'Najveći problem hrvatskog filma je financiranje, ne mogu svi očekivati novac od države i širenje na regiju jedan je od načina opstanka'Osam godina nakon zadnjeg uprizorenja u HNK-u, "Glorija" Ranka Marinkovića ponovo se izvodi na zagrebačkim kazališnim daskama, ovaj put u Teatru &TD. Režije jednog od najboljih djela hrvatske dramske književnosti latio se mladi redatelj Saša Božić, koji je glavnu ulogu povjerio Nataši Dangubić. Zbog toga što je predstava iznimno fizički zahtjevna, glumica, koju domaća publika najviše pamti po ulozi Lucije u sitcomu "Bitange i princeze", podvrgnula se napornom vježbanju pilatesa i acro joge, zbog čega sada, kaže, stoj na glavi izvodi kao od šale.

Premijera predstave bila je prošlog tjedna, kakvi su vaši dojmovi?
- Napravili smo dobar posao iza kojeg stojim svim srcem. To se ne može reći nakon svake kazališne premijere, no u ovom se slučaju sav uloženi trud isplatio. Zaista uživam igrajući ovu predstavu, jer ima i onih koje mi "ne sjednu", pa mi je njihovo izvođenje uvijek izvjestan napor.

Koja je razlika između prijašnjih "Glorija" i ove Saše Božića?
- Originalni tekst je bitno skraćen. Priča je ostala dosljedna Marinkovićevoj, sačuvan je melodramatski zaplet ljubavne priče u zabačenoj otočnoj biskupiji, gdje ambiciozni svećenik trenira bivšu cirkusanticu za izvođenje crkvenih čuda da vrati izgubljenu pastvu, ali kraj je drukčiji. Redatelj, poznat po plesnim projektima, i u žarište ove predstave stavio je spektakl tijela, zbog čega primjenjujemomo elemente acro-joge.

Saša Božić jedan je od najzanimljivijih mladih redatelja. Kakvo je vaše iskustvo rada s njim na njegovoj prvoj dramskoj predstavi?
- Nekoliko dana prije premijere poslala sam mu vrlo patetičnu poruku u kojoj opisujem koliko mi je divno raditi s njim, što inače nikad ne činim. On je jedan od rijetkih redatelja koji smireno i s poštovanjem prilazi glumcima, zbog čega suradnju s njim mogu istaknuti kao jednu od najdražih u glumačko-redateljskom odnosu. On zna svoj posao, ima viziju što i kako hoće, ali to i izražava na divan način. Otvoren je za sve sugestije, vrlo vješt u komunikaciji, zbog čega je rad s njim suradnja u pravom smislu te riječi. Obično uoči premijere rastu tenzije u ekipi i nastaje stanovita panika, pa su svi u povišenom raspoloženju, ali sa Sašom Božićem nije bilo tako. Dva dana prije premijere bili smo slobodni da se odmorimo, što inače nije uobičajeno.

Kakva je Glorija u vašoj interpretaciji, na što ste stavili težište?
- Kao glumicu zanimalo me ono što vidimo kad gledamo neku osobu, ima li to što vidimo ikakve veze s realnošću, kakva značenja upisujemo u osobu u koju se zaljubljujemo, što bismo htjeli da osoba u koju se zaljubimo bude, što očekujemo od nje i što se dogodi kad se cijela ta lažna slika rasprsne. U ovoj je priči jako izražen problem toga što se muškarac zaljubi u ženu, a da je pritom uopće ne vidi, odnosno ne doživljava onakvom kakva ona zapravo jest, nego onakvom kakva bi on htio da ona bude. Ključna stavr za mene u ovoj predstavi je sebičnost, koju Glorija vidi i doživljava, ali si ne može pomoći. Kao i u životu, nikad ne znamo u koga se zapravo zaljubljujemo, ali nam je uvijek jasno zašto smo se odljubili. No predstava je iznimno fizički zahtjevna. Prije nego što je otišla u samostan, Glorija je bila cirkusantica, a mi radimo na tome da pokažemo njezine vještine. U nekim prizorima izvodimo elemente acro joge, a to je nešto s čime se nikad prije nisam susrela. Pet godina nisam se bavila nikakvom fizičkom aktivnošću. Budući da sam znala da to uloga od mene traži, počela sam se pripremati. Prvo sam se uhvatila pilatesa i angažirala trenericu Mirelu Anić Tarle, koja je sa mnom vježbala tri mjeseca. Moj partner Marko Antunović nastavio je taj rad tako što vježbamo jogu.

Kako to da ste, iako se pet godina niste bavili fizičkom aktivnošću, ipak prihvatili ulogu?
- Redateljski koncept isprva je bio takav da, iako je Glorija cirkusantica, sve oko nje i bude cirkus, ali da ona u tome ne sudjeluje. Znala sam da takav pristup neće dugo "držati vodu" pa sam odlučila poraditi na svojoj fizičkoj spremi. No u acro jogu sam se odmah zaljubila pa ju i danas vježbam. Budući da u pet godina nisam napravila ni jedan čučanj, mislim da su rezultati fascinantni. U četiri mjeseca intezivnog vježbanja postigla sam to da stoj na glavi izvodim kao od šale. Taj tjelesni segment predstave bio mi je najveći izazov.

Uloga Glorije dosad je bila najčešće povjeravana mlađim, neiskusnijim glumicama. U ovoj postavi vi ste glumica s najdužim glumačkim stažom, dok ostali dio glumačkog ansambla čini nova generacija mladih glumaca. Kako je protekla suradnja?
- Obožavam raditi s mladim ljudima jer oni uvijek donose novu energiju u teatar. Ova generacija glumaca sasvim je različita od moje, njihova ambicija je posve drukčije usmjerena nego kad sam ja studirala. Vrlo su profesionalni, što bi se reklo, "grizu", s njima moraš moći izići na pozornicu. Generacija glumaca s kojima sam ja studirala puno je više propitivala, bili smo puno nesigurniji od glumaca koji danas izlaze s Akademije, oni se upuštaju u stvari otvorena srca bez pretjeranog filozofiranja.

Praizvedbu "Glorije" 1955. pratile su žestoke kritike Katoličke crkve. Hoće li i vaša izvedba izazvati nešto slično?
- Nadam se da neće. Crkva je tu mjesto radnje, a ne nešto što mi kritiziramo. Ono što se činilio spornim jest to što se Saša Božić, koji je plesni koreograf, u ovoj predstavio pozabavio tijelom, a tretira ga vrlo slobodno i bitno drukčije nego što je to uobičajeno u dramskim predstavama. No to je vrlo daleko od bilo kakvog ekscesa.

Nedavno je završeno snimanje filma "Zabranjeno smijanje" redatelja Davora Žmegača u kojem imate jednu od glavnih uloga. O čemu je riječ?
- To je komedija zabune nastala po tekstu Mire Gavrana, u produkciji Dramskog programa Hrvatske radiotelevizije. Radnja se vrti oko sredovječnog prodavača lovne i ribolovne opreme koga glumi Ljubomir Kerekeš. On je oženjen, ima dvoje djece i ljubavnicu, ali mu sreća na pragu pedesete iznenada okrene leđa. Moj lik je vrlo zanimljiiv, glumim ljubavnicu koja radi u bračnom savjetovalištu, zbog čega je u gadnom sukobu interesa. Film je gotov i bit će prikazan ovoga ljeta na festivalu u Puli. To je pitka životna priča u kojoj se ljudi lako prepoznaju i vjerujem da će dobro proći kod publike.

Domaća publika najviše vas pamti po ulozi Lucije u sitcomu "Bitange i princeze". Iako je ta serija bila vrlo gledana, nakon nje se niste upuštali u druge televizijske projekte. Zašto vas nema u sapunicama?
- Moram priznati da sam se jako iznenadila kad su me pozvali u "Bitange i princeze", jer se dotad nisam okušala u tom žanru, glumila sam u ozbiljnim dramskim predstavama u &TD-u. Bilo mi je beskrajno ugodno raditi s tom ekipom, nakon pet godina snimanja već smo se "uobiteljili". Nedavno je izišao naslov u novinama: "Nikad ne bih glumila u 'Larinu izboru'", što nije istina. Imala sam nekoliko ponuda da glumim u sapuni­cama, ali nisu mi bile toliki izazov da za njih odvojim vrijeme. Riječ je o cjelodnevnim snimanjima po šest-sedam mjeseci, što se teško uklapa u moj životni ritam. Nisam bila u financij­skoj gabuli pa sam si mogla priuštiti odbijanje, ali sigurna sam da to moji kolege kvalitetno rade.

Kako komentirate situaciju u hrvatskoj kinematografiji danas? Malo se snima, zbog čega glumci baš i nisu u situaciji da biraju uloge.
- Moja prva ljubav je kazalište, pa tek onda film, pa se time previše ne zamaram. Stvari su poprilično obezglavljene u hrvatskom filmu. Najveći je problem način financiranja, jer ne mogu svi očekivati novac od države, producenti bi morali pronaći dodatne izvore financiranja. Osloniti se samo na družavu, koja je takoreći pred bankrotom, više je nego suludo. Producenti bi rekli da je 3 milijuna malo za film, ali 3 milijuna je ogroman novac. Hrvatska je malo tržište da vrati uložena sredstva pa je širenje tržišta barem na regiju jedan od načina opstanka.

Što mislite o prijedlogu zakona po kojem glumci u kazališnom angažmanu neće moći glumiti u sapunicama?
- To se ne može provesti. Ako glumac ne radi u matičnom kazalištu, tko mu može odrediti što će raditi u slobodno vrijeme? Ako je angažiran pa na štetu toga obavlja privatne poslove, jasno je da treba plaćati penale. Veći je problem to što u našim kazališnim ansamblima ima jako puno glumaca koji ništa ne rade. Primaju plaću pet ili deset godina, a nisu odigrali ni jednu ulogu. &TD ima vrlo jasan stav. Glumci potpisuju ugovor s kazalištem na godinu dana i ako ih redatelji ne angažiraju, ugovor se ne obnavlja. Najpoštenije bi bilo da svaki redatelj koji dođe u kazalište osnuje svoj tim za iduće četiri godine, ovisno o programu. Kazalište bi tako postalo kvalitetnije, a mladi bi glumci dobili priliku da se pokažu.

No vi ste se bacili u poduzetništvo. S majkom ste otvorili beauty-salon i pokrenuli kozmetičku liniju. Otkud interes za takve stvari?
- Ne znam imam li smisla za zaradu, to još nisam otkrila. Ali sve što te zanima u životu, ako te stvarno zanima, možeš i ostvariti.

Da niste glumica, bili biste što?
- S glumom sam stalno u nekom ljubav-mržnja odnosu. Ima razdoblja kad se zasitim glume, ponajviše zapravo same sebe i svojih sumnji, jezivih trema i pitanja tipa "mogu li ja to zaista?". Onda obično razmišljam o promjeni profesije i nekom mirnijem poslu.