. Mi u ovoj zemlji imamo itekako iskustva s ovom javnom manifestacijom vjere, a bome i s javnom tugom. Jer, i nije to tako davno kad je iz Ljubljane krenuo prema Beogradu Plavi vlak s tijelom pokojnoga maršala koji se u lijesu sigurno smiješio i onako jednonog, kao kakav gusarski kapetan, kad je vidio koliko ljudi za njim plače po kolodvorima i stadionima. U to vrijeme činilo nam se, barem nama mlađima, sve to kao iskrena tuga, a ne trening za neka buduća plakanja i za neku buduću javnu tugu. Oni koji su plakali za vrijeme Titovih sprovodnih svečanosti danas se toga stide. Hoće li se ti isti sutra stidjeti što su pustili suzu ili napravili žalosno lice dok je umirao Ivan Pavao II.? I je li upravo zbog tih javnih narikača i njihove povijesne nestalnosti Papa poručio da ga ne treba žaliti? Kao da su suze nekako proporcionalne pljuvački: koliko suza sada, toliko pljuvačke sutra. Čovjek, osim riječima, komunicira s bližnjima i svojim tjelesnim tekućinama kojima se podjednako iskazuje simbolika, ali i prenose bolesti.

Naravno, mi u Hrvatskoj itekako imamo razloga i za tugu i za zabrinutost, ali zanimljivo je kako se zahvalnost za političke usluge svodi na strogo individualni i emotivni plan. To ne govori samo o Papinoj komunikatorskoj vještini, nego i o snažno izraženoj potrebi da se u naš emotivni prostor ušeta i jedan velikodostojnik kojega bismo mogli voljeti mimo svakodnevnih političkih podjela, netko tko je istovremeno i duhovni i politički autoritet. Za to je Ivan Pavao II. bio izgleda najpogodnija osoba. Naime, nikada nismo uživo vidjeli takav nesrazmjer nemoćnoga tijela i duhovne moći i autoriteta. Mnogima je to pomoglo da ga žale i poštuju istovremeno. Isto tako, mnogima je susret s drhtavim starcem koji slini na ekranu pomogao da u njemu, baš zato što je Papa, prepoznaju elementarnu ljudsku patnju koja bi im se, recimo, u tramvaju ili u redu za plaćanje računa na pošti jednostavno zgadila. Papa je na taj način afirmirao tu ljudsku dimenziju i tom neposrednošću osvojio srca milijuna ljudi.