Nakon duge i temeljite predigre u petak je konačno sazrela odluka: seks i službeno ulazi u škole, o tome se neće više pričati samo na hodniku i po zahodima, nego i u razredu. Ministar znanosti, obrazovanja i športa donio je odluku da će se o spolnosti učiti u zasebnome programu koji će se zvati zdravstveni odgoj i obrazovanje, a u školama će se početi provoditi školske godine 2006./07. Tako će se nakon niza desetljeća u školi konačno učiti i ono što djecu najviše zanima. Jer, ruku na srce, seksualnost i sve što je povezano s njom upravo plijeni pažnju ciljane dječje populacije između petog osnovne i četvrtoga gimnazije, a znanja o tome sustavno se dobivaju izvan škole, u medijima, na internetu ili od vršnjaka. Možda im je i zbog toga u školi tako dosadno. U svijetu u kojemu se ljudi, firme, dizajn, arhitektura, automobili, pa čak i hrana ili kućni ljubimci dijele na one koji jesu i one koji nisu seksi, naša djeca o tome što je seksi u školama ne mogu čuti ništa ili vrlo malo. Na taj je način jedna od najfrekventnijih čovjekovih zanimacija i sasvim sigurno jedna od najsnažnijih životnih motivacija već godinama sustavno amputirana iz školskoga programa. Sada pak, kad je odluka donesena, javljaju se, naravno, i neke dvojbe. Ne mogu, recimo, s dopredsjednikom povjerenstva Draženom Lalićem podijeliti toliko oduševljenje i ustvrditi kako je ovo velik dan za hrvatsko obrazovanje, ali mogu se složiti da je važan korak prema cjelovitijem i sustavnijem informiranju učenika o tome što tete i stričeki imaju u glavama i među nogama ovom odlukom svakako učinjen. Sada se treba dogoditi još samo ono što je, kad je škola u pitanju, najteže postići: da stvar funkcionira i u praksi. Pri tome ne mislim da bi nastava iz seksualnoga odgoja u školi trebala imati i praktičan dio, iako bi to, vjerujem, izazvalo prilično zanimanje učenika. Iz pismenih i usmenih komentara ove odluke, koju ljudi iz prosvjete i roditelji načelno pozdravljaju, mogu se izdvojiti dva pitanja. Prvo se tiče ocjenjivanja. U Ministarstvu su se rukovodili evidentnom potrebom rasterećenja učenika pa je odlučeno da se znanja iz spolnog odgoja ne ocjenjuju. Iako imam stanovitu skepsu prema tome, mogu reći da se načelno slažem. Bar nećemo mi nastavnici po hodnicima u prolazu morati slušati kako je netko “popušio kuljetinu iz pušenja” ili mora ispraviti negativno iz “masturbacije i kunilingusa”. A da ne govorimo o tome kako bi se moglo pasti na popravnome, recimo, iz temeljnih znanja o sodomiji, koprofagiji ili zoofiliji. A teme za maturalne radove mogle bi iz toga predmeta glasiti i ovako: “Uloga ovce u seksualnom sazrijevanju otočana” ili “Kako reći pička na sto pristojnijih načina”. Djeca će, dakle, o seksu učiti rasterećeno, onako kako bi to inače trebalo raditi u praksi. Škola će im tako trasirati put. Iz grča nema prča, reklo bi se narodski i kolokvijalno, a našoj će djeci to biti jasno i praktično. Pedagoška praksa međutim pokazuje da ocjenjivanje i predmetu i profesoru daje ozbiljnost. Stoga postoji opasnost da se spolni odgoj svede na nešto posve usputno, nešto što će se odrađivati jer se mora odraditi, a ozbiljno ga neće shvaćati ni učenici ni profesori.

Monstruozna Grudenova rečenica 'ne može pralja čađavim rukama prati bijelo rublje' zaziva moralnu podobnost za nastavnike spolnog odgoja Znanje iz seksualnog odgoja neće se ocjenjivati jer bi netko mogao napisati maturalni rad 'Uloga ovce u seksualnom sazrijevanju otočana' Drugo pitanje odnosi se na odluku da se spolni odgoj predaje na satu razredne zajednice. Postoji znatna opasnost da se sve skupa svede na nekoliko obaveznih informacija ili dva-tri predavanja između rješavanja pitanja izostanka, problema s ocjenama ili dogovora za izlete. Čini mi se da za zdravstveni odgoj i obrazovanje sat razredne zajednice nije dobro rješenje. Sjećam se da su takvi pokušaji postojali još dok sam ja išao u osnovnu školu, a to je bilo vrlo davno. Djevojke iz našeg razreda požalile su se razredniku da ih mi dečki diramo za grudi i stražnjice i da smo, općenito, aktivni s rukama. Tada je, valjda na roditeljskom sastanku, odlučeno da nas educiraju. U školu je pozvan postariji gospodin, ne sjećam se više je li bio psiholog, sociolog ili liječnik. Pokušao je s nama uspostaviti nekakav kontakt i razgovarati o tome zašto imamo potrebu dirati djevojčice po grudima i što se to događa s našim žlijezdama. S tih se predavanja sjećam samo velike nelagode, srama i odbijanja, iako sam u tom pogledu bio vrlo otvoreno dijete. Poslije mi je postalo jasno da je svemu zapravo nedostajalo sustavnosti. Mi se kao klinci jednostavno nismo mogli usredotočiti na problem jer je, osim toga što se radilo o nizu tabuizacija, sve bilo nekako raspršeno. Nešto smo čuli na biologiji u okviru službenog programa, nešto, isto tako na biologiji, neslužbeno i sočnije jer je profesorica voljela takve teme, onda nešto kasnije i u književnosti i psihologiji, ali nikada se nije radilo o definiranome predmetu interesa: spolnosti. Uvijek je to bilo dio nekog drugog predmeta ili bi rasprava otišla u tom smjeru. Stoga mi se čini da bi seksualnom odgoju u školama u prvom redu trebalo osigurati sustavnost. A onda i kompetenciju predavača, odnosno tih vanjskih suradnika koji bi nosili veći dio nastave ovoga predmeta jer razrednici, dakako, to ne bi mogli preuzeti na sebe.

U raspravi o ovoj temi trebalo bi se svakako osvrnuti i na riječi Vladimira Grudena, predsjednika povjerenstva za spolni odgoj, o edukaciji nastavnika. On kaže da treba pomoći nastavnicima razriješiti vlastite spolne dvojbe. Nije mi posve jasno tko će i kako razrješavati spolne dvojbe nastavnika i hoće li sve to skupa nalikovati na nekakav spolni preodgoj odraslih. Možda večernju školu. A rečenica “ne može pralja čađavim rukama prati bijelo rublje” čini mi se u tom kontekstu monstruozna. Znači li to da će za razredništvo u budućnosti biti potrebna nekakva moralna podobnost, ili, ne daj bože, zavjet čistoće? Ako sve ode u tom smjeru, ova dobra ideja pretvorit će se vrlo brzo u nešto ružno i opasno.