IlustracijaEkonomist i sveučilišni profesor Richard D. Wolff piše o krizi američkog kapitalizma za neovisni socijalistički magazin Monthly Review. Većina je predsjednika SAD-a tijekom svojih mandata doživjela više ili manje ozbiljnu kapitalističku krizu, a svaki od Franklina D. Roosevelta naovamo predstavio je vlastiti program oporavka. Također, svaki je uvođenje programa popratio obećanjima da će ne samo izvući zemlju iz trenutnih problema, već i osigurati da se takvo što nikada ne ponovi u budućnosti. Ni Barack Obama po tome nije iznimka. A kao i svi predsjednici prije njega, ni on nije održao obećanje. Krizi kapitalizma već se petu godinu zaredom ne nazire kraj, a budući da se program koji su smislili Obama i njegovi savjetnici ni po čemu bitnom ne razlikuje od programa njegovih prethodnika, Wolff ni od njega ne očekuje uspjeh u trajnom zaustavljanju krize.

Odbacivanje kritika kapitalizma

„Neuspjeh u sprečavanju kapitalističkih kriza" ostavio je milijune Amerikanaca bez poslova i domova, a njihovoj djeci oduzeo nadu u bolju budućnost. Dok su deseci milijuna Amerikanaca bez stalnog zaposlenja, američka vlada procijenila je da „otprilike 30% alata, opreme, tvornica, ureda, poslovnih prostora i sirovina kojima ekonomija raspolaže stoji neiskorišteno". Kapitalistički sustav, međutim, pokazao se krajnje nesposobnim spojiti ljude kojima je potreban posao s nerabljenim sredstvima proizvodnje i tako omogućiti obnovu industrije, oporavak ekonomije i opće poboljšanje ljudskih života.

Pravi problem, tvrdi Wolff, nije u vladinim programima, već u neumjerenom slavljenju kapitalizma kojeg su se u posljednjih pola stoljeća držale sve „glavne političke stranke, političari, lobisti i njihovi saveznici u medijima i akademskim krugovima". Istodobno su najodlučnije odbacivali svaku kritiku kapitalizma, proglašavajući je u najmanju ruku budalastom, a u najgoru izdajničkom. „Njihova je mantra bila: 'kapitalizam isporučuje dobra'." No, kako što to obično biva s institucijama čije kritiziranje nije dopušteno, kapitalizam se počeo urušavati i većini svojih podanika isporučivati samo štetu. Bit će i gore ostvari li se ono za što se žustro zalažu branitelji kapitalizma - rezovi u javnim uslugama o kojima sve više ovisi sve veći broj Amerikanaca. Wolff sažima njihov program na sljedeći način: „ekonomski 'oporavak' za nekolicinu, a štednja za mnoge".

Porez

Porezne olakšice za bogate jedan su od uzroka kapitalističke krize. Najviša stopa pojedinačnog poreza na dohodak koja je 50-ih godina iznosila 91% danas iznosi 35%, dok je stopa poreza na kapitalnu dobit koja je 1977. bila 40% danas pala na 15%. Golema većina građana nikada nije imala pravo na takve olakšice koje su bogatima omogućile da zadrže veći dio svog imetka i postanu još bogatiji, a vladu prisilila da „posuđuje novac kako bi nadomjestila ono što više nije dobivala od oporezivanja bogatih". Sada isti ti bogataši vladinim dugovima opravdavaju svoje zahtjeve za rezovima u javnom sektoru koji bi većini stanovništva nanijeli dodatnu štetu, što Wolff naziva grotesknim.

Pravo rješenje nije u novim programima, koji su se dosad višekratno pokazali neučinkovitima, već u „podvrgavanju kapitalizma ozbiljnoj, otvorenoj i slobodnoj javnoj kritici i raspravi". Ekonomski sustavi nastaju, razvijaju se i nestaju: kapitalizam je nastao nakon propasti feudalizma vođen načelima Francuske revolucije: „sloboda, jednakost i bratstvo". Tijekom stoljeća postigao je značajan napredak ka njihovu ostvarenju, ali je pred taj napredak postavio i nepremostive zapreke. „Glavna od njih bila je organizacija proizvodnje unutar kapitalističkih poduzeća" u kojima glavnu riječ vodi mala manjina dioničara i članova upravnih odbora. Većina koju čine zaposlenici poduzeća i šire stanovništvo koje o njima ovisi isključeno je iz donošenja odluka koje ih se izravno tiču. Manjina u utrci za profitom prisvaja „lavovski dio bogatstva i prihoda" kojima kupuje i usluge političara, navodeći ih da većini onemoguće ispravljanje ekonomskih nepravdi. „Zato imamo vladine otkupe za bogate, a štednju za nas ostale."

Kako spriječiti buduće krize?

Stoga je, zaključuje Wolff, nužno nadići sustav „kapitalističke organizacije proizvodnje" ukoliko se uistinu žele spriječiti buduće ekonomske krize i prazna predsjednička obećanja o njihovu rješavanju. Od vladajuće manjine promjene se ne mogu očekivati jer sustav za njih vrlo dobro funkcionira te im „demokratizacija ekonomije i politike" nije u interesu. Za to se mora pobrinuti onih preostalih 99%.