Je li “Tuđman” silovao, ili samo na silu poljubio ne prelazeći sobna vrata poljubljene sretnice, kao što sam tvrdi pred novinama i policijom? “Tuđman”, to je dakako u medijima eksponirani Joso Mraović, gospićki feudalac prijavljen zbog nasilne obljube tamnopute košarkašice, koji je dobio nadimak po pokojnome poglavaru kao jasnu oznaku svojih društveno-političkih preferencija. Nomen est omen*. I hotel u kojem je izvršen crimen* i kojem je dotični Mraović vlasnik, nosi znakovito ime “Ante”, pretpostavljamo: po Anti Paveliću, a po toj liniji vjerojatno i Anti Gotovini. U Hrvatskoj, po svemu originalnoj, hoteli se često zovu Ante, Zvonimir i tome slično, da kod gostiju ne bi bilo zabune kakvi se duhovi u njima štuju. Idemo dalje.

Policija vrijeđa žrtvu

“Tuđman” koji obožava “Antu” brani se poricanjem. Njegova riječ ide protiv riječi žrtve, pa neka mu nešto dokažu ako mogu. Ilisha Jarrett, mediji su već ranije objavili njezino ime, američka sportašica na gostovanju u ličkome klubu, prijavila je da je žrtva silovanja ili brutalnoga pokušaja silovanja. Mraović je parirao da se samo nešto muvao pred njezinim vratima. Drugih svjedoka nema. Gospođa Jarrett u šoku je odmah napustila i klub i Hrvatsku, odnoseći sa sobom – prema formulacijama iz regionalnih novina, lišenim bilo kakve ironije – “lijepe sportske uspomene”. Doista, ti kroničari znaju o čemu govore. U karijeri sportašice teško se može zamisliti ljepša uspomena od bliskoga susreta s “Tuđmanom”.
Slučaj Mraović indikativan je kao policijski i kulturološki fenomen. Policija je u javnost pustila izvješće koje je po navođenju detalja napada bilo krajnje uvredljivo za žrtvu, a u njemu se navelo i njezino puno ime, za razliku od počinitelja kojeg su sakrili iza inicijala. Jasno; čovjek je u Gospiću moćan i s njim treba postupati u rukavicama bez obzira na to kakav mu se ispad stavlja na teret. Događaj je odmah proizveo još jedan nacionalni alarm, prije svega zahvaljujući kritičkoj reakciji HTV-a.

Civilizacijska katastrofa

Policijski sustav pada iz skandala u skandal. Kalkulantska indolencija gospićke policijske birokracije nadovezala se na niz drugih afera koje su u zadnje vrijeme uzdrmale hrvatski policijski aparat, a najteža je svakako trostruko ubojstvo u Petrinji koje policija nije spriječila iako je unaprijed bila upozorena na mogućnost zločina. Što da se radi? Živimo u krajnje nesigurnoj zemlji u kojoj policija, sudovi i sve ostalo funkcioniraju po načelu površnosti, neistrčavanja, nezamjeranja, lokalnih interesnih nagodbi i čuvanja stolica, i tu se – kako stvari stoje – ništa ne da učiniti. Ni smjena stanovitoga Joze Milasa, glasnogovornika gospićke policijske uprave neposredno odgovornog za spomenuto izvješće u kojem je Mraović “zamračen”, policiju pouzdano neće revolucionirati.
Incident u hotelu “Ante” sa svim onim što ga prati ujedno je i simptom civilizacijske katastrofe u kojoj vegetira lička regija. Ne samo lička, dakako. U Hrvatskoj još uvijek – europskim stremljenjima usprkos – postoje zone bezakonja ili zone polulegalnosti koje funkcioniraju na običajnome pravu i podjeli feudalnih utjecaja, i gdje su svi centri moći – lokalni tajkuni, ugostitelji, ratni bogataši, policija, crkva, općina, partije, sudovi – u nekakvome međusobnome tajnome dogovoru ili talu*. Ako idete u Bruxelles, Salzburg ili Haag, idete bez nas, jer mi imamo simbiozu s braniteljima.
Sociolozi bi na tu temu imali što reći, ali njome se – koliko je poznato – vrlo malo bave. Osim elementarne građanske nesigurnosti, depopulacije i ekonomske depresije, u predočenim zonama najčešće caruju ratni kultovi, kvazipatriotski fetiši, domoljubni kičeraj, plakati s generalima, braniteljska birtaška nedodirljivost i agresivna ustaška ikonografija kao modeli javne komunikacije s kojima se nitko ne usuđuje konfrontirati, jer lokalni ljudi znaju da bi konfrontacijom proizveli vlastitu ekssocijalizaciju, pa možda i život stavili na kocku.

Lika, paradigma polulegalnosti

Gospođa Jarrett, vraćamo se na nju, zatekla se u prilično bizarnome socijalnome okružju, o kojem će moći pričati u Americi, pa makar i svome psihoterapeutu: u Europi postoji država Hrvatska, i u njoj zemlja Lika, koja se izborila za to da postane paradigma za sva hrvatska siva područja polulegalnosti. Društvena moć u njoj dramski je koncentrirana u liku domoljubnoga birtaša koji, hraneći svoj osjećaj nedodirljivosti, pijanku s poslovnim partnerima voli začiniti feudalnim pravom na proizvoljni seks kao da je izišao iz Papićevog dokumentarca. Taj lik prosperira uz pomoć lokalne ličke policije – žalosnoga kontrolnoga mehanizma države – koju obilježava slavna tradicija inertnoga kompromiserstva s nasiljem i terorom. Nacionalističko divljanje, poslijeratna ubojstva, rušenje i palež zadržali su se kao simpatičan obrazac ponašanja u dijelovima Like vrlo dugo nakon završetka svih vojnih operacija, uz nezainteresiranu policiju koja je samu sebe svela na status evidentičara.
Nikada ni za što tamo nije bilo dokaza. Podmetnutom bombom ubijen je Milorad Miščević, stari oficir JNA u mirovini, sa stanom u Zagrebu, kad je – povučen nostalgijom – došao pogledati svoju srušenu kuću pokraj Gospića. Na isti način, minom iznenađenja kao prepoznatljivim terorističkim rukopisom, u Gospiću je likvidiran Milan Levar, pogrešno uvjeren da će mu država osigurati zaštitu zbog njegovoga neformalnoga dijaloga s Haagom. Počinitelji nisu otkriveni, ostali su u sferi lažne enigme, zaštićeni policijskim formalizmom i pragmatičnim bijegom od činjenica, iako su se po gospićkim birtijama javno hvalili svojim akcijama. I slučaj Mraović derivat je opisanoga anticivilizacijski obojenoga miljea obilježenog rudimentarnom postojanošću i imunitetom na sve društvene promjene.

STUPAC TJEDNA: GRADONAČELNIK; VRHOVNIK; ČAVIĆ

U kontekstu bitke za položaj zagrebačkoga gradonačelnika koja se postupno, pjesnički rečeno, zahuktava, autor ovih redaka slobodan je izraziti svoju sumnju da je bilo tko od kandidata na sceni – Bandić, Vesna Pusić, nepoznat netko iz HDZ-a itd. – sposoban u Zagrebu nešto bitno promijeniti. Milan Bandić već se dokazao kao rezultanta raznih financijskih interesa, jer čovjek je rano shvatio da je Zagreb u komunalnome i svakom drugom smislu prije svega to: jedan ogroman financijski interes u kojem će sposoban plivač koji se zatekao na funkciji, zadovolji li grabežljive pretendente na poslove, nepogrešivo pronaći i svoj djelić sreće. Zagreb znači najveću akumulaciju novca u državi a ujedno i beskrupuloznu trgovinu građevinskim prostorima, čija vrijednost vrtoglavo raste proporcionalno s njihovom mahnitom eksploatacijom.
Nitko od toga mamca neće pobjeći, pa ni Vesna Pusić čiji je glavni čovjek Ferenčak upravo na preprodaji građevinskoga prostora ostvario enorman profit. Zagreb se planski i sustavno uništava bjesomučnom izgradnjom na urbanim oazama i nekontroliranim širenjem, a primarna svrha bitke za gradonačelnika u tome je da konkretan čovjek i stranka u toj betonskoj ekspanziji uzmu svoj dio kolača i da tu ekspanziju po mogućnosti održe do beskraja.

* * *
Procurilo je iz saborske istražne komisije da je gospodin Vrhovnik od Lenca u svoje vrijeme osnovao off-shore* firmu na poznatome švercerskome otoku Guernsey preko koje je za sebe izvlačio skromne godišnje doznake od šesto-sedamsto tisuća dolara. Ne robujmo novcu, ni sumama. Svakome prema zaslugama, a Vrhovnik ih je naplatio. Otjeravši Lenac u stečaj, od Račanove vlade dobio je – kao što je poznato – višemilijunsku pomoć – u kunama, doduše – “za spas radnika”. Pouka: HDZ, SDP, kad je o partijskim tajkunima riječ, nalik su – pučki rečeno – kao jaje jajetu. * * *
Dragan Čavić, civilizirani predsjednik Republike Srpske u Bosni i Hercegovini, razmjerno mlad čovjek, na komemoraciji u bosanskome pograničnome selu Gradina jedini je za žrtve ustaškoga logora Jasenovac među govornicima istaknuo kako su u tome logoru stradavali i Hrvati.
Ne eufemistički “antifašisti”, nego Hrvati, kod ubojica označeni kao nelojalni. Čavićeva gesta primijećena je.