Nakon što je na prošlogodišnjoj Puli predano obavio povjerenu mu zadaću promocije Vrdoljakove regresivne i ridikulozne ode patrijarhatu, garnirane izjednačavanjem stradanja ustaša i Židova te demoniziranjem komunista i “polusrba”, Branko Lustig vratio se u Ameriku i ponovo se pridružio producentskom timu Ridleyja Scotta. Scott je filmaš u kojem je Lustig pronašao utočište pošto ga je Steven Spielberg najurio iz svoje ekipe, ne mogavši mu oprostiti “otimanje showa” prilikom dodjele Oscara za “Schindlerovu listu” (“Schindler’s List”), kad je Lustig pokazao istetovirani logoraški broj na svojoj podlaktici, što je Spielberg doživio kao poprilično neukusan način samopromocije. Silan, premda nezaslužen, uspjeh Scottova “Gladijatora” (“Gladiator”) donio je Lustigu drugog producentskog Oscara, nakon čega se njihova suradnja nastavila na većini sljedećih Scottovih filmova. Scott je u Lustigu pronašao pouzdanog logističara, čovjeka koji uz najmanje uloženog novca može osigurati najbolje radne i smještajne uvjete, što je u slučaju skupih i složenih projekata poput “Gladijatora”, “Hannibala” i “Pada Crnog jastreba” (“Black Hawk Down”) dragocjena odlika; istodobno, Scottu je producent poput Lustiga – slabo obrazovan i umjetnički nekompetentan, ali snobovski fasciniran filmašima “s pedigreom” – itekako dobrodošao, jer mu ostavlja kreativnu kontrolu nad projektom. Takav je slučaj i s njihovom najnovijom suradnjom na “Kraljevstvu nebeskom”: koliko god se Lustig trudio po hrvatskim medijima ostaviti dojam kako je važan čimbenik u kreativnom oblikovanju filmova koje producira, on je i ovaj put bio tek marljivi “producent-šljaker”, jedan od sedmero-osmero sličnih članova producentskog tima. Uostalom, Scott je, potpisavši se na špici filma kao jedini “čisti” producent (Lustig je jedan od troje izvršnih producenata, uz nekoliko koproducenata te pridruženih i linijskih producenata), jasno istaknuo da je sav kreativan teret, ne samo redateljski nego i producentski, bio na njegovim plećima.

Za razliku od Vrdoljakove nevješto prikrivene zloće u 'Dugoj mračnoj noći', Scott je aktualan i plemenitKao i u “Gladijatoru”, Scott se odlučio za koncepciju epskog povijesnog spektakla što tipično hollywoodskim voluntarizmom izvrće povijesne činjenice te u središte postavlja idealiziranog protagonista. Također, u oba se filma daleka povijesna zbivanja naglašeno sagledavaju iz perspektive i po kriterijima sadašnjeg vremena, uz znatnu dozu moraliziranja, što sve zajedno apriori mora ostaviti tešku sumnju kod onih (potencijalnih) gledatelja kojima je historijska autentičnost jedan od glavnih elemenata po kojima prosuđuju umjetničku ozbiljnost projekta. Međutim, načelno gledajući i apstrahirajući činjenicu da je riječ o notornoj hollywoodskoj praksi koja traje od početaka žanra povijesnog spektakla, i takav je autorski pristup legitiman. Pitanje je samo s koliko je kreativne angažiranosti izveden, posjeduje li tzv. unutarnju koherenciju, te je li pristajanje na mitologizaciju izvorne građe preraslo u infantilizam, ili je prožeto intrigantnim značenjskim začinima. “Kraljevstvo nebesko” u tom smislu stoji bolje od “Gladijatora”.

Scott je pošao od Balduina IV. (u filmu ga utjelovljuje Edward Norton) kao jednog od najfascinantnijih srednjovjekovnih vladara: na prijestolje je zasjeo kao mladić i provodio ono što bi se danas nazvalo multikulturalnom politikom – suživot u toleranciji kršćana, muslimana (uglavnom Arapa) i židova, što je u ono doba, pogotovo kad su kršćani u pitanju, bila rijetka i avangardna praksa. Balduin, koji je zarana obolio od lepre i mlad umro, bijaše suvremenik znamenitog arapskog vladara Saladina (Ghassan Massoud), koji će po Balduinovoj smrti, kad njegova “multikulturalna” koncepcija dođe u pitanje, vratiti Jeruzalem pod islamsku vlast. Po znanom dramaturškom načelu izmještanja velikih povijesnih osobnosti na epizodne pozicije i postavljanja u središte zbivanja izmaštanih ili historijski sporednih likova, većina zbivanja sagledana je iz perspektive mladog francuskog plemića Baliana od Ibelina (Orlando Bloom), koji je vodio obranu Jeruzalema za Saladinove opsade. On u Scottovoj vizuri, pod utjecajem svog oca, u zbilji nepostojećeg križarskog viteza Godfreyja od Ibelina (Liam Nesson), Balduinova glavnog vojnog savjetnika Tiberija (Jeremy Irons) i samog Balduina, prerasta iz skromnog kovača u viteza bez mane i straha, visokomoralnog idealista kojem su istina, pravednost i mir vrhunske vrednote. Kao svaki “pravi” vitez s kraja 12. stoljeća, vremena provansalskih trubadura i viteških romana, Balian mora imati svoju ljubavnu priču, stoga mu je pripisana u zbilji nepostojeća ljubav s egzotičnom i (erotski) samosvjesnom princezom Sibilom (Eva Green), Balduinovom sestrom i ženom njegova i Balianova ljuta protivnika, templara Guya de Lusignana (Martin Csokas), onodobnog “jastreba” koji po svaku cijenu želi zaratiti s muslimanima. Kroz takvu narativno-dramaturšku smjesu, manipulirajući davnom no i danas znakovitom prošlošću, Ridley Scott komentira naše doba, u kojem je sukob kršćanskog i islamskog civilizacijskog kruga iznova aktualan, ali je jednako aktualan i sukob liberalizma s monolitnim monoteističkim religijama. Do kakvih zaključaka dolazi?

Pod glavnim udarom kritike našla se Crkva. Scott eksplicitno poručuje kako je kraljevstvo nebesko smješteno u srcima plemenitih ljudi, a ne na konkretnim lokalitetima koje je neka “viša instanca” proglasila svetima (iznimno je znakovito kad Balian zaključi da ne osjeća božju prisutnost u podnožju Golgote, misleći da kao grešnik nije u milosti Svevišnjeg, no zapravo je riječ o tome da sveta nisu takvima naknadno označena izvanjska mjesta, nego duh i svijest plemenita pojedinca), odbacuje dakle institucionalnu religiju i njezine predstavnike koji su prikazani u krajnje kritičkom svjetlu, kao duševne i moralne mizerije. Progovarajući kroz Baliana, Scott odbacuje feudalne, a posredno i suvremene, institucije artificijelne diskriminacije ljudi, poručujući poput prvobitnih kršćana ili dolčestilnovista da čovjeka čine njegovo srce i njegova djela, a ne nametnuti društveni obrasci (na zgražanje jeruzalemskog kršćanskog poglavara, Balian sve branitelje Jeruzalema, uglavnom pripadnike prostog puka, proglašava vitezovima, posegnuvši za izvornokršćanskim činom demokratizacije na temelju čistoće srca, čime Scott jasno označava crkvenu hijerarhiju, nekad kao i danas, devijacijom od autentičnog kršćanstva). Zapravo, Scott u svojim iznimnim pojedincima, Balianu, Tiberiju i kralju Balduinu, spaja (anarho)liberalni individualizam s izvornim kršćanstvom kako se ono danas dominantno interpretira, znači kao ideja univerzalne i maksimalne tolerancije i solidarnosti među ljudima koja odbacuje svaku eksploataciju čovjeka po čovjeku i u tom smislu anticipira ideje marksističkog i anarhističkog komunizma. A slijedi Scott i onu Kristovu o trunčici u tuđem oku i brvnu u vlastitom: u njegovu filmu glavni su negativci vlastohlepni kršćanski krvoloci, dok Arape reprezentiraju razboriti, produhovljeni i lijepi dostojanstvenici, a čak je i “nužni” islamski radikal pravi golub u odnosu na kršćanske ekstremiste. Uglavnom, Scott kao osnovu boljeg svijeta, onda i sada, postavlja samosvjesne, moralno nepokolebljive individualiste kozmopolitskog osjećaja, širokog i tolerantnog duha i milosrdne duše, a glavne izvore zla vidi u netrpeljivostima kolektivističke provenijencije koje izazivaju i na kojima jašu ljudi suprotnih predznaka – duhovno i senzibilno skučeni, rigidni, lišeni osjećaja za razumijevanje ili barem toleranciju drukčijeg, različitog.

Ako Branko Lustig ikad povuče paralelu između “Kraljevstva nebeskog” i “Duge mračne noći”, možda će shvatiti razliku između svetačkog lika Baliana i svetačkog lika Ive, razliku u odnosu spram njihovih okružja, osobito spram žena s kojima su u erotskoj interakciji. Možda će spoznati razliku između srca i duha Ridleyja Scotta i Antuna Vrdoljaka. Scottov film jest pojednostavljena i idealizirana slika prošlosne zbilje, a pati i od niza dramaturško-motivacijskih problema, jednako kao i Vrdoljakov, ali za razliku od Vrdoljaka, Scott je izvedbeno aktualan, za razliku od Vrdoljakove nevješto prikrivene zloće, Scott je plemenit, ili to bar pokušava biti. Etika i estetika često ne idu zajedno, ali u ovom slučaju znakovito su se preklopile.

Kingdom of Heaven, am.-španj.-brit. pov. spektakl, 2005.
R: Ridley Scott Gl: Orlando Bloom, Eva Green, Jeremy Irons, Liam Neeson