Američka pravnica, književnica i predsjednica Instituta za javno bankarstvo Ellen Brown u članku za Truthout piše o kobnom financijskom udaru bivših čelnika Goldman Sachsa na europske porezne obveznike. U rujnu 2008. godine bivši izvršni direktor Goldman Sachsa Henry Paulson uspio je teškom mukom od američkog Kongresa izmoliti 700 milijardi dolara za otkup tamošnjih banaka. Njegov zahtjev za osnivanjem trajnog fonda za otkup ipak je odbijen te je sve ostalo na jednokratnoj isplati pomoći.

Nije Paulson, al' je Draghi...

Ono što nije uspjelo Paulsonu ostvario je Mario Draghi, bivši potpredsjednik europskog ogranka Goldman Sachsa, koji je u studenome 2011. godine bez medijske pompe zamijenio Jean-Claudea Tricheta na položaju čelnika Europske središnje banke. Već u prosincu Draghi je na svoju ruku odobrio 500 milijardi vrijedan otkup europskih banaka, a u siječnju 2012. potiho je odobren Europski stabilizacijski mehanizam (ESM), trajni fond za spašavanje koji „nameće vladama članica EU otvorene kredite, ostavljajući porezne obveznike na milost i nemilost ESM-ovih eurokratskih nadglednika i njihovih prohtjeva".

Ovaj neometano izvršeni „bankarski udar" s oduševljenjem su dočekale vlade zemalja eurozone i njihovi zajmodavci, prve jer će ulagači nastaviti kupovati suvereni dug, a potonji jer će pritom moći sami određivati uvjete. Prije predlaganja alternativnog rješenja koje ne bi uključivalo dužničko ropstvo, Brownova donosi pregled mračne pozadine ESM-a i „Goldmanova tihog preuzimanja ESB-a".

(Gotovo) neograničena moć

Trajni krizni fond ESM trebao bi zamijeniti dosadašnje privremene mjere, Europski fond za financijsku stabilnost (EFSF) i Mehanizam za europsku financijsku stabilnost (EFSM), a njegova ratifikacija očekuje se u srpnju ove godine. Brownova navodi opsežan citat iz videa pod naslovom „Šokantna istina o skoroj propasti EU!" koji se pojavio na YouTubeu u prosincu 2011., originalno na njemačkom jeziku. Video kritizira najproblematičnije točke prijedloga ugovora o ESM-u koji naziva „dužničkim sporazumom".

Osnovni kapital ESM-a prema Članku 8 iznosit će 700 milijardi eura - vjerojatno, komentira Brownova, po uzoru na 700 milijardi dolara američkog otkupa iz 2008. Članak 9 kaže: „Potpisnici ESM-a obvezuju se neopozivo i bezuvjetno da će na zahtjev isplatiti svaku kapitalnu obvezu ... u roku od sedam dana od primitka takvog zahtjeva." Video postavlja pitanje: „a što ako imamo novi parlament koji ne želi prenijeti novac u ESM?" Članak 10 kaže: „Odbor guvernera može odlučiti promijeniti dodijeljeni kapital i prepraviti Članak 8 ... u skladu s time." Dakle, nastavlja video, ESM može povećati fond kad god i koliko god mu se prohtije, a potpisnici će Člankom 9 i dalje biti obvezani na bespogovorno plaćanje.

Bankari imuni na zakonske procese

Mario DraghiČlanak 27 osigurava da će „ESM, njegovo vlasništvo, sredstva i imovina ... uživati imunitet od svakog oblika sudskog procesa..." što bi značilo da ESM može tužiti nas, ali ne i mi njega, niti ga možemo pokušati sudskim putem opozvati. Nadalje, prema istom članku, „vlasništvo, sredstva i imovina ESM-a bit će imuni na pretrage, oduzimanja, zapljene, izvlaštenja ili bilo koji drugi oblik otuđenja ... putem izvršnog, sudskog, administrativnog ili zakonodavnog postupka." Znači li to, pita se video, da nikakvo zakonodavstvo niti demokratski zakon nemaju ovlasti nad ESM-om.

Konačno, Članak 30 glasi: „Guverneri, zamjenici guvernera, direktori, zamjenici direktora, generalni direktor i članovi osoblja bit će imuni na zakonske procese s obzirom na svoja djela ... i uživat će nepovredivost s obzirom na svoje službene dokumente." Ovime se očito skida svaka odgovornost sa svih uključenih u ESM te se „uspostavlja međuvladina organizacija kojoj moramo na zahtjev slati neograničene količine novca u roku od sedam dana, koja nas može tužiti ali je imuna na sve vrste progona i čija uprava uživa isti imunitet". Video završava nizom pitanja o budućnosti Europske unije kojom više ne vladaju suverene demokracije, već jedna krovna organizacija koju nitko nije izabrao.

Kamata osakaćuje Grčku i ostale

Brownova prenosi izvještaj francuskog blogera Simona Thorpea koji je krajem prošle godine zabilježio kako je ESB, sada pod Draghijevim vodstvom, 21. prosinca posudila 489 milijardi eura europskim bankama po iznimno niskoj kamatnoj stopi. Kako ESB nema novca za posudbu, u stvari se radilo o novoj kvantitativnoj olakšici - tiskanju novca koji su smjesta progutale 523 banke. Iako se ESB nadala da će novac biti iskorišten npr. za posudbu Grčkoj čiji su troškovi zaduživanja u tom trenutku iznosili 18%, bankama nisu postavljeni nikakvi uvjeti te je novac isto tako mogao završiti i u poreznim rajevima.

Brownova podsjeća da se sa 18% kamata dug u četiri godine udvostručuje i da je upravo to „breme kamata, a ne sam dug, ono što osakaćuje Grčku i druge dužničke nacije". Thorpe je stoga predložio logično rješenje: posuđivanje novca izravno vladama Grčke, Portugala, Mađarske, Irske ili Italije. Članak 123 Lisabonskog sporazuma priječi ESB-u posuđivanje novca vladama kako bi ih spriječio u eventualnim zloupotrebama, ali Thorpe zaključuje da je sadašnja situacija neusporedivo gora jer je „ESB u potpunosti u rukama bankovnog sektora". Dok su ESB nadzirale demokratski izabrane vlade, njihovi su građani barem imali nekog utjecaja na njezin rad, a sada je svu moć prigrabila nekolicina financijaša koje ne nadzire nitko.

Odmetnuta banda financijskih pirata

Sada kada su „Goldman Sachs i financijski tehnokrati preuzeli europsko kormilo", nadovezuje se Brownova, demokracije više nema na vidiku jer su je se Europljani prisiljeni odreći u korist „odmetnute bande financijskih pirata". A isti razvoj događaja vjerojatno očekuje i ostatak svijeta. Europa bi, umjesto ratifikacije sporazuma o ESM-u, trebala radije revidirati Članak 123 Lisabonskog sporazuma i omogućiti ESB-u davanje zajmova izravno državama članicama. Ili bi „vlade eurozone mogle obnoviti svoj ekonomski suverenitet oživljavanjem središnjih banaka u javnom vlasništvu" koje bi izdavale beskamatne „nacionalne kredite u korist nacija". Ista je mjera u prošlosti već uspješno provedena u Australiji i Kanadi.

Pravo na izdavanje novca i zajmova mora se vratiti u ruke suverenih vlada umjesto da bude privatno vlasništvo „vampirskih rentijera koji ga koriste da bi cijedili životnu krv iz ekonomija". Zajmovi bi, zaključuje Brownova, trebali biti javno dobro „kojim se raspolaže i upravlja za dobrobit ljudi".