Kinematografija Dalekog istoka bila je tijekom nekih pola stoljeća od izuma filma gotovo potpuna nepoznanica zapadnom civilizacijskom krugu. Onda je početkom 50-ih Akira Kurosawa izazvao senzaciju na festivalu u Veneciji “Rashomonom”, a nakon toga na Zapad se slila prava japanska filmska bujica. Tijekom 50-ih i 60-ih Mizoguchi, Ozu i Kurosawa postali su neupitnim klasicima svjetskog filma, a 60-ih i 70-ih u red najistaknutijih svjetskih filmaša ušli su Kobayashi i Oshima. Osamdesetih je kreativna potentnost japanskog filma oslabila i gotovo se čitavo desetljeće činilo kako se na Dalekom istoku, mimo hongkonških borilačkih odnosno kriminalističkih filmova s vrhuncem u Johnu Woou i akcijskih komedija s Jackiejem Chanom, ne događa ništa od iznimnog artističkog značaja. A onda je u 90-ima uslijedilo novo veliko otkriće, ovaj put kineskog filma. Od najistaknutijih predstavnika tzv. pete generacije kineskog filma Yimoua Zhanga i Kaigea Chena, preko Hongkonžanina Kar-wai Wonga do Tajvanaca Anga Leeja i Minga Lianga Tsaija, kineski je slikopisni izričaj zapadnjake oborio s nogu, ponudivši iznimno širok raspon: od vizualno impresivnog “akademizma” Zhanga i Chena, preko iznimne dramske suptilnosti Leeja (koji će u drugoj polovici 90-ih, nakon odlaska u SAD, postati i jednim od najznačajnijih američkih autora tog desetljeća) do specifične primjene godardovskog naslijeđa u Wonga, odnosno antonionijevskog u Tsaija. U istom razdoblju zapadnjački su filmofili počeli otkrivati i južnokorejski film, dok se za tradicionalno najsnažniju dalekoistočnu kinematografiju, japansku, moglo činiti da je u krizi, jer izuzev Takeshija Kitana i predvodnika japanskog animacijskog buma, Hayaa Miyazakija, nije bilo autora koji se kontinuirano uspio nametnuti zapadnjačkim festivalima, kritici i publici. Takva je situacija trajala sve do početka novog tisućljeća, kad je silan uspjeh horora “Krug” (“Ringu”) Hidea Nakate preveo suvremenu japansku “trivijalnu” filmsku scenu, dotad komercijalno potentnu samo na azijskom tlu, iz zabrana relativno malobrojnih zapadnjačkih kultista u fenomen koji i na zapadnjačkim tržištima može biti itekako isplativ.

Silan uspjeh horora 'Krug' preveo je suvremenu japansku 'trivijalnu' filmsku scenu u fenomen isplativ i na Zapadu 'Krug 2' barata najgorim, odnosno najdosadnijim klišeima žanra, a povremeno gubi svaku logiku (scena s jelenima)“Ringu” – poprilično slobodna adaptacija hit romana “japanskog Stephena Kinga” Kôjia Suzukija (Nakata je izvornu Sadako, koja je bila hermafrodit, pretvorio u “pravu” djevojčicu, a novinara koji istražuje njezin slučaj u novinarku) – žanru horora iznova je donio dozu meditativne sugestije, odnosno atmosferu oniričnosti i dubinske jeze na koju je zapadnjački, osobito američki horor u zadnja dva desetljeća uglavnom zaboravio (a takva je sugestija i atmosfera obilježavala rana remek-djela žanra poput Murnauova “Nosferatua” ili Dreyerova “Vampira”/”Vampyr”, ali i mnogo kasnije radove poput filmova Darija Argenta ili Kubrickova “Shininga”). Uz to, “Ringu” se jasno naslanjao na zasade šintoizma, što je bio još jedan prilog njegovoj poticajnoj ostranjenosti, uz koju se vezala bogata mogućnost značenjskih iščitavanja (od djevojčice Sadako koja se preko naslovne protagonistice knjige “Sadako hoće živjeti” može povezati s japanskom traumom izazvanom američkim atomskim bombama, preko motivike samohrane majke koja može suosjećati s onostranom prijetećom djevojčicom koju je vlastita majka izdala, do problematike neovlaštenog kopiranja audiovizualnog materijala, a tu interpretacijskim potencijalima ni iz daleka nije kraj). Usprkos tome, kreativni dometi “Ringua” bili su precijenjeni: sasvim sigurno nije riječ o vrhunskom ostvarenju, čak ni o najboljem filmu Nakatina opusa (znatno je sugestivnija njegova iduća adaptacija Suzukija, “Honogurai mizu no soko kara”, u nas objavljena na videu pod naslovom “Zlo”, u kojoj je vrsno spojio motive Polanskijeva “Stanara”/”Le Locataire”, japanske tradicije oniričkog filma, u samoj završnici izravno se referirajući na antologijsku Mizoguchijevu “Legendu u Ugetsuu”/”Ugetsu monogatari”, te samog “Ringua”). Glavni problem “Ringua” bilo je skiciozno profiliranje likova, premda ih je samo troje-četvoro istaknutijih. Nakata je likove sasvim podredio priči i atmosferi, od čega je najviše trpio središnji par protagonista, bivših supružnika, čiji je potencijalno intrigantan odnos zanemaren, što je još više došlo do izražaja zbog nedovoljna ugođajnog intenziteta; atmosfera filma, naime, koliko god načelno bila dobro pogođena, nije ostavljala izniman dojam. Čini se da su toga bili svjesni tvorci hollywoodskog remakea, scenarist Ehren Kruger i režiser Gore Verbinski, stoga su u njihovu “Krugu” (“The Ring”) protagonisti, premda dati u granicama rutinske karakterizacije, profilirani znatno izražajnije, a njihovi odnosi doista su odnosi a ne tek njihove funkcionalne naznake. Osim što je redateljski odlično artikulirao i elaborirao priču, likove i odnose, Verbinski je snimio i vizualno te ugođajno bogat film. Naposljetku, uspio je, zajedno s Krugerom, ostvariti rijedak pothvat, gledajući dakako u kontekstu hollywoodske produkcije: film o, kako se činilo, ponovno ujedinjenoj obitelji, na tragu konzervativnih republikanskih vrijednosti, njih su dvojica u samoj završnici, beskompromisno slijedeći smjernice japanskog predloška, pretvorili u film o majci koja ne bira (moralnu) cijenu da bi spasila vlastitog sina.

Još prije američkog remakea “Ringua”, Nakata je realizirao svoj nastavak “Ringu 2”, koji su i publika i kritika primile s mnogo manje entuzijazma nego prvi film. Jasno, nakon velikog uspjeha “Ringuova” remakea, Hollywood je odmah posegnuo i za pravima na remake “Ringua 2”, a zanimljivo je da se u oba slučaja kupac prava, Spielbergova, Geffenova i Katzenbergova kompanija DreamWorks, “diskretno” potrudio odgoditi američku videodistribuciju japanskih predložaka, kako ne bi eventualno ugrozili njihove remake projekte. Riječ je zapravo o “finijoj” inačici banditizma Thomasa Alve Edisona koji je početkom prošlog stoljeća ishodio zabranu europskim (uglavnom francuskim) producentima na distribuciju vlastitih filmova u Americi, a istovremeno su njegovi agenti u Parizu krali kopije Mélièsovih filmova, izrezivali s njih zaštitni znak Mélièsove tvrtke i potom ih prikazivali kao Edisonove proizvode. Suvremeni imperijalisti imaju naravno pregršt novca pa otkupljuju autorska prava, a u zadnje vrijeme skloni su intenzivnoj kupnji i samih autora. Tako su Spielberg i ekipa kupili ne samo prava na remake “Ringua 2”, nego i samog Nakatu, koji je spremno prihvatio ponudu i naposljetku realizirao film koji je, recimo odmah, s podjednakim kreativnim rezultatima mogao odraditi bilo koji hollywoodski štancer.

Za razliku od remakea “Ringua”, koji se dosljedno držao predloška, remake “Ringua 2” (scenarij je ponovo napisao Kruger) preuzima samo načelnu situaciju Sadakine (koja se u američkim verzijama zove Samara) nakane da novinarku koja je istraživala njezin slučaj učini svojom majkom, i to tako da nastani tijelo njezina sina. U nastavku se posve gubi majčinska empatija novinarke Rachel spram Samare, a preuzima se jednostavni model iz Cameronovih “Aliensa”, tj. majka štiti svoje dijete od izvanjskog zla, samo što to zlo nije kao u “Aliensima” također majka, nego kći, pa je umjesto sraza dviju majki na djelu sraz majke (i sina) protiv kćeri. Nakata je pritom mjestimično pokušao prepisivati sama sebe (motiv majke kao prijetnje vlastitom djetetu iz spomenuta filma “Zlo”, odakle je preuzeto i ekstenzivno korištenje vode kao mnogoznačnog čimbenika), mjestimično se, zajedno s Krugerom, oslonio na tradiciju američkog horora (motiv opsjednutog djeteta), no ništa nije pomoglo. “Krug 2” uradak je koji barata s najgorim, odnosno najdosadnijim klišeima žanra, povremeno skreće u čistu stupidnost (uvodna sekvenca), povremeno gubi svaku logiku (sekvenca s jelenima), kompjuterske efekte rabi na grozan način (scena uspinjanja bunarom), a cameo nastupe Elizabeth Perkins, Garyja Colea i Sissy Spacek čini posve promašenima. Ukratko, riječ je o slabašnom filmu koji jest gledljiv, ali uz dosta dobre volje i prije svega za entuzijaste horora. No Nakata može biti zadovoljan: dobio je pozamašan honorar i već sprema tri nova hollywoodska projekta. Ako je to bio njegov cilj, neka mu bude. Uostalom, možda njegov hollywoodski početak dobije kreativno respektabilniji nastavak.

The Ring Two, am. horor, 2005.
R: Hideo Nakata Gl: Naomi Watts, David Dorfman, Simon Baker, Sissy Spacek