Objavljeno u Nacionalu br. 857, 2012-04-17

Autor: Marko Fančović

Tim Powers

Nikola Tesla bit će junak mog novog romana

Slavni SF pisac, po čijem je djelu nastao zadnji film 'Pirata s Kariba', govori o inspiraciji za teorije urota i tajnih povijesti te o uspjehu lažnih imitatora kao što je Dan Brown

Američki pisac Tim Powers bit će počasni gost na zagrebačkom festivalu Eurocon krajem travnjaAmerički pisac Tim Powers bit će počasni gost na zagrebačkom festivalu Eurocon krajem travnjaTim Powers rođen je u Buffalu, ali je odrastao u južnoj Kaliforniji gdje je s K. W. Jeterom i Jamesom Blaylockom činio trolist autora koji su se međusobno družili, učili iz prve ruke od Philipa K. Dicka i stvarali način opisivanja drugačije povijesti iz kojeg je izašao danas popularni steampunk, atraktivni "kvazi-viktorijanski" podžanr pustolovne fantastike. Hrvatske čitatelje Powers je osvojio još krajem osamdesetih kad je u prijevodu izašao njegov najpoznatiji roman "Anubisova vrata" o putnicima kroz vrijeme koji zbog staroegipatske magije zaglave u Londonu početkom devetnaestog stoljeća. Na hrvatskom su objavljeni i "Kad tamno istekne", u kojem je turska opsada Beča 1529. samo paravan iza kojeg se odvija borba istočne i zapadne magije oko čarobnog piva, temelja europske civilizacije, i "Na čudnijim plimama" (revidirani prijevod tiskan kao "Nepoznate plime"), inspiracija za popularni gusarski serijal s Johnnyjem Deppom.


Kao i Jeter i Blaylock, i Powers većinu djela počinje citatom iz pjesama Williama Ashblessa (lika u "Anubisovim vratima"). Powers koristi bizarne i neobjašnjive stvarne povijesne činjenice, poput one da je gusar Crnobradi prije borbe u kosu i bradu uplitao goruće fitilje, za potku svojih atraktivnih i pažljivo promišljenih zapleta, bilo da se radi o engleskim pjesnicima romantičarima (The Stress of Her Regard), lasvegaskim kockarima ("Last Call"), Noinoj arki, arapskim jinnovima i špijunskom prebjegu Kimu Philbyju ("Declare"), Einsteinu, Charleyu Chaplinu i putovanju kroz vrijeme ("Three Days to Never")...
Za početak, možete li prekopati po ostavštini Williama Ashblessa i dati nam neku njegovu pjesmu? (Kad god je Tim Powers u pitanju, treba početi s Ashblessom...)
- Evo vam jedne:
I'm ready to pour myself hemlock on
The news that this posturing leprechaun
Tim Powers, who took
All my deeds for his book,
Is guest at the Croatian Eurocon!
(Od očaja kukutu sad gorku bih pio
Taj patuljak koji sujetu nije ni krio
Tim Powers, za knjige svoje
Što ukrao je sve podvige moje
Na hrvatskom Euroconu gost je mio!)

Vaš roman "Anubisova vrata" smatraju, ispravno ili pogrešno, "prvom steampunk knjigom" kojom je započeo cijeli podžanr. Što mislite o steampunku onakvom kakav je sad i koga biste od autorica i autora smatrali dostojnim nasljednikom onoga što ste vi započeli s Jeterom i Blaylockom?
- Još ništa od toga nisam čitao. Uvijek sam u zaostatku petnaestak godina za onim što se objavljuje u znanstvenoj fantastici i fantasyju i jednostavno još nisam dospio do cijelog fenomena steampunka. Ali, po slikama na koricama rekao bih da te knjige moraju biti jako zanimljive!

Amaterski ste se bavili mačevanjem. Koliko vam je poznavanje mačevanja pomoglo u pisanju povijesnih akcijskih scena i jeste li ikad unaprijed odglumili neku scenu mačevanja iz jednog od vaših romana?
- Prije mnogo godina Jim Blaylock i ja smo s još nekoliko prijatelja vodili prave mačevalačke bitke u koritu obližnje isušene rijeke, s rapirima i sabljama i zaštitnim maskama, i neke dijelove toga iskoristio sam u "Kad tamno istekne". Mislim da, u opisivanju borbi mačevima, to zbilja pomaže pri opisu onog što borci stvarno rade sa svojim mačevima. Naravno, nikako ne treba previše ulaziti u mačevalački žargon poput "Joe je uhvatio Samovu oštricu u sixte blok, na što je Sam izveo coupe i balestru", ali mačevalačko iskustvo doprinosi uvjerljivosti povijesnih akcijskih scena. Kao prvo, zapamtit ćete da će učesnici nakon mačevanja biti iscrpljeni.

Nakon što ste, crpeći inspiraciju iz Disneyeve atrakcije "Pirati s Kariba", napisali roman "Na čudnijim plimama", u Disneyu su vaše zamisli iskoristili za filmski serijal i na kraju od vas kupili prava na ime romana, koji je postao četvrti nastavak. Je li vam Ian McShane bio dovoljno nalik onom Crnobradom kakvog ste opisali u romanu, i je li lik Jacka Sparrowa bliži onom što je u vašem romanu Jack Shandy ili Phil Davies?
- Crnobradi Iana McShanea bio je silno impresivan. Ja sam ga možda zamislio malo višeg i krupnijeg, ali on je svejedno bio vrlo blizu onog što sam ja napisao. A ne bih rekao da Jack Sparrow Johnnyja Deppa odgovara nijednom od likova iz moje knjige. U stvari, film nije imao skoro nikakvu vezu s mojom knjigom, ali budući da je bio već četvrti nastavak etabliranog serijala, nije je ni mogao baš nešto imati. Ja sam samo uživao u filmu i bilo mi je jako drago kad sam vidio svoje ime na špici.

Bili ste blizak prijatelj velikana znanstvene fantastike Philipa K. Dicka; on je vam je posvetio neka djela i lik u romanu "Valis" zasnovao na vama; kasnije ste dvaput osvojili nagradu koja nosi njegovo ime. Kao netko tko ga je osobno poznavao i dobro poznaje njegovo pisanje, što mislite o filmovima koji su nakon njegove smrti snimljeni po njegovim djelima?
- Oni koje sam vidio bili su prilično dobri. Budući da filmovi po prirodi stvari odstupaju od literarnog izvornika, neki od najefektnijih filmova po njegovim djelima ("Totalni opoziv", "Specijalni izvještaj", "Isplata", "Nemogući susret") iskoristili su kratke priče kao ishodište za nove, šire zaplete, i taj trik dao je neke dobre rezultate. Naravno, film može prikazati samo neke elemente njegovih djela - paranoju, tajanstvene sile koje su se udružile protiv protagonista, "izmičuće stvarnosti" – ali ne mogu u potpunosti prenijeti unutarnje živote Dickovih kompleksnih likova; ali to je, na kraju krajeva, uvijek glavna razlika između filma i knjige.

U vašim "povijesnim" romanima izvrsno koristite stvarne, ali čudne i neobjašnjive povijesne činjenice oko kojih pletete svoje teorije o magijskim urotama i tako ih objašnjavate. Sličan način konstruiranja teorije zavjere iskoristio je u "Da Vincijevom kodu" Dan Brown, jedan od niza autora koji su veliki uspjeh postigli prvoloptaškim korištenjem sredstava koje žanrovski autori poput vas već odavno, i to načešće mnogo bolje, koriste. Imate li neki komentar na taj marketinški izgrađeni ogroman uspjeh Dana Browna?
- Najveća razlika između mojih djela i "Da Vincijevog koda" je ta što je Dan Brown uglavnom ponudio svoju teoriju zavjere kao istinitu, kao nešto što nije samo između korica knjige. I ljudi su ga čitali da doznaju ono što su zamišljali da je stvarna tajna povijest Katoličke crkve. Ja nikad nisam tvrdio da su moje izmišljene zavjere stvarne. Nitko neće pročitati moju knjigu pa pomisliti da je Bugsy Siegel zbilja bio čarobnjački kralj Zapada, ili da su poeziju Byrona i Shelleya pokretali vampiri. Ali Brownova "tajna povijest" ipak bila previše plitka – dobru teoriju zavjere, bilo smišljenu da se u nju povjeruje, kao u njegovom slučaju, ili ne povjeruje, kao u mom, ne bi trebalo moći oboriti samo tako što ćete prolistati, čak ne ni pročitati, Encyclopediju Britannicu.

Kad smišljete i pište vaše "čudne povijesti", držite se pravila da niti jedan zabilježeni povijesni detalj ili datum ne smijete promijeniti, nego smisliti teoriju u koju će se sve to uklopiti. Jeste li nekad bili u iskušenju da odstupite od toga? U kojem djelu?
- U knjigama "Pod pogledom njezinim" i "Sakrij me među grobove" bitne stvari događale su se u razdoblju od više godina pa sam morao birati koji će se događaji odvijati "na pozornici" – a čak i pored toga, morao sam ih pisati u dijelovima koje razdvaja više godina. Volio bih da su povijesni likovi bili dovoljno uviđavni da sva svoja bitna djela obave u samo jednoj godini. Ali nikad nisam bio u iskušenju da mijenjam stvarni povijesni kalendar – to bi od moje knjige istog trena napravilo "alternativnu povijest," a cijeli štos u tome da tako radim te stvari je što mogu reći: ne možete dokazati da se to nije dogodilo baš tako.

Vaš najnoviji, ovogodišnji roman "Sakrij me među grobove" izravni je nastavak "Pod pogledom njezinim". Osim "Trusnog vremena", u kojem su se pojavili likovi iz dva druga prethodna romana, ovo je prvi put da ste napisali izravni nastavak nekog djela. Jeste li za to imali neki poseban razlog?
- Bilo je to sasvim slučajno. Čitao sam o Rossettijevima i kad sam doznao da je Dante Gabriel Rossetti zakopao knjigu svoje poezije sa svojom suprugom koja se ubila i kasnije je opet iskopao, pomislio sam: "Pa to je element zapleta koji traži da ga se iskoristi. Zašto ju je opet iskopao? Očito je knjiga poezije bila samo izgovor i on je ustvari trebao nešto drugo izvaditi, ili nešto drugo ostaviti unutra". Tako sam odlučio pisati o Rossettijevima – a onda sam otkrio da je njihov stric bio John Polidori, da im je Edward John Trelawny bio prilično blizak prijatelj i u jednom trenutku dao nekome od njih komad Shelleyjeve nagorjele lubanje. Tako da je ta knjiga jednostavno morala biti još jedna epizoda iz svijeta "Pod pogledom njezinim".

Iskoristili ste Lorda Byrona dvaput, u "Anubisovim vratima" i "Pod pogledom njezinim", u različitom kontekstu. Postoji li još neki povijesni lik kojem biste voljeli vratiti i obraditi ga još jednom, ali malo drugačije?
- Mogao bih još mnogo toga učiniti s Albertom Einsteinom. Iz njegova života sačuvano je iznenađujuće mnogo čudnih podataka. Išao je na seanse s Charliejem Chaplinom i bio je vrlo tajnovit glede svojeg ureda u kući, a mozak mu je izvađen i godinama čuvan u nečijoj garaži prije nego što su ga preko cijele države odvezli do posljednjeg počivališta. A neke od njegovih teorija može se lako izokrenuti i dodati im se fantastični element.
Spomenuli ste da o jednoj od temi za vašu sljedeću "fantastičnu povijest" razmišljate i o Nikoli Tesli. Hoćete li svoj boravak u Hrvatskoj iskoristiti i da malo istražujete mjesta odakle potječe taj veliki izumitelj?
- Vjerojatno! Premda je Tesla bio toliko živopisan da mi je teško smisliti odakle početi.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika