U Rijeci su na Koblerovu trgu postavili kamen. Neku vrstu kamena temeljca. Jedina razlika između ovoga riječkog četvrtastoga bijelog kamena i onoga kamenja koje se ukopava u zemlju da bi simbolički predstavljalo temelje buduće zgrade, te dobru volju i energije iz kojih ta zgrada izrasta, jest činjenica što se iznad ovoga riječkoga kamena neće izdizati nikakva zgrada. Spomenuto je postolje s natpisom “Vox populi” zamišljeno kao figurativni kamen temeljac za vrlo stari, ali u nas prilično zanemareni oblik političke komunikacije: ulične oratore. Ovaj je projekt inicirao Marin Miočić Stošić, a zamišljen je kao govornički kutak, jedno eksteritorijalno postolje koje bi trebalo svakome tko to zaželi osigurati apsolutnu slobodu govora i, što je još važnije, slobodu poslije govora. Jer, ruku na srce, sloboda govora oduvijek je postojala i u najcrnjim diktaturama. Pojedinac je mogao slobodno reći što je htio. Problem je samo u tome što poslije ne bi bio slobodan. A ponekad ni živ. Ovakav govornički kutak svakako je potvrda zrelosti društva i afirmacija sloboda za koje se već dugo deklarativno zalažu zapadne demokracije. Upravo zato je i Hyde Park sa svojom tradicijom nekakav vražji simbol slobode koji se, kao svaki simbol i svaka sloboda, pretvorio u turističku atrakciju. Ono što u ovoj priči o riječkome govorničkom kutku prilično čudi jest činjenica što se već ranije nisu pojavile takve tendencije. Početak demokracije dočekali smo s puno uličnih govora, s puno vikanja, galame, zastava i sličnih uličnih predstava, ali, bar koliko znam, ovakve inicijative nije bilo. Speakers corner u Rijeci pojavljuje se s priličnim zakašnjenjem, zapravo u trenutku kada je sloboda govora kod nas nešto što se samo po sebi podrazumijeva i što se pokazuje kao polazište za svaku javnu komunikaciju. Ograničenja još uvijek postoje, ali više nisu u domeni cenzure ni policije. Sudovi se još bave duševnim bolima koje uzrokuje javna riječ, ali ne u onoj mjeri kao u rigidnome tuđmanizmu kad je gotovo zamijenila klasičnu cenzuru i kad je bol duše uništavala i novine i ljude. Danas smo za ono što govorimo uglavnom lišeni straha od izopćenja i zatvora.

Sloboda govora postoji i u diktaturama. Pojedinac može slobodno reći što hoće. Problem je samo u tome što poslije nije slobodan. A ponekad ni živ Ulični oratori često se pojavljuju kao dobrodošle klaunske figure koje nerijetko u svome ludilu govore istine o kojima drugi šuteZa govorničke slobode u Hyde Parku prvi sam put čuo prije više od 35 godina kad se naša učiteljica razredne nastave Luketa Lidvina vratila s nekog sindikalnog izleta u London. I onda nam je pričala o tom gradu, prljavštini, siromašnim kvartovima, krvavim biftecima. U toj priči spomenula je i park u kojemu svatko može reći što želi. Sjećam se da mi je to onda zvučalo nevjerojatno. Imao sam oko osam godina, bio veselo i brbljavo dijete, ali me je činjenica da na svijetu postoji mjesto gdje svatko može reći što želi toliko šokirala da sam u jednom trenutku pomislio kako to nije istina i da se učiteljica šali s nama. Sloboda govora tada mi je izgledala nešto potpuno nedostižno, poput kakve utopijske zemlje ili čudovišta iz Loch Nessa. Taman sam nekako u ono vrijeme prestao vjerovati u Djeda Mraza i malog Isuseka koji za Božić donosi darove, kad se pojavila sloboda govora. I u to bi čovjek sada trebao povjerovati. Koliko se sjećam, mojoj učiteljici se u Londonu nije svidjelo gotovo ništa osim tog slobodnog govorničkog područja. I to sam zapamtio vrlo živo. Možda su mi se upravo zbog te rane fascinacije oduvijek sviđali . Naravno, tu fascinaciju dijele mnogi jer su ulični oratori, oni koji drže svoje govore po trgovima ili tramvajskim stanicama, dio gradskoga pejzaža i njegova identiteta. Oni se često pojavljuju kao dobrodošle klaunske figure koje nerijetko u svome ludilu govore istine o kojima drugi šute. Ljudi ih vole i slušaju upravo zbog tih istina. Ovaj riječki kameni govornički podij zapravo je pokušaj da se na neki način institucionalizira ono što je oduvijek bilo izvaninstitucionalno. Stvar odjednom postaje ozbiljnom upravo zato što djeluje neozbiljno i opušteno. Posebno je to zanimljivo u eri totalne dominacije medija, u svijetu u kojemu mediji proizvode i ljude i događaje. Tako komunikacija koja zaobilazi medije upravo zbog svoje opuštenosti i nedostataka mehanizma kontrole kao što su tržište, politički ili gospodarski lobiji može postati vrlo atraktivna. Naime, i pisani i elektronički mediji podjednako svojom snagom i utjecajem proizvode i nezadovoljstvo ljudi koji se žele oprijeti manipulacijama. Grafiti, internet i ulični govori pokazuju se kao njihov medij. Snažan medijsku utjecaj proizvodi tako i alternativne medije.

Upravo su izbori vrijeme kad se snaga medija i spretnost snalaženja pojedinih političara u medijima može jasno vidjeti. Tako se i ovaj riječki govornički kutak pojavljuje, kako to komentira kolumnistica Novog lista Tihana Tomičić, kao “najbolja fora ovih lokalnih izbora”. Po svemu sudeći, to će i ostati samo fora, jer će govorničku poziciju na kamenu vrlo vjerojatno ubrzo uzurpirati kojekakvi luđaci, egomanijaci i brbljavci svake fele koje za kratko vrijeme nitko neće slušati. Što je možda i dobro jer bi se, kako je počelo, mogle pojaviti stotine haaških optužnica ako takvi egomanijaci s oratorskoga kamena počnu naizust govoriti sadržaj tajnih haaških dokumenata, a neće priznati otkuda im. Otvaranje ovoga govorničkog kutka vremenski se poklapa upravo s aktualnim raspravama o slobodi medija i haaškom pritisku na novinare. Radi se, dakako, o koincidenciji. No, jesu li koincidencije zapravo simptomi nekog višeg reda?