Bolesna djeca zlostavljala su se u Caritasovom domu u Brezovici?! Ništa ljudsko nije mi strano, volim morbidne teme. Ali nisam baš bila sigurna što je to “caritas”. Skok u Bratoljuba Klaića. “Caritas lat. (čit. karitas) ljubav prema bližnjem, naziv nekih katoličkih ‘milosrdničkih’ organizacija.” Zašto je Bratoljub Klaić “milosrdničkih” napisao u navodnicima, a nije gledao “Sestre Marije Magdalene”? Što je to Bratoljub Klaić znao o katoličkim organizacijama što hrvatski novinari ne znaju? Da su znali, ne bi se čudili teti koja u katoličkoj “milosrdničkoj” organizaciji išiba klinca po licu ili mu neki barba stolar da da mu ga malo poliže. Ako je već stari Bratoljub znao što katolički popovi i sestre rade jadnicima u svojim organizacijama, zašto mediji ne ostave hrvatske katoličke popove i časne sestre da u miru božjem rade svoj “milosrdnički” posao? Normalno nam je da seoski pop stavlja svoju drhtavu, staru šapu u gaćice djevojčicama. Nitko okom ne trepne kad katolički svećenik na osamljenoj plaži tucne ili bude tucnut od mladog autostopera koji ga kasnije kokne.

U civiliziranom svijetu, gdje ozbiljni ljudi zaista žele utvrditi istinu, nikad slijepo ne vjeruju osumnjičenom i nikad žrtvu ne prezru od starta Neraskidiva veza crkve i političara traje 2000 godina. Zato, novinari, dečki i cure s Hrabrog telefona, pokrijte se ušima, rep među noge i kuš!Tko piše o časnim sestrama koje drže onemoćale ruke umirućih dok im oni u zadnjem hropcu potpisuju ugovor o doživotnom uzdržavanju? Koliko je koštalo pokrštavanje Srba i muslimana pradavnih devedesetih? Da li časne sestre i časna braća plaćaju PDV na ono što zarade? Kako zarađuju? Koliko zarađuju? Znam i popa koji je ocvalim prvopričesnicima govorio da moraju dati više love jer će na raskrižje triju cesta staviti “novog i većeg i ljepšeg Isusa”. I još su kumovima morali reći da njima, kumčadi, ne poklanjaju zlato nego Crkvi keš. Novinari jako dobro znaju kakve aute voze hrvatski širitelji ljubavi prema bližnjem, koliko troše na seksi telefone i kako to vjernike i porezne obveznike uopće ne uzbuđuje. Našim katoličkim popovima sve je dozvoljeno. Oni u Hrvatskoj smiju bez kazne Božje i zemaljske skupljati lovu i nikome ne polagati za to račune, graditi raskošne dveri na državni račun, propovijedati svoju vjeru u vrtićima i osnovnim školama, urlati da je abortus grijeh, šutjeti o drapanju dječice u tihim i praznim crkvama, dobivati penzije i plaće iz državnog proračuna u koji lovu uplaćuju i nevjernici, udarati šibom bolesnu djecu po licu, dozvoljavati seksualno zlostavljanje jadničaka koje su im na nemilost predali hrvatski političari perući tako svoju komunjarsku prošlost. I esdepeovci i hadezeovci s jednakim žarom ližu oltare i kleče u prvim drvenim redovima ne bi li tako dokazali lojalnost dragom Bogu, a umilili se njegovim ovozemaljskim slugama koji uglavnom služe Lovi.

Da li se djeca u Caritasovom domu u Brezovici zlostavljaju? Smijemo li odgovor na to pitanje očekivati od Katoličke crkve? Da li ćemo od silovatelja ikad čuti priznanje da je žrtvu silovao? Da je silovatelj čovjek koji je spreman spoznati svoj grijeh, ne bi bio silovatelj. Da je hrvatska Katolička crkva danas spremna priznati sve svoje prevelike grijehe, ne bi bila hrvatska Katolička crkva, bila bi to neka druga crkva ili udruga. U civiliziranom svijetu gdje ozbiljni ljudi zaista žele utvrditi istinu nikad slijepo ne vjeruju osumnjičenom i nikad žrtvu ne prezru od starta. Naravno, naravno, naravno! Hrvatska je laička zemlja. Imamo zakone, sudove, državna odvjetništva, oni su najvažniji u traženju istine. Traže je u ime naroda i bez Božje pomoći. Imamo i žrtve. O njima se u Hrvatskoj rijetko govori s poštovanjem. Njihove su duše blatne seoske staze na koje gustu, zelenu sluz jednakim žarom hračkaju i popovi i civilna vlast. Njima se u Hrvatskoj ne vjeruje ni kad su majušni, kad jedva mogu ručicom dosegnuti Hrabri telefon.

Sva ta dječica su lažljivi gadovi kojima se pomiješala jeziva prošlost i katolička sadašnjost, mali kreteni koji ne znaju što je ljubav, a što perverzija, retardirani majmuni koje treba šibati po licu i mlatiti kuhačom po glavi da bi brže spoznali Boga. Ništa ne kuže časni, mladi novinari hrvatskih pisanih medija. Ne razumiju ništa ni pošteni ljudi kojima je palo na pamet u Hrvatsku uvesti Hrabri telefon. Ti ljudi koji nikad nisu zavirili u Bratoljuba Klaića ne znaju, nemoguće je razoriti razvratničku vezu između hrvatskih katoličkih popova i hrvatskih političara. Dečki su spojeni onako čvrsto kako se znaju spojiti mali pjevač u crkvenom zboru i veliki dirigent. Sluzava, neraskidiva veza traje preko dvije tisuće godina. Zato, novinari, dečki i cure s Hrabrog telefona, pokrijte se ušima, rep među noge i kuš! Zašto niste gledali emisiju “Otvoreno” na prvom programu državne televizije? U njoj su se neki jadničci zalagali za otkrivanje istine, a političari i dežurni pop igrali su svoju malu igru.

Igrala se i Hloverka Novak-Srzić, gospođa koja ima moć, gard, lijepu garderobu, odličnu šminku, izvrstan termin, opak jezik, zao pogled, neodoljiv šarm, čvrst nastup… Političari i još neka gospoda govorili su kako nije bilo nasilja u onom domu kome ime govori kakav je, rekli su da su najveći nasilnici mediji. Velika Hloverka digla je svoj strašan glas na sitne goste. A onda se tihim glasom javio besramno drski pomoćni zagrebački biskup, neki gospodin Valentin Pozaić. Kad je Pozaić siknuo, Hloverka je pred njim pala na koljena onako kako su pred otvorenim šlicom bostonskog i bečkog kardinala padali mali klinci. Kužite, Slobodne Dalmacije, Večernji listovi, Novi listovi, Dvadeset i četiri sata, Hrabri telefoni… Hrvatska televizija kleči! Kleknimo svi! I pušimo, pušimo, pušimo… Dok se ne udavimo!