Vedrana RudanOtišla sam prošle srijede. Ja te molim, rekao mi je muž. Budi bez brige, rekla sam, imaj u mene povjerenja, idem zbog Ele, ona je moja najbolja prijateljica. Nisam osoba koja misli da ljubav ide kroz želudac, žene nisu na ovome svijetu da bi punile muške probavne organe, smeta mi što su teoretičari ljubavi muškarci koji vole žderati. Zašto žene kuhaju? Zato jer gulaš koji se utrpa u voljenog muškarca uvijek izađe u obliku pjenušave sperme? Da li ti je smjesa koju tvoj muž izvuče iz svoga tijela i uvali u tvoje, nakon što si tri sata gulila koru s prljavog povrća i dinstala luk, nagrada za uložen trud ili demonstracija statusa? Ti, ženo, radiš ono što ne želiš da bi od mene dobila ono što ne želiš, a to što dobiješ, iako to ne želiš, nakon obavljenog posla koji nisi željela, ljepljiv je dokaz da si voljena. Zašto žene kuhaju? Zato jer ne mogu platiti odlazak u restorane. Mi, moj muž i ja, jedemo u konobici Fiume. Izbor jela je fantastičan, kuhana govedina, rižoto od sipica, riblje juhe… Može se naručiti i pola porcije, jako je jeftino. Da li se volimo, moj muž i ja? Nikad neću saznati jer ne kuham. Zašto sam ipak dala nekoliko tisuća kuna za posuđe od, mislim, staklokeramike? Zato jer volim, kad sjedim na kauču, gledati kako se krčka malo kiselog kupusa u prekrasnom sivom loncu. Ipak kuham? Kuham za našeg Petra Krešimira, taj je mačak lud za kiselim kupusom. Uvali njuškicu u zdjelicu… Da, želučić mu se često nadme, onda otvorimo balkonska vrata pa se lakše diše.

lead 1 Žene kuhaju, rade ono što ne žele, da bi od muževa dobile ono što ne žele, a to što dobiju, iako to ne žele, ljepljiv je dokaz da su voljene lead 2 Ljubav je voljeti ženu koja mrzi kuhanje, a voli lonce. Ne volim lonce. Volim kupovati nepotrebne predmete, dodirivati hladan čelikDobar dan svima, rekla sam veselo. I gospodin i gospođa su mi rekli, drago nam je da smo se upoznali. Pričali smo o vremenu jer smo čekali Bibu, Bebu i Koku. Došle su. Prvi put sam vidjela te gospođe, Ela je moja najbolja prijateljica, ali ja ne poznajem njene najbolje prijateljice. Elin muž nam je mahnuo, bog, društvo, lijepo se provedite. Smirile smo se. I sjele na kauč. Gospodin je rekao, čelično dno je grijaća ploča, pogledajte dno! Pogledale smo. Ponovimo, rekao je gospodin, dno nije obično dno, dno je grijaća ploča. Stijenke lonca, da li su stijenke lonca grijaća ploča, pitao je gospodin. Šutjele smo. Nisu, rekao je gospodin. A poklopac, što ima ovaj poklopac? Gledale smo u poklopac. Ima regulator. Digle smo se, regulator je imao malu kazaljku. Kako kuhamo povrće? Ela, Biba, Beba, Koka i ja, čekale smo odgovor. Kako kuhamo povrće? U puno vode? To je pitao gospodin. Naše su ga oči gledale. Drage gospođe, s tim je gotovo! Povrće kuhamo b e z vode! Gospodin je riječ b e z strašno naglasio. Od nas glasa čuo nije. Kako kuhamo povrće bez vode? Što je dno? Dno je grijaća ploča. Stijenke lonca i poklopac nisu grijaća ploča. Povrće na grijaćoj ploči ispušta tekućinu, tekućina se isparava do poklopca, na poklopcu se ohladi, niz stijenke klizi do povrća na grijaćoj ploči, i dešava se, što?! Nismo znale odgovor. Povrće se kuha u s v o j o j vodi. A sada mali vic. Bio Mujo na godišnjem, na Pagu, došao zadnji dan, kupio Mujo staklenku slane ribe. Krenuo Mujo za Sarajevo, na trajektu pojeo prvu ribicu, pa autobus, druga ribica, treća, peta. Stigao Mujo u Sarajevo, staklenka prazna. Gleda Mujo u Miljacku pa kaže: “Oj, Miljacko, Miljacko, što si tekla, tekla si!” Hahahhaha, smijale smo se, Biba, Beba, Koka, Ela i ja. Gospodin je krasno povezao tekućinu koju u sebi sadrži svako povrće i tekućinu koja teče kroz Sarajevo. A kako se kuha juha? Juha se kuha u h l a d n o m loncu. Koliko dugo kuhamo juhu u hladnom loncu poklopljenom specijalnim poklopcem, pitao je gospodin? Mirovale smo ušuškane u toplo neznanje. Osam minuta! Jako smo se začudile, ali bez glasa. Ako upotrijebimo čarobni poklopac juha će biti gotova za osam minuta! Vidite, gospodin nam je pokazao Elin lonac na štednjaku. Tamo je lonac, kakav lonac, hladan lonac, u njemu su meso i voda, kakva voda, hladna voda, štopat ćemo, tri, četiri, sad! Za osam minuta jest ćemo juhu. Samo osam minuta? Što je osam minuta dnevno potrošiti na kuhanje krepke juhe koja je čisto zdravlje jer specijalni poklopac priječi izlazak zdravih sastojaka u atmosferu? A kakva je ovo posuda? Gledale smo u Elinu posudu veliku poput dječjeg groba. Što je u njoj? Nismo znale. Kokoš! Kako se peče meso? Kako se kuha juha? Juha se kuha u h l a d n o m loncu, meso se peče u… U kakvoj se posudi peče meso? Gospodin je rekao, u t o p l o j. To nas je iznenadilo. Evo! Vidite! Priđite! Dođite! Osam minuta! Pogledale smo u pun lonac vruće juhe. Koje je ovo meso? Ja sam rekla, teleća žilica. Ela nije znala koje je meso bilo u juhi iako se meso kuhalo u njenom hladnom loncu, u njenoj kuhinji, na njenom štednjaku. Ela ne kuha, njezin muž kuha. Bilo mi je drago da sam prepoznala onu žilicu, a onda se vratio Elin muž i rekao da je u juhi bio pureći vrat. Ni jedna od nas nije čula da pura ima vrat od kojeg se dobije vruća juha u hladnom loncu.

Ela me nazvala u četvrtak. Osjećam se krivom, rekla sam, i bojim se. Bojiš se? Bojim se. Pala je tamna noć, bili smo na kauču. Petar Krešimir, moj muž i ja. Moj muž je gledao kako neki muškarci dugačkim štapom po velikom zelenom stolu guraju loptice u rupe. Htjela sam reći mužu, da me voliš... Držala sam ga za ruku, pitala zašto bijela loptica ne ide u rupu, smiješila sam se kad mi je snažno stegnuo prste. Za koji dan ću mu reći da ona tri lonca i specijalni poklopac koštaju tisuću i pol eura, na dvadeset i četiri rate. I još ću mu reći za juhu i osam minuta i kako je Ela rekla, ljubav je voljeti ženu koja mrzi kuhanje, a voli lonce. Ne volim lonce. Volim kupovati nepoznate ljude, plaćati nepoznate glasove, skupljati nepotrebne predmete, dodirivati hladan čelik, bježati od tople ruke.