Princ Čarli i grofica Kamila – gospođa koja je na televiziji ostavila dojam s originalnim svadbenim vijencem u kosi koji je dražesno podsjećao na stručak slame – za organizaciju univerzalne ceremonije svoga vjenčanja odabrali su vrlo prikladno vrijeme: pokop Ivana Pavla Drugog. Dok su u Rimu pokapali Papu, umro je i Charlesov kolega Rainier od Monaka, ali nema tog tužnog događaja koji bi mogao omesti planirani pir Windsora. U navedenom povodu može se primijetiti da nijanse rituala na tako visokim razinama uglavnom nisu slučajne. Kao što je odlaskom na medeni mjesec u Škotsku prinčevski par diskretno naglasio kontinuitet historijske opstojnosti Ujedinjenog Kraljevstva (unatoč emancipatorskim naporima Seana Conneryja i svih drugih škotskih secesionista), tako je i pirovanjem u razdoblju pokapanja Pape – pa makar taj čin mnogi shvatili kao krajnji neukus – indiskretno naglasio historijski kontinuitet engleske vjerske odvojenosti od Rima.

Prebacivanje problema na povjerenstva

Charlie i Camy nisu ostali usamljeni u razvijanju alternativnih protokola. I na drugim krajevima svijeta bilo je originalnosti. Na Markovu trgu, na primjer, dva sata leta od Londona, obred pokapanja Ivana Pavla na svoj su način uveličali i hadezeovsko-haespeovski saborski zastupnici, kod kojih se – u trenutku kad ga najmanje očekuješ – još jednom probudio odvažan anti-antifašistički duh. U Europi – fasciniranoj silnim razvojem hrvatske demokracije – sprema se obilježavanje antifašističke obljetnice, SDP i IDS ponudili su parlamentu na raspravu deklaracije o antifašizmu, zatražili da se izjednače prava boraca NOR-a s pravima hrvatskih branitelja, i time ponukali demona hrvatskoga nacionalizma da se iz boce ponovno probije na scenu s blajburškim ikonama, prebrojavanjem žrtava i protutitovskim tiradama. Iako je formalno pokojni, Brozu se – kako vidimo – ne dopušta da umre, a uskoro će prema najavama još jednom doći i na film, bez obzira na odsustvo njegovog prijašnjeg impersonatora Richarda Burtona.

Saborska scena o kojoj je riječ obilovala je ekstremističkim ispadima kakve je i televizija s teškoćama mogla progutati, a bila je u svakom slučaju preagresivna za esdepeovske domobrane koji su u kritičnome trenutku – neustrašivo principijelni kakvima ih je Bog dao – objavili odustajanje od daljnje rasprave i prebacivanje problema na komisije. Komisije ili povjerenstva toliko su već stvari riješile u Hrvatskoj, pa mogu i ovu. Ideološku intonaciju protukomunističkoj ofenzivi udarila su dva desničarska uglednika, Ivo Lončar i Andrija Hebrang. Anatomija Lončara pokazuje u prvome redu da se radi o zastupniku koji ne pripada strankama već se isključivo nadahnjuje vlastitim dijagnozama. Čovjek je sam svoj klub, ali u pravilu komplementaran s nacionalno svjesnim ogrankom HDZ-a.

Antikomunistički križar Lončar

U demokratskoj prošlosti dulje vrijeme djelovao je kao televizijski kritičar poljoprivredne politike i na tom planu stekao buntovničko ime dostojno seljačkoga poštovanja, ali svoju pravu vokaciju pasioniranoga arbitra među grobovima uspio je razviti tek kad se – providnošću sudbine – ubacio na saborsku apanažu. Povijest će registrirati činjenicu da je njegov težak put antikomunističkoga križara i neustrašivoga borca protiv Brozove sjene slavno započeo u gornjogradskoj penzionerskoj fotelji. Ta impresivna staza slave – jezikom japanskoga ratnika rečeno: Lončar-do* – ispunjena je tradicionalnim pjesničkim motivima: “Tito je bio šef zločinačke organizacije tih takozvanih antifašista, to je ta ljubičica bijela, komunizam je sida čovječanstva, ubio je dvostruko više nevinih nego nacizam i fašizam zajedno, takozvani antifašisti gore su klali nego njihovi uzori fašisti, komunisti su i dalje na vlasti, ovo je povratak jugokomunizma i nema nikakve veze s antifašizmom. . .” Doista, Lončarevih suptilno obrađenih analitičkih poruka ne bi se postidio ni Maks Luburić, i one zorno pokazuju da gornjogradska narodnodemokratska klima na neke umove utječe krajnje blagotvorno.

Hebrangova historiografska analiza

Osim ostaloga, esejist Lončar upozorio je javnost kako “u Saboru imamo dva četnika” i ukupnu atmosferu time obogatio jednom specifičnom notom etničke tolerancije, toliko karakterističnom za hrvatska stremljenja prema Europi. Ipak, Lončarevo izlaganje bilo bi nepotpuno bez Hebrangove dalekosežne historiografske analize, u kojoj je autor mudro upozorio publiku da rat između ustaša i partizana nikada ne smije završiti. “Deseci tisuća ljudi mučeni su i ubijani pod maskom antifašizma, nezamisliva je deklaracija o antifašizmu a da jednom konačno ne priznamo da je dio antifašističkog pokreta zloupotrijebljen za eliminaciju političkih protivnika na najprljaviji i najniži način”, deklamirao je Hebrang uz aplauze. Dakako, antifašizam je podla krinka za komunizam, i jasno je da nitko u Hrvatskoj nije ubijao osim partizana i četnika. Sve drugo bilo je samoobrana ili malo prenaglašena borba za državu.
Zanimljivo je na Papin sprovod bilo u Saboru, do srži prožetom duhom mira i ljubavi. Sanaderu, Sanaderu, stvarno vam nije lako uz ovakvu modernu i europski orijentiranu pastvu.

STUPAC TJEDNA: LIJEČNIČKI ŠTRAJK; BRUNA FALEZZA

Svakako nije uputno pretjerano se sporiti s liječničkim interesnim lobijem, jer čovjek ne zna kada će se zateći u prilici da mu neki doktor mora zabiti skalpel u meso, i ako liječnici kažu da zarađuju premalo, najbolje je vjerovati im na riječ. Ipak, njihove neprestane prijetnje štrajkovima postale su već zamoran fenomen. U Hrvatskoj premalo zarađuju svi koji žive na državnoj plaći, a nemaju sreću da se profesionalno bave politikom. Po ugledu na liječnike, štrajk upravo najavljuju i carinici čija su primanja znatno ispod državnoga prosjeka. Štrajkati bi permanentno mogli i nastavnici, koji rade za crkavicu a pritom su neprestano u riziku da ih – nekažnjeno, po običaju – ne premlati neki ludi roditelj koji se ne može pomiriti sa spoznajom da je njegovo genijalno dijete dobilo jedinicu. O statusu deminera* da i ne govorimo. I tako dalje.

Liječnici, dakako, implicitno potežu argument kako je njihova profesija od egzistencijalne važnosti za ljudsko biće, dakle: i za društvo u cijelosti, ali i tu se ponešto pretjeruje. Medicina se u postojećim socijalnim i ekonomskim uvjetima često svodi na rutinski posao, težak i odgovoran – nesumnjivo – ali ne u mjeri da bi se svaka dva mjeseca cijela država morala baviti isključivo sindikalnim pitanjima plivadonsko-apaurinskoga kluba.

• * *
  Preminula je od ozljeda nesretna Bruna Falezzi, jedna od tri talijanske turistkinje koje je u Opatiji napala i opljačkala grupa nepoznatih bandita. Starije žene posjetile su hrvatsku umirovljeničku oazu, i u njoj doživjele dramu i tragediju. Policija zasad nema komentara, čak ni standardno propagandno-turističkih kako je Hrvatska unatoč svemu iznimno sigurna zemlja. Kad je o tragedijama talijanskih turista u Hrvatskoj riječ, prisjećamo se sad i Ricarda Ceccine, liječnika kojeg su devedesetih bez jasnoga povoda na cesti umlatila sedmorica šibenskih policajaca, koji su potom službeno oslobođeni odgovornosti i progona. Nema poučka. Sigurnost u Hrvatskoj ostaje besprijekorna.