Prije nekoliko dana domaće su novine prenijele intervju Lauren Bacall u kojem se jedna od rijetkih živućih diva staroga Hollywooda prilično pogrdno izražava na račun današnjih filmova, glumaca i glumica. Jadikovke bivše gospođe Bogart mogu se protumačiti krilaticom “onaj tko gubi ima se pravo ljutiti”: davno su prošli mladi i sretni dani balavice u koju se zaljubio veliki Howard Hawks, napravivši potom od nje veliku glumicu i jednu od najzgodnijih žena na svijetu. Danas je Lauren Bacall napola zaboravljena baba čija su jedina preostala oružja nostalgija i čangrizavost. Ipak, već i sam pokušaj da među suvremenim američkim glumcima i glumicama pronađemo njezine ili Bogartove nasljednike dovoljan je da se i u nama pojavi crv sumnjičavosti prema dometima nove kinematografije u odnosu na staru. Nisam pobornik nostalgije i glorificiranja jednih vremena na račun drugih, međutim, na koju god se kinematografiju osvrnemo, bilo da je riječ o američkoj, japanskoj, hrvatskoj ili francuskoj, nekada su se ipak snimali puno bolji filmovi od današnjih. Za takvo što nije potrebno među suvremenim filmašima tražiti Fordove, Godardove ili Ozuove nasljednike. Sasvim je dovoljno usporediti nekadašnju i sadašnju trivijalu, primjerice “Tarzana” i filmove poput “Hellboya”, “Daredevila”, ”Žene-mačke” i desetaka drugih s kojima nas Hollywood uporno zasipa. “Kralj džungle” ponikao u pričama Edgara Ricea Burroughsa oduvijek je bio zanimljiv filmašima te su o njemu snimljeni deseci filmova. Tarzana su glumili mnogi glumci, no među filmofilima više-manje postoji konsenzus da je najuvjerljiviji Tarzan bio i ostao višestruki olimpijski prvak u plivanju Johnny Weissmuller, teški glumački antitalent, ali momak nevjerojatno snažna tijela i dobroćudna pogleda potrebnog za lik vjernog i odanog snagatora blage naravi, namijenjen, barem u Johnnyjevo doba ne toliko dječjim koliko ženskim fantazijama. Dodamo li i da je najbolja filmska Jane Maureen O’Sullivan, može se reći kako kolekcija “Tarzan” što se upravo pojavila na DVD-u sadrži uistinu ono najbolje kad je riječ o filmskom Tarzanu: svih šest filmova u kojima su zajedno nastupili Johnny i Maureen. Riječ je o filmovima “Tarzan čovjek majmun”, “Tarzan i njegova družica”, “Tarzanov bijeg”, “Tarzan i sin”, “Tarzanovo tajno blago” i “Tarzanova avantura u New Yorku” snimljenim između 1932. i 1942., koja su uistinu vrh Tarzanove filmske ponude, nakon kojih je Maureen O’Sullivan napustila serijal posvetivši se rađanju (majka je sedmero djece!). Ipak, i taj je vrh, za razliku od onoga koji je doživio istoimeni strip u doba kada ga je crtao Burne Hogarth, po svojim dometima prilično skroman. Ne računamo li prva dva vrlo pristojna filma, najbolji su “Tarzani” još uvijek drugorazredna hollywoodska roba. U doba dok se MGM borio s “Tarzanom i sinom” i “Tarzanovim tajnim blagom”, Ford je, primjerice, režirao “Poštansku kočiju” a Welles “Građanina Kanea”.
“Tarzani” Johnnyja Weissmullera i Mauren O’Sullivan imali su šansu prije nego što su starohollywoodski cenzori zatvorili vrata seksu, o čemu svjedoče uvjerljivo najbolji filmovi o Tarzanu, “Tarzan čovjek majmun” i “Tarzan i njegova družica”. Potonji bi se komotno mogao proglasiti jednim od boljih hollywoodskih erotskih filmova, naravno u ovoj, originalnoj verziji. Naime, iz kinoverzije filma što se desetljećima potom prikazivala na televiziji najzanimljivije scene bile su izbačene. Dvije su upravo nevjerojatne. U prvoj, gola Jane ispred prozirnog paravana isprobava najnovije odjevne predmete pristigle iz Londona, da bi potom pred brojnim domorocima i okorjelim engleskim zavodnikom koji je proždire pogledom izazovno navukla svilene samostojeće čarape. Štoviše, u Tarzanovoj odsutnosti Jane tobože nevoljko dopušta zavodniku da joj ukrade poljubac, a nakon što se njezin čovjek majmun vrati, ni on nije imun na osjet svilenih čarapa. Druga sekvenca, u kojoj je Maureen O’Sullivan tijelo “posudila” plivačica Josephine McKim, prikazuje romantično kupanje Tarzana i posve nage Jane, očitu uvertiru u njihov seksualni čin.
Za razliku od prva dva filma, preostala četiri su već pravi B filmovi, poput “Tarzanove avanture u New Yorku”, nevjerojatne priče o suočavanju kralja džungle s New Yorkom, čiji su glavni aduti Tarzanovo urlikanje ispod tuša, penjanje po neboderima i raspravljanje u sudnici. No iako slab i jeftin, i ovaj je “Tarzan” zabavniji i zanimljiviji od 95 posto današnjih akcića i ima šarm o kojem novi spektakli vrijedni 150 milijuna dolara mogu samo sanjati.
Imamo li na umu jadne efekte, stupidnu priču, nezainteresiranu režiju i činjenicu da je glavni glumac Johnny Weissmuller bio glumački talentiran otprilike koliko i Steven Seagal, teško je reći zbog čega su “Tarzan u New Yorku” ili “Tarzanov bijeg” zabavniji i zanimljiviji filmovi od bilo kojeg Seagalova akcića ili filmova Michaela Baya i sličnih današnjih zabavnjaka. Možda je pravi odgovor ponudio prije nekoliko godina jedan moj kolega rezignirano zaključivši kako je svijet koji su ti filmovi prikazivali jednostavno bio zanimljiviji i živopisniji od ovoga današnjega.

ISSA
DVD
Tarzan the Ape Man, Tarzan and His Mate, Tarzan Escapes, Tarzan Find’s a Son!, Tarzan’s Secret Treasure, Tarzan’s New York Adventure, am. pustol. filmovi, 1932.-1942.
GL: Johnny Weissmuller i Mauren O’Sullivan
FILMOVI: prva dva filma 3, ostali 1
DVD: 2

OLUJA RATA
Blitz
DVD+VHS
Uloga Winstona Churchilla u TV drami “Oluja rata” donijela je Albertu Finneyju Emmyja” i Zlatni globus, ali prava je šteta što veliki glumac nije nagrađen i Oscarom: ono što su pokazali on i njegova partnerica Vanessa Redgrave u ovom filmu ne viđa se baš svake godine. Nakon što vidite Finneyja kako gol ulazi u kadu ili vršeći nuždu smeten diktira govor tajnici, sljedeći put kad na televiziji bude neki ratni dokumentarac moglo bi vam se učiniti da Winston Churchill glumi Finneyja! Nije, međutim, Finney jedini adut povijesne TV drame “Oluja rata”: redatelj Wimbledona Richard Loncraine vješto kombinira ljubavne i političke dijelove filma fascinantno oslikavajući jedno britansko raspoloženje za koje je danas teško vjerovati da je ikada postojalo.

Gathering Storm, brit.-am. TV drama, 2002. R: Richard Loncraine GL: Albert Finney, Vanessa Redgrave, Jim Broadbent, Linus Roache
FILM: 3
DVD: 1

PRIJETEĆA ČISTINA
Continental film
DVD+VHS
Razgovarajući s ljudima koji su pogledali “Prijeteću čistinu” zaključio sam da nitko nije pretjerano oduševljen redateljskim prvijencem Pietera Jana Bruggea, producenta dvaju velikih filmova Michaela Manna, “Probuđene savjesti” i “Vrućine”. Ne razumijem zašto: priča o otmici imućnog poduzetnika, skrojena prema istinitom događaju, doduše baš i nije najinventivnija, ali Brugge ju je ispričao uistinu fascinantno, paralelno prateći dvije radnje od kojih jedna traje nekoliko sati a jedna tjednima. Vješto manipulirajući gledateljevim očekivanjima, Brugge je uprizorio solidan triler iznimno tjeskobna ugođaja a Helen Mirren još jednom pokazala da je šteta što glumice njezinih godina sve teže dobivaju uloge.

The Clearing, am.-njem. triler, 2004. R: Pieter Jan Brugge GL: Robert Redford, Willem Dafoe, Helen Mirren, Matt Craven
FILM: 3
DVD: 2

TRAGOVI NA DUŠI
Discovery
DVD+VHS
“Tragove na duši” iz naslova ove drame nose Anthony Hopkins, Nicole Kidman, Gary Sinise i Ed Harris a film u kojemu se ova četvorka okupila režirao je provjereni majstor duševnih filmova Robert Benton (“Kramer protiv Kramera”), nekoć jedan od zanimljivijih novohollywoodskih scenarista i redatelja. S takvim glumcima teško je snimiti loš film, tako da su “Tragovi na duši”, iako ih je Benton režirao prilično kaotično; dojmljiva drama o patnji, krivnji i rasnim problemima koja će malo koga ostaviti ravnodušnim. Odlična Kidmanica odigrala je još jednu bolju ulogu od one za koju je nagrađena Oscarom (“Sati”) a najbolji je posao obavio gotovo neprepoznatljivi Ed Harris. Zanimljivo, film je više novca zaradio u Italiji nego u Americi.

The Human Stain, am.-njem.-franc. drama, 2003. R: Robert Benton GL: Anthony Hopkins, Nicole Kidman, Gary Sinise, Ed Harris
FILM: 2
DVD: 2